Neovisni novinarski portal
7.8.2020.
POLITIKA / PRIJENOS
Ilustracija - foto: EPA/GEORGI LICOVSKI

Nasilje na rubu granice:
Potresni apel Barbare Matejčić i poema Monike Herceg

Ilustracija - foto: EPA/GEORGI LICOVSKI

*Prenosimo tekst novinarke Barbare Matejčić i poemu pjesnikinje Monike Herceg, te poveznicu na video u kojem stihove interetira glumac Dado Ćosić. 

Piše: Barbara Matejčić

Poema: Monika Herceg

Ilustracija – foto: EPA/GEORGI LICOVSKI

Novinarka sam i sad već nekoliko godina izravno od migranata i posredno preko svjedočanstava respektabilnim međunarodnim organizacijama slušam o nasilju hrvatske policije nad migrantima, koje je s vremenom preraslo u zlostavljanja i mučenja.

Kada kažem mučenje, ne pretjerujem: hrvatska policija ljude skida do gola i tjera u rijeku, vezuju ih za stabla i tuku pendrecima, šakama, šipkama, čizmama, tjera ih da bosi hodaju po snijegu, repetiraju im pištolj u glavu i kada imaju djecu u naručju. I koliko god čitala i slušala o tome, ne mogu se naviknuti da se hrvatski policajci iživljavaju na ljudima.

Hrvatski građani o tome ne postavljaju pitanja jer se nasilje događa na granici, meta nismo mi koji imamo dokumente i svijetlu boju kože. Ali od tog bezakonja i svireposti nismo zaštićeni zato što smo hrvatski građani. To zlo ne prestaje na granici, ono ostaje u svakom koji ga je naredio, u svakome policajcu koji je udario, koji je ukrao, koji je ponižavao, koji je to vidio i prešutio.

Poema pjesnikinje Monike Herceg nastala je na temelju svjedočanstava o policijskoj brutalnosti, a izvodi je sjajan glumac Dado Ćosić. To je glas protiv policijske represije prema bilo kome.

Početkom ožujka pisala sam tekst za nizozemski magazin De Groene Amsterdammer i još jednom, po tko zna koji put, iščitavala svjedočanstva o brutalnosti hrvatske policije prema migrantima.

Osamnaestogodišnjaka je hrvatski policijski službenik davio majicom.

Grupu od pet mladića, među kojima su bili i maloljetnici, hrvatski policajci su prisilili da se skinu te su goli stajali dva sata na ranojutarnjoj hladnoći.

Također petoricu mladića hrvatski su policajci ugurali u maricu, ubacili unutra dva suzavca, zatvorili vrata i šest sati ih vozili mijenjajući brzo smjerove i naglo stajući. Kada su ih konačno pustili van, pretukli su ih, naredili im da se skinu i uđu u rijeku kako bi prešli u Bosnu i Hercegovinu.

Šestorici Sirijaca hrvatska policija je naredila da legnu na tlo, iako je padao snijeg, te su nahuškali policijskog psa na njih. Pas ih je sve izgrizao, jednom je razderao potkoljenicu, dok su se policajci smijali i bodrili psa. Usput su ih mlatili čizmama po glavi i leđima.

Grupu u kojoj su bili majka, otac, petogodišnji blizanci i trogodišnja curica hrvatski policajci su pucnjevima u zrak požurivali da prijeđu nazad iz Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu. Muškarac koji je u naručju nosio dvoje djece bio je sporiji. Policajac mu je stavio pištolj na sljepoočnicu praveći se da će pucati i onda ga je udario drškom pištolja. Čovjek je pao, zajedno s djecom.

Nisam više mogla čitati. Preplavila me istovremeno i ljutnja i nemoć. Ljutnja što se to događa ponovo i ponovo i nemoć jer se čini da to nasilje ništa ne može zaustaviti. Prvi put sam uživo slušala o nasilničkom ponašanju hrvatske policije prije dvije i pol godine od izbjeglica koji su zaglavili u Šidu. Tada mi je mlada Iranka pokazivala na licu tragove šake hrvatskog policajca. Prošlo ljeto sam ponavljala „Žao mi je, žao mi je“ mladićima u Velikoj Kladuši i Bihaću dok su mi pokazivali ozljede. Mobitel mi je pun fotografija modrica, ožiljaka, zavijenih rana na nogama, tragova pendreka na leđima. Koliko god čitala, slušala, gledala, ne mogu se naviknuti na to da se hrvatski policajci iživljavaju na ljudima.

Tri i pol godine međunarodne i domaće organizacije, mediji, pravobraniteljica, EU parlamentarci, UN prozivaju hrvatsku Vladu i policiju zbog nezakonitog protjerivanja migranata iz Hrvatske, zbog nasilja, zbog krađe njihove imovine. Stotine prikupljenih svjedočanstava, stotine fotografija ozljeda. Liječnici potvrđuju da su to ozljede od pendreka, šaka, šipki, čizama, šokera, a ne od provlačenja kroz šumu, kako je to tvrdila bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. I svaki put iznova ministar unutarnjih poslova Davor Božinović kaže: Ne, to se ne događa. Migranti lažu. Mediji lažu. Liječnici bez granica lažu. Amnesty International laže. Svi lažu, osim hrvatske policije.

Hrvatski građani o tome ne postavljaju pitanja jer se nasilje događa na granici, meta nismo mi koji imamo dokumente i svijetlu boju kože. Meta su najslabiji, oni koji nemaju nikakav glas, praktički ne postoje. I to nasilje služi da ih se zadrži u takvom položaju, da ih nema.

No policajci koji krše zakon, zlostavljaju i pljačkaju te čelni čovjek policije koji negira da se to događa, ne predstavljaju red i sigurnost nikome, ne samo migrantima na hrvatskoj granici. Koga može zaštiti policajac koji je u stanju repetirati pištolj u glavu bezopasnog čovjeka koji u naručju drži djecu?

Da, migranti nezakonito pokušavaju prijeći granicu i zatražiti azil jer drugog načina nemaju, često nemaju ni dokumente, ali za to postoji propisana procedura. Ne smije ih se protjerati s hrvatskog teritorija u drugu zemlju kao da tu nikada nisu bili, i još k tome zlostavljati. Policajci se ponašaju kao vladari njihovih života. Kao da ne postoje zakoni, pravila, procedure.

Policijska brutalnost se ne događa nasumično. Nije riječ o opakim pojedincima koji rade na svoju ruku. Da je tako, nakon prvih slučajeva za koje smo saznali, nasilje se ne bi više ponavljalo. A događa se već tri i pol godine jer je dozvoljeno da se događa. Nasilje su dozvolili nadređeni graničnim policajcima, nasilje je dozvolio ministar koji odbija provesti istragu o nasilju. Nasilje je dozvolio premijer koji ne dovodi u pitanje policijsku nedužnost. Policijska brutalnost se dozvoljava jer onima na vlasti odgovara.

Nasilne politike rađaju nasilje i računaju na našu šutnju kako bi se nasilje provodilo.

Nakon par dana nazvala sam Moniku Herceg. Zato što je sjajna pjesnikinja, zato što sam je iz njezinih javnih nastupa doživjela kao pravičnu ženu, i zato što sam iz vlastitog novinarskog i ljudskog osjećaja nemoći htjela da se umnažaju raznovrsni glasovi kojima nije prihvatljivo da hrvatska policija zlostavlja ljude. Monika je odmah pristala napisati poeziju na temelju svjedočanstava o policijskoj brutalnosti. Poemu „Ocu“ možete naći cjelovitu u nastavku priloga. Dogovorile smo se da ćemo pitati jednog od najboljih mlađih glumaca Dadu Ćosića bi li je izveo. Dado, kao ni Monika, nije sklon šutnji, a i sam ima izbjegličko iskustvo za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini.

Udružili smo se samovoljno, bez ičije potpore, kao građani koji ne pristaju na policijsku represiju ni prema kome i o tome žele glasno govoriti. Od tog bezakonja i svireposti nismo zaštićeni zato što smo hrvatski građani. To zlo ne prestaje na granici, ono ostaje u svakom koji ga je naredio, u svakome policajcu koji je udario, koji je ukrao, koji je ponižavao, koji je to vidio i prešutio.

Kada ugledam policajca, danas vidim moguću nekontroliranu silu. Znam da nije svaki policajac nasilnik niti da radi protuzakonito, takva nije većina, ali dok se ne provede nezavisna istraga i ne kazne oni koji jesu, možemo se za svakog policajca pitati je li on taj koji je vezao za stabla, tukao i utrljavao majonezu u raskrvavljene glave migranata, kao što je to zabilježio Amnesty International krajem svibnja nedaleko od Plitvičkih jezera. To se ne događa u Americi, događa se u Hrvatskoj.

Barbara Matejčić

Evo video u kojem glumac Dado Ćosić izvodi skraćenu verziju poeme „Ocu“ Monike Herceg

Monika Herceg „Ocu“

 

Dobro sam oče, ne brini. Držimo se u skupinama da nam bude lakše. A i barem imaš s kim porazgovarati. Ima starijih, ima i djece.

 

Prošla je godina, oče

I godina i godina

i godina i godina

pa još jedna godina

Možda je ta zadnja bila i najkraća

Možda je

 

Naučio sam da se na sve navikneš

Pogotovo na bol

Naučio sam kako jedna bol umanjuje drugu

Naučio sam koliko tijelo može podnijeti

Naučio sam da se nikad nisam prestao bojati mraka

Nisam, oče

Bole me stopala

Nekad netko donese nekakve cipele

Veselim im se kao tom novom svijetu

Ali opet me izuju.

Pa nas potjeraju natrag

Uvijek natrag

 

Ma sve je u redu, oče. Neću se vratiti. Zima je bila lakša nego prošle godine.

Neću sada valjda odustati. Znam da se brinete. Ali bit će dobro, vidjet ćeš.

 

Bos, oče

Vani je štipala zima,

snijeg je taman prekrio sve,

a ja sam bos hodao šumom

Nisam ih osjećao

Prste

Opet su nas uhvatili

Uzeli nam obuću

Čak i dječacima

Prsti su nam plavi

Ne osjećamo više

Mrak je, takav mrak da

sam umro, oče

Prvi puta, tada

Hoće li ih rezati, hoće li oče?

 

Meni

Njima

Prste

Naše prste

 

 

Dobro sam, ne brini. Djeci s nama je puno gore. Ima dječaka od desetak godina.

Lako za mene. Zbilja ne brinite. Mi se znamo za sebe izboriti nekako.

 

 

A oni su pustili na mene psa

Rekli da je zemlja njihova

i zrak je njihov oče nema veze što je sve božje

Što oni znaju o bogu, oče

Oni su rekli grizi i grizao je grizao je oče

Meso do kostiju je grizao

Kada sam pao u još jednu smrt

rekao mu je dobro je dobro

Ali ja nisam mrzio psa, oče

Zaista nisam

 

Dobro sam oče, mislim da ćemo uskoro moći preko.

Nisu takvi, oče, dobro je, više nas je, držimo se.

 

 

Sreo sam očeve, oče, mnoge očeve

i one koji to nikada neće postati

jer su nam to oduzeli

Lako za odjeću i obuću oče,

ali oni su nam uzeli šansu da volimo

Skinuli su nas gole

i prekrili pendrecima

Mislili su nestat ćemo ako dovoljno jako udare

Mislili su da smo izmišljeni

Tu na granici dva svijeta samo je njihov stvaran

i ako udaraju dovoljno

po našim golim tijelima,

ako nam ih oduzmu,

ako nam uzu čvrstoću

 

To što ne plačemo

 

Ali plakali smo, oče

 

Plakao sam

I bio sam tako malen

Molili smo ih oče

Molio sam ih

Nemojte nemojte više

Molim vas

Ne mogu više

Molim vas

 

Bilo je djece, oče

koji su postali muškarci

kad su ih tako sitne i pothlađene

skinuli i ostavili da čekaju satima

Gutali su maglu oče

Bolesni

Ta desetogodišnja tijela

tresla su se tako su se tresla oče

i ne znam kako su preživjela

 

Jesu li preživjela, oče?

 

Dobro je, oče. Imamo za pojesti.

Ne brini. Imamo i odjeće, nađe se dobrih ljudi, uvijek ih se nađe.

Ako se ja vratim sad, kako ću nam moći pomoći?

 

Jesam li ja preživio, oče?

 

Jesam li umro već onda, kad je pala smrt među nas

Već onda, oče, dok sam ih nosio tako tihe

Nisam znao

Nisam znao, oče

Još sam tamo

i govorim im da žive,

a oni su umorni od te stalne buke i ne žele

pusti nas kažu mi

Smrt je dobra

 

 

Ma bit će to dobro, oče. I doživjet ćeš unuke. Da, obećavam ti.

Kad budem imao djecu, neće odrastati u krvi.

Neće.

 

Tvoj brat, pod zemljom oče

Moj brat, pod zemljom oče

Ti tu zemlju ne želiš pustiti

Kažeš da je smrt ionako tu kraj tebe

I kraj mene je

 

 

Čekali smo goli,

čekali smo

Zaboravili da imamo ruke,

da imamo oči,

Mi smo šibe oče,

šibe koje su lomili

i nismo tako jaki da se ne slomimo

I čovjek kraj mene i žena kraj mene,

imali su troje djece ,

pet godina oče,

tri godine oče

A oni su nas skinuli tukli, skinuli

On je držao dijete

kad su mu stavili pištolj na glavu

Smijali se

Smijali se, oče

dok je gol držao,

svoje maleno dijete

Gdje je taj bog

Reci mi, gdje je taj bog?

Tvoj njihov

Gdje je?

Vrištali su

Vrištali su

A čovjek je uzeo pištolj

i držao ga na glavi

čovjeku koji drži dijete

On je plakao,

dijete je vrištalo

i mi smo pomislili

to je to,

gotovo je,

sad je sve ovo gotovo

 

Onda ga je udarao,

udarao, udarao

Vrištali su

Trčali smo goli

Pao sam

Dijete, gdje je dijete?

Je li dobro?

Žao mi je, tako mi je žao

Lako za mene, oče,

ali kako njima objasniti

te zvijeri

 

Dobro sam, oče. Dani su dugi. Pokušavamo svako malo prijeći, ali znaš kako je.

Nisu povjerljivi. Promijenit će se to, siguran sam. Poljubi majku. Reci joj da je volim.

 

Gdje da zakopam to dijete, oče?

 

Jer ono nikad neće otići

iz ruku svog oca

Ono će vrištati

cijeli svoj život

Gledat će pištolj na glavi svoga oca

i njegov strah

Bit će u svakom mraku, oče

U svakom mraku bit će

strah njegova

gologa oca

Ono će gladovati

Ono će zepsti, oče

A oni će se smijati

 

Je li to stvarno taj bolji svijet?

 

Ta djeca će odrasti

pokušavajući preći

zamišljenu crtu

između dva svijeta

Zamisli, oče,

ta djeca postat će ljudi

u tom mraku

I gladovat će

i onda opet

bit će goli,

goli,

pretučeni

 

Još malo oče. Ma što je jedna godina, još jedna godina, naspram cijelog života.

 

Gdje da zakopam ovu nemoć?

Gdje da zakopam taj bijes?

Šaka mi je nemirna,

ali ne želim udarati oče

Ne želim

jer nisam kao oni

Nisam

 

I toliko nas je koji nikad nećemo

postati očevi

jer nećemo htjeti ovo,

ovaj bijes

nikome dati

Pogotovo ne djeci

 

Bila je blaga zima, oče. Sad će i ljeto. Ne brini. Voda je tada mirnija. Što je još jedna godina naspram cijelog života.

Ilustracija – foto: EPA/GEORGI LICOVSKI


VEZANE VIJESTI