Neovisni novinarski portal
6.7.2020.
oslobađanje zbilje
Tko bježi od prošlosti nema “ja”; to su uzaludne egzistencije…

Tko bježi od prošlosti nema “ja”; to su uzaludne egzistencije…

Život pojedinca, različitih oblika ljudskih zajednica, kao i život različitih organizacija, struktura i institucija obilježen je jednom jedinom riječju, a to je – laž. Mi živimo laž, oni manje umni i ono manje umno tu laž smatraju istinom i bore se za prvenstvo laži, a oni umniji se bore protiv laži, odbacuju je i ulaze u konflikt s okolinom. Manje umnima život prolazi u ogorčenom nastojanju da osobnu ili individualnu, obiteljsku, narodnu, državnu, političku i religijsku laž nametnu drugima kao izvanvremensku, nadvremensku, vječnu laž, laž za sve i svakoga obvezujuću.

Laž ne dovodi u pitanje ono što treba biti propitano, a poziva na propitivanje onoga pred čime treba pustiti suzu, zastati i susresti se s razornom snagom povijesne laži koja je dobila svoje opunomoćenike i egzekutore u individualnim egzistencijama, u konkretnim pojedincima koji su se obrušili na živote nekih drugih pojedinaca, samo zbog toga što ti nisu podržavali razornu snagu njihove laži. Opunomoćenici laži i zakašnjeli egzekutori bez egzekucija, ali samo zato što nisu rođeni u vrijeme kada su se te egzekucije vršile i kada je te egzekucije izvršio netko s kime se oni identificiraju, danas nisu spremni suosjećati s, primjerice, nevinim žrtvama u Jasenovcu, oni bi tim žrtvama prilazili s agronomskim namjerama – kopali bi ih i prekapali.

Egzekutori

Ti zakašnjeli egzekutori mogu nastupati kao intelektualci, ali i njihov intelekt je lažan, jer intelekt smiruje, traži zakonitost i razumijevanje, intelekt se ne povlači pred bitnim pitanjima i, što je najznačajnije, intelekt otvara put emocijama. Treba osjećati i suosjećati. Ljudi mržnje i ogorčenosti ne suosjećaju, oni pristaju uz egzekucije jer žive nepropitanu laž. Takvi su spremni lagati o svemu, a šutjeti o onome o čemu treba govoriti. Budući da se nalazimo u završnom tjednu kampanje, laž nas okružuje na svakom koraku.

Sada se laže. O sebi i o drugima. Sada se laže sebi i drugima. Najtužniji element svake kampanje je onaj kad intelekt zašuti, ali ne da bi osjećao i suosjećao, nego da bi subjekt tog šutećeg, tog kapitulantskog intelekta, ostvario političku korist i trajno se utamničio u političkoj laži. Cijena koju intelektualci šutnjom plaćaju cijena je samoutamničenja u laži, tu nema pomoći. To su intelektualci koji su kapitulirali pred umom, to su zapravo sitni kalkulanti oduševljeni lažima. Njima treba laž, o sebi i drugima. Oni se ne mogu susresti s vlastitim odlukama, oni bježe od sebe, ali nemojmo zaboraviti da oni koji bježe od sebe drugima mogu ponuditi samo bijeg. Oni koji su pobjegli od sebe i od vlastite prošlosti, ne mogu živjeti u sadašnjosti, jer sadašnjost nije bijeg. Sadašnjost nas odvaja od naše prošlosti koju ne skrivamo jer znamo da je prošla, da nismo onakvi kakvi smo nekada bili. Naše ‘ja’ je rastvorilo tu prošlost, sada je drugačije upravo zato što je nastalo iz rastvaranja onoga što smo nekada bili.

Opunomoćenici povijesne laži

Tko bježi od vlastite prošlosti, nema što rastvoriti. Tko bježi od prošlosti nema ‘ja’. Takva bića promatram kao uzaludne egzistencije. No, oni nisu uzaludni samo u sebi i samo sebi. Kao opunomoćenici povijesne laži i zakašnjeli egzekutori drugih, oni nam, kao politički program, nude bijeg od povijesti, bijeg od religije, bijeg od države, bijeg od društva i tako postaju uzaludni i za nas. Hrvatska politika uglavnom i jest uzaludnost, i iluzorno je očekivati da će se
na ovim izborima nešto promijeniti.

Politika, naprosto, nije djelatnost usamljenog pojedinca, nego zahtjeva mnoge pojedince koji su udruženi oko zajedničkog cilja, a taj cilj nadilazi neku grupu ili stranku, jer su grupa i stranka formirane zbog ostvarenja toga cilja. Ako pogledamo fragmentaciju onih snaga u kojima se krije mogućnost prevrata u odnosu na dosadašnje politike, jasno je da su postavili ciljeve koji ne nadilaze njihovu grupu, jer da nadilaze, ciljevi bi ih doveli do ujedinjenja s drugom grupom unutar, uvjetno rečeno, istog političkog spektra.

Dobri ljudi

Budući da tome nije tako, razvidno je da, ako i kada formiraju većinu, neće biti u stanju provoditi javne politike koje odgovaraju političkom spektru kojem nominalno pripadaju. Mi, zapravo, na izborima ne biramo nekoga tko će provoditi javne politike. Mi biramo dobre ljude (a, na našu sreću, uvijek ih ima), dobre govornike, iskrene aktiviste ili, jednostavno, one s kojima suosjećamo ili, ako bježimo od sebe i drugih, biramo zakašnjele egzekutore. Naš izbor se, dakle, sastoji u tome da izaberemo bijeg kapitulanata samoutamničenog uma ili dobrotu ljudi koji su, zbog postavljenog cilja, koji nije u stanju nadići grupu kojoj pripadaju, u smislu provođenja javnih politika, potpuno disfunkcionalni. No, usprkos disfunkcionalnosti, dobri ljudi uvijek imaju suosjećanja sa žrtvama silovanja, s ubijenima u logorima, istjeranima iz stanova i s radnih mjesta samo zbog toga što su imali manjinske nacionalne identitete…
Dobri ljudi imaju vlastitu prošlost, ma kakva ona bila; dobri ljudi su rastvorili vlastitu prošlost i njihovo ja sada živi u sadašnjosti.

Meni je i to sasvim dovoljno da znam koga ću birati.

Biram dobrotu i, bez ikakvih iluzija, disfunkcionalne javne politike, ne biram bijeg zakašnjelih egzekutora i njihove predatorske javne politike. Trećeg i trećih nema.

Tags:

VEZANE VIJESTI