Neovisni novinarski portal
3.8.2020.
oslobađanje zbilje
Marko Vučetić (foto Tris/G. Šimac)

Nacionalizam i fanatizam:
Njihova snaga nije u okupljanju, nego u razaranju

Marko Vučetić (foto Tris/G. Šimac)

Tko nije svjestan razorne snage pogrešnih politika, neka se prisjeti, neka pogleda što je takva politika prije 25. godina učinila u Srebrenici. Ubijala je. Politika nacionalizma je pogrešna politika. Srpski nacionalizam je prije 25 godina počinio genocid u Srebrenici. Svaki nacionalizam u sebi nosi spremnost da, zbog nepropitane svetosti nacije, drugoga uništi jer drugi, samim time što je drugi, ne pripada toj naciji i doživljava ga se prijetnjom. Nacionalizam je nasilan i genocidan, on nema veze s domoljubljem ili patriotizmom. U njemu nema ničeg lijepog, dobrog ni uzvišenog. Nacionalizam je nasilan i genocidan, baš kao što je nasilan i genocidan fanatizam.

Fanatizam je spaljivao knjige i ljude, osuđivao i proganjao drugačije, opravdavao ropstvo, prezirao osobne slobode i rodnu ravnopravnost, osvajao i pljačkao tuđe zemlje, demonizirao znanje i um. Fanatizam je, jednostavno, nasilan i
genocidan.

Prijezir prema ideji nacije i vjere

Nacionalizam počiva na prijeziru prema ideji nacije, a fanatizam počiva na prijeziru prema ideji vjere. Nacionalizam je ubio naciju, a fanatizam je ubio Boga. Da nacionalisti nisu ubili ideju nacije, onda bi u svakoj drugoj naciji vidjeli radostan poziv na komunikaciju u kojoj će njihova nacija prosperirati i dobiti priliku da pokaže bogatstvo te nacije. Da fanatici nisu ubili Boga, onda bi u Bogu vidjeli spasitelja svih ljudi koje Bog spašava od smrti, tada drugima ne bi namjenjivali smrt. Fanatici za one koji ne dijele njihov fanatizam ne žele spasenje, oni njima žele, za početak, socijalnu, političku i ekonomsku smrt. Ubojice nacije i Boga šire smrt jer su najprije u sebi ubile ono što ih okuplja – naciju i Boga.

Nacionalisti i fanatici, kada se jednom okupe i grupiraju, ne mogu dugo ostati na okupu jer njihova snaga nije u okupljanju, nego u razaranju. Oni se međusobno preziru, osuđuju i odbacuju. Primjer za ovo imamo na prošlim predsjedničkim izborima kada su se sve desne, nacionalističke i fanatizirane opcije okupile oko Miroslava Škore, da bi, pola godine kasnije, na parlamentarnim izborima, međusobno se prezirući, izašli duboko podijeljeni s nekoliko različitih lista.

Ako pogledamo političku scenu u Republici Hrvatskoj, uistinu ne možemo pronaći desnu političku opciju koja nije doživjela unutarnje sukobe i lomove. Razmjeri tih lomova su toliki da bi bilo sasvim razložno osnovati institut za proučavanje političkih migracija na desnici.

Metaforika smrti

Budući da su desne političke opcije u pravilu i fanatizirane, one nude, putem politika nacionalizma, metaforiku smrti koja drugima dolazi izvana, ali i, putem politika fanatizma, i metaforiku smrti koja drugima dolazi iznutra. Metaforika smrti izvana prisutna je, primjerice, kada se nacionalnim manjinama, osobito srpskoj, želi referendumom oduzeti pravo da njihovi zastupnici u Hrvatskom saboru glasaju o sastavu Vlade i o proračunu.

Dakle, oni ne žele da nema zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru, oni žele da ih ima i da trajno nose metaforiku političke smrti, da ta smrt bude prezentna svaki put kada se glasa o Vladi i proračunu. Ti zastupnici, ali i svi oni koje oni zastupaju i predstavljaju, tada služe da se pokaže razorna snagu nacionalističke politike metaforike smrti.

Nacionalne manjine u Hrvatskoj – apsolutno sve, a ne samo zastupnici nacionalnih manjina – tada trebaju šutjeti,
umanjiti se i nestati. Oni trebaju znati da u nacionalističkom konceptu države nisu i ne mogu biti ravnopravni. Nacionalistička metaforika smrti im je dodijelila tu ulogu – da zašute, umanje se i nestanu dok se glasa o najbitnijem – Vladi i proračunu.

Fanatizam ovu metaforiku smrti potom širi na unutarnje, duhovno i moralno područje.
Poznato je da su fanatici, budući da su ubili Boga, po sebi, a ne po Bogu kojega više nema, moralni, časni i duhovni. Oni će izvanjske žrtve i mete nacionalističkih politika prokazati kao nemoralne i zle, samo zato što ne pripadaju većinskom narodu. Fanatici su jedini ljudi koji znaju kako izgleda mrtvo tijelo ili leš Boga, to je njihova zasluga, oni su ga ubili. Ove ubojice Boga zato stalno govore o sebi i o svome životu kao o nečemu svetom, bitnom i spasonosnom. Sve svetije, bitnije i spasonosnije od njih oni su ubili. Njihova metaforika smrti je osobito perfidna jer počiva na osudi žrtve iznutra. Žrtva je, sukladno etici fanatizma, nemoralna i zla.

Država kao batler vladajuće stranke

U Hrvatski sabor je ušao popriličan, nikad veći broj zastupnika nacionalističkih i fanatičnih politika metaforika smrti. No, u Hrvatski sabor su ušle i nove, progresivne snage na centru i ljevici. Njihov zadatak je da se organizirano i beskompromisno suprotstavljaju nacionalističkim i fanatičnim politikama metaforike smrti, kao i predatorskim politikama tzv. stožerne stranke koja, stvarajući i čuvajući sebe, onemogućava da se napokon stvori hrvatska
država. HDZ ili tzv. stožerna stranka ne želi da se stvori hrvatska država i institucije države, jer bi prava država, ona koja je šira i veća od bilo koje stranke, bila u funkciji građana, a ne stranke. Država koja je desetljećima u funkciji neke stranke, uža je i manja od te stranke, ta država služi kao batler toj stranci.

Progresivne opcije 10. saziva Hrvatskog sabora imaju velik zadatak. One će taj zadatak moći obaviti ako su ciljevi njihovih politika veći od njihovih političkih opcija ili stranaka. Ako nisu, ući će u bogatu arhivu političkih opcija koje su zloupotrijebile nadu birača kako bi se prepustile ugodnom plutanju u besmislenom političkom akvariju (li Hrvatskom saboru) u kojemu se prividno odlučuje o nečemu o čemu je odluka već donesena negdje drugdje. Nove, progresivne političke opcije ne smiju upasti u zamku u koju su mnogi do sada upali, a ta je da se trude prikazati moralnima i drugačijima od drugih. Politika nije kult sebeštovanja, iako nam se već 3 desetljeća prikazuje upravo u toj formi. Politika je usmjerenost na dobro javnog života i usavršavanje javnog života, dok je moral usmjerenost na sebe i usavršavanje vlastitog života.. Politici ne trebaju savršeni pojedinci usmjereni na sebe, politici ne trebaju ni savršene
grupe usmjerene na sebe, politici napokon trebaju ljudi koji razumiju čemu politika služi – razvijanju kvalitetnih javnih politika.

Mentalna dijaspora

Mnogi su već shvatili da je život prekratak da bi ga proveli u nezgotovljenoj državi koja služi nekoj stranci, zato su je napustili ili odlaskom u drugu, sređeniju državu ili odlaskom u tzv. mentalnu dijasporu – ostali su u državi podređenoj predatorskim težnjama stožerne stranke, ali ne žive zakonitosti te države, nego razvijaju zasebne zakonitosti vlastitog individualnog života i zajednica koje sami stvaraju.

Političari koji uđu u besmisleni politički akvarij i prilagode se tom besmislu, jer im se taj besmisao sviđa, unatoč svoj buci i neredu koji u političkom akvariju proizvode, u konačnici podržavaju predatorski koncept države tzv. stožerne stranke i političko djelovanje usmjeravaju prema tome da što duže ostanu u političkom akvariju. Takvi političari, makar na nesvjesnoj razini, razviju divljenje prema predatorskim politikama uništavanja javnog života i države.

Tko nije svjestan razorne snage pogrešnih politika, neka se prisjeti, neka pogleda što je takva politika prije 25 godina učinila u Srebrenici. Ubijala je. Pogrešna politika uvijek ubija – doslovno ili metaforički. Predatorska politika uvijek razara javni život i državu. Uvijek.

Marko Vučetić (foto Tris/G. Šimac)

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI