Neovisni novinarski portal
20.10.2020.
izborište / POLITIKA
Hrvatska pred izbore: Politički Hrelić

Hrvatska pred izbore:
Politički Hrelić

Hrvatska politika je prepuna samodopadnih, pretencioznih tipova, ludo ambicioznih lažnjaka koji u vlastitoj fascinaciji samih sobom drsko podcjenjuju građane prodajući im rog za svijeću. U toj svojoj mesijanskoj pozi koju su zauzeli, ne bi li nas žedne preveli preko vode, u nekima od nas izazivaju dvojbu: vjeruju li i oni sami u to što govore ili nam pri punoj svijesti pričaju laži, držeći nas krdom koje je naučeno ići za pastirom ma kuda ga vodio. Tko je uopće od onih koji pretendiraju na status lidera pozicije ili opozicije, ili čak vlastite stranke, uistinu autentičan? HDZ-ov Plenković, bruxelleski birokrat koji “prodaje” nacionaltuđmanizam pod svoje, mada s tim, po svom habitusu i obiteljskom backgroundu socijalističkog višeg srednjeg sloja,  ima koliko i s društvom za zaštitu ptica pjevica? Možda Berdardić, Škoro, Raspudić, oni iz Stranke s imenom i prezimenom ili Pametno…?

 

Zar Bernardić, takozvani socijaldemokrat koji se više ne sjeća ni osnovnih političkih načela socijaldemokracije, kamoli da bi za njih ginuo? Škoro, lakonotni pjevač koji proizvodi kvalitetnije vino od glazbe, lažnjak koji bježi od vlastite prošlosti k’o vrag od tamjana, i na sav glas kuka- “sude mi”- ne bi li se samoproglasio žrtvom i na empatiji s “progonjenim” pokupio glasove? Kvazinezavisni Mostov “kapitalac” Nino Raspudić koji vodi žestoku unutrašnju borbu sa svoja bar dva “ja”, nesposoban shvatiti tko on zapravo jest, ili tko bi želio biti?

Što je autentično u grupaciji koja kao svoj najveći kapital nudi ime i prezime prepotentno uvjerena da je ta njihova vrijednost neupitna, neokaljana, i svima ostalima nedostižna? Nisu li mnogi među njima već iskušali različite političke opcije s oba kraja sprektra? Baš kao i njihovi kolege i prijatelji koji se najavljuju s njima udružiti radi ufanja u sinergijski učinak onih s imenom i prezimenom i onih čije je ime znak ( Pametno i Fokus ) . Koji je njihov pravi identitet, imaju li ga uopće ili su u stalnoj potrazi za politički najprofitabilnijim identitetom?

HDZ i Plenković tupo, profano i kao da se obraćaju ličkim medvjedima koji se još nisu pravo dehibernizirali nakon zimskog sna, prodaju narodu neuspjeh pod uspjeh, guše se od samohvale i golemih postignuća koja zdravovideći nikako da zamijete. SDP i Bernardić, loš đak jednog od najgorih političkih učitelja ( Milana Bandića ), propagiraju restart države potonule u mulju korupcije i nefunkcionalnih hiperbirokratiziranih institucija, previđajući da je njihov ( SDP-ov ) restart prva pretpostavka njihovog iole ozbiljnijeg starta.

 

Škoro,  s robom s političkog buvljaka, i retuširanom biografijom, domoljubljem na baterije i  domovinom na reveru, zapravo je tek HDZ-ov igrač s klupe. Nikakve političke autentičnosti taj nema, ali se ona od njega i ne traži. Njegov je jedini zadatak u ovoj kampanji prikupiti na jednu hrpu sve odmetnute, rasute desne igrače, po sebi irelevantne, kako njihovi glasovi ne bi propali, i kako bi sutra Plenkoviću sa svojim osvojenim mandatima itekako vrijedili.

Sam Škoro je apsolutni fake. Otkako je ušao u političku arenu, njegovi rogovi neprestance se nabijaju na HDZ-ovu zastavu, ne bi li time odvratio pažnju javnosti od svoje izvorne političke funkcije. Škoro nije oponent HDZ-a, nego njegov kooperant. Uostalom, HDZ-u duguje. Bio je, pod HDZ-ovom vlašću,  od 1995. do 1997. generalni konzul Hrvatske u Mađarskoj, da bi 2001. ( do 2006. ) postao glavni direktor Croatia Recordsa, iza čijeg mandata su ostale mnoge kontroverze… A kad više nije bio direktor Croatia Recordsa sjetio se HDZ-a . I 2007. na listi te stranke, čiji je i formalni član, ulazi u Hrvatski sabor. Ali, nije se dugo zadržao. Svega osam mjeseci. Ukazale su se bolje, unosnije prilike…

Tek 2019. vraća se u politiku kao predsjednički kandidat i osvaja u prvom krugu nešto preko 24 posto potpore. Iako je u drugom krugu Zoran Milanović pobijedio HDZ-ovu Kolindu Grabar Kitarović,  Škoro od tada čvrsto vjeruje da svojih 24 posto birača ima. I za parlamentarnu utakmicu. Iako mu ankete daju jedva upola toliko. Ljudi naprosto ne znaju kome daju glas ako biraju Domovinski pokret Miroslava Škore. Jer, u tom društvu sav je desni trash. Škorin je pokret poput Hrelića. Tko je uopće i sam Škoro? Koja je njegova politika, koji program i ideologija koju zastupa?

Još jučer je govorio o Titu kao zločincu, i ne daj bože da bi bio makar i njegov pionir. Eto, slučaj je htio da čak ni formalno nije primljen u pionire, razmetao se svojim vizionarskim antititoizmom i antitotalitarizmom. Tog dana je imao upalu pluća, nije išao u školu, pa nije ni zadužio plavu pionirsku kapu i maramu. Kad, što?

 

Taj zakleti antititoist, ispostavit će se, bio je čak predsjednik Komisije za kulturu Općinskog komiteta Saveza socijalističke omladine Osijeka. A tvrdio je kako je Jugoslaviju napustio 1989. zbog neslaganja s takvim nedemokratskim, totalitarnim sustavom. Kaj god!

A kad je već uhvaćen u friziranju vlastite “bolje prošlosti” umjesto da se s njom i sa samim sobom izmiri, jer u njegovoj prošlosti koja ga je, eto, sustigla, doista nema ničeg ni sramnog ni nečasnog. Nečasno je negiranje vlastitog sebe. Svoje prošlosti. Makar i sasvim epizodne. Nije nečasno za nekog tko zna tko je, i ne bježi od vlastitog životopisa. Ali, Škoro nije taj, on skriva i svoj životopis i svoj identitet, jer očito na njega nije ponosan, pa zašto zaboga očekuje da ga takvog, nepomirenog u sebi, odbjeglog od sebe, birači uzimaju kao svoj prvi izbor?!

I gle paradoksa, čovjek koji redizajnira vlastitu biografiju, koji laže o sebi, u kampanji sve svoje političke rivale optužuje za natjecanje u laganju!? Istodobno, prvo što obećava biračima jest : Zato to svoje volimo, nećemo lagati, varati i krasti!

Uh, Škoro, Škoro…

Još je gori slučaj bipolarnog Nina Raspudića. Iako prononsirani desničar i konzervativac, naglašeno nacionalističke provenijencije, koji bi mijenjao izborni zakon radi izbornih prava nacionalnih manjina, kojima bi onemogućio da glasaju o vladi i državnom proračunu, koji je zagovornik zabrane pobačaja i ljuti protivnik legalizacije marihuane, e taj je svojedobno objavljivao u njemu danas odioznom Feralu.  Bio je njihov suradnik. primao njihov honorar. Pokušao je to čak osporiti, ali pred činjenicama je pokleknuo pa je priznao da su dva njegova teksta objavljena u toj mrskoj tiskovini, ali ne njegovom voljom, nego spletom okolnosti…

Pa je osvanula i fotografija mladog Raspudića s “palestinkom” oko vrata i knjigom Noama Chomskog, svojevrsnom biblijom ljevičara. No, Raspudić “ljevičar”, pacifist i Cheov štovatelj, zgrozio se nad tim “podmetanjem”.

-Che Guevaru i palestinku podmeće mi HDZ-ova propaganda-brzo i žestoko je prokazao “neprijatelja” koji ga njegovom mladošću pokušava diskreditirati?! Pa kakav je to čovjek? Koji je njegov identitet? Onaj mladi, intuitivni ljevičar ponesen energijom juniora koji bi jurišao na barikade i rušio stereotipe i konvencije, što je imanentno mladosti i studentskoj mentalnoj strukturi, ili ovaj svadljivi, zadrti konzervativac čiji je intelekt i obrazovanje upregnuto u regresivan koncept društva koje počiva na zabranama, sankcijama, diskriminaciji i supremaciji. Transformacija je moguća, ali da je ona iskrena i utemeljena na naknadnim spoznajama koje su presudno oblikovale njegov politički identitet, Raspudić ne bi bježao od svoga mladenačkog ljevičarenja niti bi ga se sramio. Naprotiv, i sam bi ga isticao kao etapu u svom političkom i intelektualnom sazrijevanju.

No, Nino Raspudić niti je autentičan, niti iskren, a ponajmanje “kapitalac”. Tek namrgođeni, iritantni, konzervativni pozer.

I kad sve zbrojite, tko je uopće u prostoru hrvatske politike autentičan i svoj? Tko zna, možda Možemo to otkriti baš na ovim izborima, ili se trajno pomiriti s tim da je u ovoj državi baš sve fake…

 

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI