Neovisni novinarski portal
3.8.2020.
POLITIKA
Kriza socijaldemokracije: SDP se mora graditi ispočetka, s ambicijom i energijom novih ljudi koje nosi strast i ideja, a ne karijera

Kriza socijaldemokracije:
SDP se mora graditi ispočetka, s ambicijom i energijom novih ljudi koje nosi strast i ideja, a ne karijera

Neki su nakon izbora, komentirajući SDP-ov debakl, konstatirali da je to najbolje što se ovoj stranci dogodilo. Jer, ako ih ovako težak poraz ne trgne iz umišljenosti i letargije, neće ništa. Bit će osuđeni na postupno odumiranje. Samo, pogrešno je misliti da je najveći problem SDP-a Davor Bernardić, koji se, uostalom, povukao, ostavljajući stranku u pouzdanim rukama kenozoik-Komadine, da se stvari ne bi otele kontroli. S Komadinom se sigurno neće ništa događati… čuvat će se status quo. Problem SDP-a je upravo u tome,  u odsustvu ideje o potrebi radikalne rekonstrukcije okoštalog tkiva i sadržaja SDP-a koji se morao odavno reformirati, ali očito nije htio, a bogme ni znao kako. Sve se uvijek svodilo na promjenu šefa Partije, a snaga i sposobnost stranke da mobilizira članstvo i biračko tijelo ovisila je isključivo o karakteru i liderskom potencijalu predsjednika. Neovisno o tome koliko je on svojim profilom reprezentirao autentične lijeve ideje. Realno, hrvatska socijaldemokracija je već godinama u krizi identiteta i integriteta…

SDP,  kao glavna lijeva i opozicijska stranka, sveo se  tek na svoje saborske bukače i njima pridružene promatrače koji se nadmeću u lepršavosti i intrigantnosti dosjetki kojima će parirati konkurenciji, bez imalo ambicije da “mijenjaju svijet” i čine ga boljim mjestom za ljude. Dok je njima tako komforno i dobro, i ovakav svijet nije loš. Pa što bi ga mijenjali…?!

Fotomontaža.

Prvi problem SDP-a je gubitak autentičnosti

Na promjene ih je natjerao izborni fijasko. Ali, opet se sve svodi na promjenu imena šefa stranke, kao da je pitanje svih pitanja za budućnost SDP-a hoće li ga voditi Peđa Grbin, koji se prvi nominirao za tu poziciju, ili Siniša Hajdaš Dončić, Biljana Borzan, Zvonimir Mršić… Bez dubinske reforme nema obnove, nema perspektive za stranku koja se ponaša kao rasipni nasljednik koji živi na ostavštini predaka i samo troši, a ne ulaže, i ne stvara apsolutno ništa novog. SDP je danas, nakon tri desetljeća hrvatske neovisnosti, potpuno zapuštena stranka koja je kroz ove godine funkcionirala po inerciji, uljuljkana u relativnu stabilnost svoga biračkog tijela,  povremeno kapitalizirajući uglavnom kriminalizaciju svojih glavnih konkurenata, a ne svoje vrline i postignuća.

Prvi problem SDP-a je gubitak autentičnosti. Što je uopće danas politika SDP-a, po čemu je to lijeva politička opcija, a odrekla se svih lijevih politika? U tom bijegu od sebe, kao svojevrsnog recidiva propalog socijalističkog sustava, SDP se gotovo srami svoga baštinjenog lica, a novo nije bio kadar profilirati. Bježao je kontinuirano od svog nasljeđa, istodobno parazitirajući na njemu, kao da nosi sav teret krivnje bivšeg režima na sebi. A da bi amortizirao to opterećenje i frustraciju, neprestano je koketirao s arhitektima i arhitekturom novog Tuđmanovog režima, gubeći fizionomiju i smisao političkog djelovanja. Kome, uz izvorni HDZ, treba njegova kvazi lijeva podvarijanta, pod egidom SDP-a?

Gdje je briga za radništvo, za cijenu rada- poštena plaća za pošten rad-  za radnički standard, za dostupnost javnih usluga, za pravo na kvalitetnu zdravstvenu zaštitu, na besplatno obrazovanje…? Možda, samo formalno, u izbornim programima, koje nikad nitko od hrvatskih socijaldemokrata nije ni otvorio nakon izbora, a kamoli se za te ideje borio…

Otkad je to tržište socijaldemokratsko božanstvo, neoliberalizam generalno opredjeljenje ljevice? Što je u tome socijalno, humano, u interesu radnika i njegovog statusa u društvu? Nekoć su u ex-ju socijalisti imali onu čuvenu krilaticu – osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulture i rekreacije. Danas je to puka fantazmagorija, koju bi teško netko od salonskih SDP-ovskih ljevičara promicao od straha da ne bude prokazan kao “komunjara”.

SDP-ov kompleks vječite “komunističke krivnje”

Zagrebački potres bio je prilika SDP-u da pokaže svoju socijalnu osjetljivost prema stradalim, ugroženim građanima, zaboravljenim od lokalne i državne vlasti. Umjesto da odmah stanu u obranu njihovih interesa, da zajedno s njima bučno prozivaju i Grad i Vladu zbog indolencije i nehumanog tretmana najugroženijih obitelji zguranih u studentske sobice i stavljenih “na čekanje”, da zahtijevaju hitno donošenje Zakona o obnovi, što oni čine? SDP glasa, zajedno s HDZ-om, za raspuštanje Sabora i prije donošenja Zakona, koji se time prolongira do daljnjega.  Kao i rješavanje stambenog statusa stradalnika. Tako ne radi istinska ljevica, to nije imanentno ni staroj ni novoj ideji socijalne politike, per fin, socijaldemokracije.

Zagrepčani su kaznili indiferentnost SDP-a prema njihovoj nesreći, i okrenuli se onima koji su se za njih srčano borili svakodnevno, uporno i hrabro, bez ostatka. Glasali su za lijevo-zelenu koaliciju “Možemo!”, koja već tri godine u Gradskoj skupštini Zagreba,  Bandiću i njegovoj odanoj konvertitskoj, klijentelističkoj sljedbi puše za vratom, i to sa samo četiri mandata! Oni su u slozi sa svojom proklamiranom ideologijom i lijevo-zelenim politikama, oni su artikulirani borci za radnička, ljudska i manjinska prava, za zelene politike, zaštitu okoliša i prirode,  antifašisti bez fige u džepu i bez straha od javne desničarske stigme,  koji ne kalkuliraju oko ustaškog pozdrava Za dom spremni, oko borbe za prava žena, za rodnu ravnopravnost, za spriječavanje nasilja nad ženama, oni ne zaziru od riječi radnik i punine toga sadržaja, njegove rehabilitacije iskrenom brigom za radnička prava.

A od svega toga SDP je, s kompleksom  vječite “komunističke krivnje” pobjegao, kao da u ova tri desetljeća hrvatske neovisnosti već nije morao steći članstvo koje ni na koji način u tom bivšem sustavu nije moglo ni participirati!? I da nije bilo izbora, i da na njima  nisu doživjeli takav potop, SDP-ovci se ne bi ni sada probudili iz dugogodišnje hibernacije.

Dodvoravanje desnici 

Gdje je nestala nekadašnja socijaldemokratska, lijeva inteligencija, zbog čega su na margine gurnuti jedan Vjeran Zupa ili Antun Vujić, da bi bili zamijenjeni sveprisutnim pragmatizmom jednog Arsena Bauka ili još gore, aparatčika koji je na liste dospio niotkud, baš kao i svojedobno na mjesto stranačkog tajnika, izvjesni Nikša Vukas? Tko je on, čime je zadužio SDP, koja su njegova postignuća? Tko su uopće ljudi s kojima je Davor Bernardić ušao u ovu izbornu utakmicu, a o kojima ništa nije znao čak ni dobar dio članstva, nekmoli birači? Nije problem kad se u igru uvode nove, svježe snage, dapače. Ali, od njih se očekuje i neka nova energija, nova privlačnost, magnetizam, ideje, prepoznatljivi potencijal. U ovom slučaju ničeg od toga nije bilo, pa je ostao dojam kako se Bero oslonio na svoj odani ešalon anonimaca samo zbog osvete nepoćudnima ( i suspendiranima),  makar etabliranim SDP-ovim imenima. A to su krive pobude, pa iz njih nije ni mogao izaći pravi rezultat…

SDP se s vremenom pretvorio u praznu čahuru u kojoj još samo povremeno zašuškaju neki ostaci svjetonazorskih lijevih opredjeljenja. A to je premalo da bi ideji socijalne demokracije ponovo udahnulo život, i u tome Peđa Grbin, ili neki od njegovih unutarstranačkih konkurenata za šefa partije, ne može puno pomoći. SDP treba novi program za novo vrijeme, a onda i – nove ljude! Ova sadašnja postava je ogrezla u kompromiserstvu, oportunizmu i pragmatičnom kukavičluku. Godinama su se dodvoravali desnici ne bi li time bili manje percipirani kao crvena ljevica.

Koketirali su i politički i svjetonazorski i praktično s HDZ-om , pa čak i s njihovom militantnom braniteljskom kamarilom koja je svojedobno izlazila na ulice s plinskim bocama i godinu dana kampirala u Savskoj ulici, ispred zgrade Ministarstva branitelja, u mandatu SDP-ove vlade, prijeteći državnim pučem! A Milanović je ipak, taj kal braniteljske populacije, koji je svaki svoj dan u hrvatskoj vojnoj uniformi u zlatu naplatio, pozvao za stol kako bi s njima paktirao, da bi ga oni namagarčili kao nadobudnog klinca, tajno snimajući njegovo snishodljivo dodvoravanje tom inkriminiranom društvu ( Klemm je čak i pravomoćno osuđen ),  da bi ga potom javno prokazali kao nevjerodostojnog čovjeka i političara. Nije ni čudo da je poslije toga izgubio izbore.

Tuđmanizam SDP-a

Svih proteklih godina, obilježenih uglavnom vladavinom desnog , autoritarnog HDZ-a, hrvatski socijaldemokrati silno su se upinjali dokazati da je i za njih Franjo Tuđman “otac nacije”, utemeljitelj moderne hrvatske države, iako je bio klasični autoritarni, rigidni poglavar, opijen nacionalističkim folklorom, kojem je u prvom desetljeću hrvatske neovisnosti dao puni legitimitet kao svojevrsnom manifestu njegova HDZ-a, za koji se živi i umire. Iz Tuđmanova doba Hrvatska baštini i specifičnu definiciju “domoljublja”  kao crtu razgraničenja između “pravih Hrvata”  i onih drugih,  ergo, kao svojevrsnu antitezu čovjekoljublju. Domoljublje i Domovinski rat pretvoreni su u mitske pojmove, hrvatske nacionalne svetinje oko kojih ne može biti rasprave.

SDP , kao baštinik proskribiranog SKH i njegove imovine, manirom pokajnika  te “tuđmanizme” prihvaća kao svoje, kao neku vrst zadatosti i spremno dokazuje svoju odanost krucijalnim HDZ-ovskim “domovinskim” načelima. Uz ostalo, pravdajući se da se ni mnogi od njih ne boje one čuvene “gdje si bio 1991.” Oni pristaju na tu  dugoročnu HDZ-ovsku diferencijaciju, umjesto da joj se dosljedno suprotstave zagovaranjem ideje suživota i međunacionalne pacifikacije.

Revidira se besramno povijest, Bleiburg postaje neonacionalističko hrvatsko svetište, koje pohode i SDP-ovci u nastojanju da se očiste od “komunističkih grijeha” iz prošlosti, a Jasenovac ostaje stratište na kojem žrtve ustaškog režima, zločinačke NDH, komemoriraju članovi njihovih obitelji, predstavnici Židovske općine, pripadnici nacionalnih manjina, napose srpske i romske, antifašisti i njima srodne udruge civilnog društva, sve do ove godine odvojeno od državnog vrha, koji činom dolaska u Jasenovac, na obljetnicu proboja logoraša, zadovoljava tek formu.

Antifašizam je sustavno zatiran tijekom tri protekla desteljeća, iako je i sam Tuđman bio Titov general i antifašist, naknadno redefiniran kao hrvatski nacionalist. SDP je, u ime oportunizma i nevjerojatne potrebe za izbjeljivanjem obraza, glasao i za Deklaraciju o  osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.- 1990., kojom se fašizam i socijalizam ( komunizam ) stavljaju u istu ravan, pod motom da su sve to totalitarni režimi.  Ili  za Deklaraciju o Domovinskom ratu, u listopadu 2000., za Račanove vlade, kojom je stvorena kasta nedodirljivih i privilegiranih, a sudioništvo u Domovinskom ratu višestruko materijalno honorirano.

Država se bezočno klerikalizira i  reustašizira, a NOB i hrvatski pokret otpora koji nas je svrstao na pobjedničku stranu u Drugom svjetskom ratu, kao itekako relevantnog člana antifašističke pobjedničke koalicije, relativizira do neslućenih granica. Između komunizma i antifašizma stavlja se znak jednakosti kako bi se na tezi o totalitarnosti i zločinačkoj naravi komunističkog režima mogao proskribirati i antifašizam kao civilizacijska vrijednost. Uz paralelno relativiziranje zločinačke naravi ustaškog režima

Nove snage

Na sve ideološke prijepore u društvu SDP odgovara salonskim raspravama, eventualnim saborskim doskočicama, a pragmatično djelovanje prepušta civilnom društvu i progresivnim lijevim platformama.

A dok je SDP –ova elita ugodno zavaljena u saborske klupe, uz dobre apanaže i nikakvu odgovornost, dane i godine provodila na političkom ladanju, rasle su nove lijeve platforme. I one danas djeluju moćnije i s četiri puta manje zastupnika od SDP-a jer su autentične, artikulirane, posvećene svojoj borbi i iskrene. Sve to je tijekom minulih godina egzemplarnog oportunizma i komformizma SDP- izgubio.

Teško da će mu to samo Peđa Grbin vratiti ( ili neki drugi lider stare garde ). SDP se mora graditi ispočetka. S ambicijom i energijom novih ( mladih ) ljudi koje nosi strast i ideja, a ne karijera!

Peđa Grbin (foto TRIS/G. Šimac)

Tags: , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI