Neovisni novinarski portal
8.7.2020.
oslobađanje zbilje
Marko Vučetić (foto Tris/G. Šimac)

Većinu političara nije briga ni za pobačaj, ni za silovane žene, nego isključivo za njihovu političku sudbinu…

Marko Vučetić (foto Tris/G. Šimac)

Vrijeme izbora zasigurno je najtužnije vrijeme u našoj državi, jer se tada susrećemo s brojnim
tužnim istinama. Prva tužna istina je da naša društvena i politička stvarnost ne počiva na
pravima, nego na sili. Druga tužna istina je da se nikako ne možemo osloboditi mentaliteta
zarobljenosti prošlim zbivanjima, umjesto da razvijamo kreativne vizije sve slobodnije
budućnosti. Treća je tužna istina, kao sinteza prethodnih dviju istina, da ne shvaćamo značaj
ljudskih prava i da zbog toga ne živimo ljudsku društvenu i političku stvarnost, nego stvarnost
u kojoj je sama ljudskost izložena i ugrožena.

Naša država je država ugrožene ljudskosti. Ako netko sumnja u ovo, neka se prisjeti glavne teme koja posljednjih dana zaokuplja javnost. To je tema prava na prekid trudnoće i, unutar ovog prava, posebna se pažnja posvetila pravu na prekid trudnoće koja je nastala kao posljedica silovanja. Tema nije otvorena da bi potaknula etičku i bioetičku raspravu, nego da bi ostrastila birače i usmjerila ih prema održavanju postojećih ili stvaranju novih političkih
karijera. Većinu političara nije briga ni za pobačaj, ni za pravo na pobačaj, ni za silovane žene, a ni za sankcioniranje silovatelja; većinu političara je briga isključivo za njihovu političku sudbinu.

Država ugrožene ljudskosti

Zato imamo zakonska rješenja o pravu na prekid trudnoće iz prošle države, zato nemamo učinkovita institucionalna rješenja koja će pomoći žrtvi silovanja, a osuditi silovatelja. Zato, u konačnici, imamo silovatelje na slobodi. Oni su slobodni jer smo birali i izabirali političare koje nije briga ni za što i ni za koga, oni vode brigu isključivo o sebi. Upravo zato što te političare nije briga, naša država je država ugrožene ljudskosti, naša država ugrožava samu ljudskost. Zar ljudskost nije ugrožena kada država ne sankcionira silovatelja? Zar ljudskost nije ugrožena kada je žrtvi silovanja oduzeta mogućnost da samostalno odluči što će učiniti? Naravno da jest.

Nije slučajno što je u državi ugrožene ljudskosti pravo na prekid trudnoće vezano uz silovanje. Tamo gdje nema prava, postoji sila, tamo gdje ne vladaju zakoni, tamo vladaju razni ritualni obrasci, a jedan od najdrastičnijih ritualnih obrazaca je žrtvovanje žene i žrtvovanje žena. Nije slučajno što o silovanju i zabrani (ili oduzimanja prava da žena sama odluči jer ta odluka treba biti obiteljska ili plemenska) prava na prekid trudnoće najživahnije govore protivnici ratifikacije Istanbulske konvencije. Oni, naime, štite život od začeća do prirodne smrti, a za ženu je, očito, najprirodnije da već za života umre kao žena, kako bi ostatak života živjela kao nečija žena. Malen je korak od toga da netko ima obvezu živjeti kao nečija žena do toga da živi kao svačija žena. Zato su pripadnici plemenske svijesti, mentaliteta i sile otkrili zainteresiranost za hrvatsku ženu, kao nečiju ili svačiju, bitno je samo da žena ne
bude svoja žena.

Istanbulska konvencija

Zbog razbijanja ovakvog mentaliteta, uistinu je bilo nužno ratificirati Istanbulsku konvenciju. To je zasigurno najveći civilizacijski iskorak koji je ovoj državi ugrožene ljudskosti otvorio mogućnost da postane država u kojoj će prošlost postati prošlost, jer smo napokon svladali umijeće življenja u sadašnjosti, i to u sadašnjosti poštivanja ljudskih prava. Budući da je ratifikacija Istanbulske konvencije civilizacijski, a ne geografski iskorak, Hrvatska i dalje ima istu površinu i iste granice. Ona ima i isto stanovništvo kao i prije ratifikacije Istanbulske konvencije, ali se to stanovništvo dijeli u dvije kategorije: jedna kategorija živi stvarnost poštivanja ljudskih prava, a druga kategorija živi mentalitet koji nema veze s civilizacijom i ljudskim pravima. Jedna kategorija ima prošlost, ali ne živi u njoj, dok je druga zarobljena u pogrešno interpretiranoj prošlosti. U konačnici, i jedna i druga kategorija imaju pravo živjeti u
ovoj državi, jer su građani ove države.
Nevolja je što je samo jedna od ovih dviju kategorija spremna na suživot, druga nipošto nije.

Pokažimo to na primjeru prava na prekid trudnoće.Pravo na prekid trudnoće nije obveza da se svaka trudnoća prekine. Teoretski, sasvim je moguće da imamo zakonsko rješenje o prekidu trudnoće, a da nitko ne konzumira ovu
zakonsku mogućnost. Ako stvari ovako promatramo, oni koji, zbog religijskih ili svjetonazorskih razloga, vjeruju u svetost života, nikada neće prekinuti trudnoću, niti će ih netko prisiliti da trudnoću prekinu. Drugi, pak, koji imaju drugačiju religijsku, filozofsku ili svjetonazorsku poziciju, mogu, po točno propisanim uvjetima, konzumirati ovo pravo. Imajmo na umu da država nije samo država jedne kategorije građana, i zbog toga ne može donositi zakone na isključiv način. Država skrbi o dobru svih građana. Zato su ljudska prava najbolje polazište za razvijanje države, njezinih javnih politika, institucija i društva.

Logika suživota

Ljudska prava nas uče suživotu, ona počivaju na uvjerenju o urođenom dostojanstvu svih ljudi. Ljudska prava su nedjeljiva i međuovisna. Budući da se ljudi rađaju jednaki i slobodni, ne može, primjerice, pravo na slobodu vjeroispovijedi, oduzeti pravo na zdravstvenu zaštitu ili slobodu znanstvenog istraživanja, baš kao što pravo na zdravstvenu zaštitu ili slobodu znanstvenog istraživanja ne može nekome oduzeti pravo na slobodu vjeroispovijedi. Da bi netko imao pravo na slobodu znanstvenog istraživanja, mora nekome drugome (ili tome istome) biti osigurano pravo na slobodu vjeroispovijedi itd.

Ako usvojimo logiku suživota, a ne logiku osvajanja i pokoravanja, bit ćemo zadovoljni s našim pravima i slobodama, živjet ćemo slobodno, bez sadističkih želja da drugima uskratimo neko njihovo pravo. Onda će, primjerice, Hod za život biti dio prava na slobodu vjeroispovijedi, a ne uzurpacija prava na slobodu vjeroispovijedi kako bi se nekome stvarale političke karijere, dok bi se drugima nešto zabranjivalo. Hod za život je ponajprije narušavanje slobode prava na vjeroispovijed, a tek je potom narušavanje i drugih prava, ali je prvenstveno narušavanje prava na slobodu
vjeroispovijedi. Vjernicima, dakle, treba osigurati slobodu vjeroispovijedi koja im je oduzeta predizbornim Hodom za život.

Ovi izbori su tužni jer uglavnom ne počivaju na poštivanju ljudskih prava, nego na iskazivanju snage sadizma koji želi drugima činiti nažao. Ti drugi smo svi mi, neovisno jesmo li toga svjesni ili ne.

Marko Vučetić (foto Tris/G. Šimac)

Tags:

VEZANE VIJESTI