Neovisni novinarski portal
1.10.2020.
oslobađanje zbilje
Marko Vučetić (foto Tris/G. Šimac)

Duboko je pogrešno voditi politiku pomirbe na razini homogeniziranja hrvatstva i srpstva…

Marko Vučetić (foto Tris/G. Šimac)

Glavna politička tema ovog ljeta nedvojbeno je pomirba. Stvara se dojam da se pomirba upravo događa pred našim očima, i to snagom političkih govora, gesta i ponekog kretanja političara. Zadatak nas građana je da samo zadivljeno činimo ono što političke figure govore, odnosno naš zadatak je da budemo čin ili djelovanje nečijeg političkog govora. Problem političke pomirbe upravo je sadržan u tome što je ona čin odvojen od govora i govor odvojen od čina. Ova najnovija verzija političke interpretacije pomirbe ne pripada životu nego nekoj meta razini koja oduzima život. U životima građana Republike Hrvatske,

koji shvaćaju što je država i mir, baš kao i u životima onih koji su prihvatili kršćanski nauk o praštanju i povjerenju prema čovjeku, pomirba nije tema koja se zbiva ovo ljeto na političkim govornicama, nego je nešto što pripada arheologiji građanskog i kršćanskog života – ona se davno odvila u njihovim životima, prerasla je u suživot i u zajednički život u jednom pluralom društvu.

Nezrele politike i nezrelo kršćanstvo

Pravim građanima Republike Hrvatske, baš kao i istinskim vjernicima koji životom dohvaćaju sadržaje kršćanstva, tema pomirbe je zastarjela tema, oni je nisu dočekali kao izraz političke zrelosti nego kao očitovanje kakvim nezrelim i destruktivnim politikama smo bili i jesmo izloženi, od početka stvaranja ove državu. Takve nezrele politike pratilo je i nezrelo kršćanstvo, ono kršćanstvo koje predstavlja i o kojemu je u Kninu govorio nadbiskup Marin Barišić. Takve politike, i takvo kršćanstvo, ne shvaćaju vrijednosti mira, suživota i pluralnosti, njima treba jednoobraznost. Takvima je pomirba mitska stvarnost, ona pripada govoru nekog mitskog političkog subjekta i samo kao takva ima vrijednost – da se istakne navodna povijesna dimenzija i povijesni značaj nekog mitskog političkog subjekta.

Budući da svi suvremeni mitovi neizostavno veličaju kozmički značaj Franje Tuđmana, sasvim je jasno da je i ova najnovija verzija političke pomirbe zapravo samo ponavljanje Tuđmanovog programa političke pomirbe koja je bila sadržana u suludom zazivu da se „pomire djeca i unuci ustaša i partizana“. Ne da povijest kaže sud o ustašama i partizanima, nego upravo da u suvremenost hrvatskog društva uđe metafizička utvara negiranog povijesnog suda o tome tko su bili ustaše, a tko su bili partizani, i zašto Hrvatska ne može imati nikakve veze s ustašama ako želi opstati kao država. Pomiriti djecu i unuke perfidni je program, to zapravo znači oduzeti bitnost djeci i unucima i potpuno ih instrumentalizirati kako bi oživjele metafizičke utvare – njihovi očevi i djedovi.

Jamčiti slobode građanima, brinuti se o građanima zato što je to briga o razvoju države, sasvim je nešto drugo, i u tome drugom očevi i djedovi nisu u perverznom robovlasničkom pohodu oduzimanja sloboda i bitnosti vlastitoj djeci i unucima. Društvo u kojem očevi i djedovi oduzimaju živote djeci i unucima, nije društvo nego sabiralište živih robova i njihovo izručivanje mrtvim robovlasnicima. Uloga političara u takvom društvu je metafizička, oni skrbe da se trajno očuva nesloboda robova, i to pričama o metafizičkom značaju nekog događaja iz prošlosti koji nas je trajno obilježio. Takvih događaja u slobodnom društvu slobodnih građana nema.

Povijesni sud o Titu i Tuđmanu

U slobodnom društvu slobodnih građana postoje povijesni događaji, oni se obilježavaju, ali nemaju metafizički značaj. U njima se nije ostvario susret zemaljske i nebeske stvarnosti, nije se zbilo nikakvo posvećivanje stvarnosti, nego je, snagom povijesnog uma, ogoljena ljudska zaluđenost i ljudska veličina, razgraničeno je ono što se prestalo zbivati od onoga što se mora i treba zbiti. U svim povijesnim događajima veliki su oni koji su znali što je sloboda, oni koji su htjeli da svi ostvare praksu slobode, a zaluđeni su oni koji su nekom povijesnom događaju oduzimali povijesnost i pridavali mu metafizičnost. Veliki žive u slobodnom ljudskom svijetu, a zaluđeni u metafizičkom svijetu podlaganja očevima i djedovima.

Zaluđeni ne vide čovjeka ispred sebe, oni slijede mit neke metafizičke veličine, oni u takvom mitu traže subjekta svake događajnosti, i pronalaze ga – nekoliko desetljeća u Titu, nekoliko desetljeća u Tuđmanu. Slobodni ljudi su primili na znanje povijesni sud o Titu i Tuđmanu, oni znanju povijesnu istinu o vlastitim očevima i djedovima, oni su vlastite djedove i očeve trajno odvojili od sebe i vlastitog života. Život slobodnih ljudi se ne odvija snagom povijesne istine nego željom da se život razvija, da bude što kvalitetniji, drugačiji, različitiji, sretniji. Istinski, bitni, autentični život se sjeća i obilježava povijesne događaje, ali na njima ne parazitira, oni koji smatraju da su povijesni događaji najbitniji i da se tim događajima svi moramo podrediti, paraziti su bez ikakve bitnosti. U pluralnom društvo sasvim je legitimno da netko izabere parazitiranje, ali u parazitskoj negaciji društva nije moguća pluralnost, nego jednoobraznost parazitiranja.

Kninska škola govorništva

Glavna tema ovoga ljeta stoga nije pomirba, nego zašto nije uspostavljeno pluralno društvo u kojemu su građani identificirani s državom, jer se u svakom građaninu događa država. Ovoljetna pomirba je, zapravo, borba za nacionalne identitete, jer bi se navodno trebali pomiriti Hrvati sa Srbima, odnosno pomirbom se Hrvatima dodaje na hrvatstvu time što se mire sa Srbima, a Srbima se dodaje na srpstvu time što se mire sa Hrvatima. Ako nismo, nakon tri desetljeća, shvatili svu pogrešnost politika koje se vode na razini nacionalnih identiteta, umjesto da se stvori pluralno društvo u kojem postoji nesmetana životna praksa različitosti, onda nam pomoći nema. Duboko je pogrešno voditi politiku pomirbe na razini homogeniziranja hrvatstva i srpstva, a ova najnovija verzija političke pomirbe upravo to čini, jer pretpostavlja da su Hrvati pomireni između sebe i da biti Hrvat znači biti isti s drugim Hrvatima, baš kao i da su Srbi pomireni između sebe i da biti Srbin znači biti isti s drugim Srbima. Ova pomirba zapravo kaže – svi Srbi su isti i svi Hrvati su isti, pomirimo ih da im pridamo neku razliku. Ovo je pogrešno, duboko pogrešno.

Kada ćemo napokon doći do toga da nitko nema nalog da bude isti kao netko drugi i da nikoga ne promatramo optikom nekog drugoga, nego da mu priznamo bitnost, da ga promatramo kao različitog od svih i svakoga? Onda kada postanemo zrelo društvo, onda kada političari shvate da se zakonima i učinkovitim radom institucija najprikladnije i najefikasnije mijenja društvo, a ne političkim govorima. U govoru znamo tko je govornik, od nas se traži da pristanemo uz govornika, da postanemo njegovi spoznajni robovi, da ga branimo i obožavamo – u svim situacijama. Ako pristanemo uz takvu paradigmu, onda više neće biti potrebno pomiriti djecu ustaša i partizana nego sljedbenike različitih govornika. U čemu je razlika? Ni u čemu. I dalje će opstati, samo u novoj formi, isti robovlasnički duh oduzimanja individualne bitnosti, različitosti, povijesnosti i istinskog života.

Političari koje govore o pomirbi, očito pomirbu promatraju kao meta razinu stvarnosti koju ne žele mijenjati, jer da žele, promijenili bi je zakonima. Da nadbiskup Barišić zna što je kršćanstvo, shvatio bi da je bio dugogodišnja smetnja da se čuje kršćanski nauk o praštanju, o patnji dugih, o nužnosti uvažavanja drugih, o radosti zbog života drugih. To je znao Franjevački institut za kulturu mira, a ne Barišić, on je to saznao ovih dana.

I da, svi kninski govornici bili su izvrsni, govorili su istinu – na meta razini stvarnosti. Uz Franjevački institut za kulturu mira, sada imamo i Kninsku školu govorništva.

Marko Vučetić (foto Tris/G. Šimac)

Tags: , , , , , ,

VEZANE VIJESTI