Neovisni novinarski portal
6.7.2020.
zvonka radost
Filozof Gusar

Filozof Gusar

Piše: Elvis Bošnjak

„On je izgledao kao čovjek koji stalno nešto traži“, kaže otprilike, danas već pokojni, crni boksač Rubin „Hurricane“ Carter govoreći o Bobu Dylanu u dokumentarcu Rolling Thunder Revue, Martina Scorsesea. „I kasnije kad bih ga sreo, ja bih ga pitao; Bob, jesi pronašao? On bi rekao; Što? I ja bih znao da nije pronašao“ govori otprilike Hurricane dalje o Dylanu, čovjeku koji mu je posvetio istoimenu pjesmu na albumu „Desire“ i koja je pomogla da se Carteru ponovno sudi za zločin kojega nije počinio i zbog kojega je nevin proveo u zatvoru gotovo 20 godina, samo zato jer je bio crnac. Negdje pri početku istog filma Bob Dylan citira G. B. Shawa i kaže, ostavljam na engleskom jer jednostavno savršeno zvuči, „Life isn’t about finding yourself, life is about creating yourself“. I to je ono što je Dylan kao glazbenik i pjesnik radio cijeli život, stvarao je sebe. Zbog toga je gubio publiku, ljutio kritičare, zbunjivao novinare, rastuživao političke aktiviste, zbog toga su mu na koncertima zviždali i nazivali ga Judom. Ali on nikad nije htio biti ono što se od njega očekuje. Svirao je kako je on htio, pjevao je kako je on htio. Bježao je od tog očekivanog sebe kao od smrti.

U mnoštvu Dylanovih rečenica, koje su mi se usjekle u pamćenje, često se sjetim jedne koja glasi; „Zaspem kao jedan čovjek, a probudim se kao drugi“. U toj potrazi za drugim, u tom beskompromisnom stvaranju sebe, meni su uvijek osobito zanimljiva bila razdoblja u kojima Dylan nije snimao svoje najbolje albume, neki od tih albuma čak su i loši, ali su ti tranzicijski albumi uvijek vodili ka nečem velikom. Takva faza s početka sedamdesetih rezultirala je sjajnim albumom „Blood on the tracks“, na kraju, za Dylana, konfuznih osamdesetih dogodio se „Oh, Mercy“, nakon što se tjeskobnih devedesetih gotovo potpuno povukao i snimio dva albuma blues standarda uslijedila je serija velikih albuma, „Time out of mind“, „Love and theft“ i „Modern times“. I tako svaki put kad pomislimo da je dobri stari Bob rekao što je imao on izmisli sebe ponovno. I sad, nakon što je snimio tri zanimljiva albuma obrada pjesama koje su proslavile Franka Sinatru, poprilično hrabro za nekoga čije su vokalne sposobnosti znatno skromnije, i osam godina nakon posljednjeg albuma s autorskim pjesmama „Tempest“ iz 2012., dolazi veliki „Rough and rowdy ways“.

Glazbeni svijet se uskomešao, oduševljene kritike pljušte sa svih strana, izvlače se i dešifriraju najzanimljiviji stihovi, kritičari se natječu u analizi, uvjereni da baš oni znaju o čemu stari Bob pjeva. Onih nekoliko rijetkih, kritičnijih glasova govori kako je njegovo vrijeme ipak prošlo, kako je najbolje albume snimio šezdesetih i kako njegova glazba nije prevratnička. Možda je to i točno ali apsolutno ništa ne govori o albumu „Rough and rowdy ways“. Jer ne znam zašto bi sedamdeset devetogodišnji Dylan snimao prevratničku glazbu i zašto bi se uopće natjecao sa dvadesetogodišnjim sobom? Dylanovi stihovi danas ne bacaju svijetu u lice pitanje „How many roads must a man walk down, before you call him a man“, on ne govori starcima da se maknu s puta ukoliko ne razumiju nova vremena, on ne prijeti gospodarima rata govoreći im da će stajati nad njihovim grobovima dok ne bude siguran da su mrtvi, on ne poziva nikoga da stupi na staze pobjede. To je Dylan od dvadeset i nešto godina, Dylan iz šezdesetih. Dylan se danas ne pretvara da nema sedamdeset devet godina, on nikome ništa ne glumata, on ne trese dupetom i ne miješa kukovima, on ne pjeva o slatkim djevojkama i baby ovo ili baby ono… on je to što je, starac koji je prošao sve, on zna da se čovjeka uvijek negdje neće nazivati čovjekom i da nas zapravo ljudima uvijek zovu privremeno i dok je to u skladu s prilikama, i da stanje u kojem se čovjeka zove čovjekom nije ni u jednom društvu zagarantirano i da svi novi putevi jednom postanu stari. I kao što kaže već u naslovu pjesme „I contain multitude“, koja otvara „Rough and rowdy ways“, on je danas čovjek koji sadrži mnoštvo.

Bob Dylan danas je otac, djed, pradjed, iza sebe ima dva braka, jedan s bijelom, jedan s crnom ženom, on je čovjek koji ima bijelu i crnu djecu, on je dobitnik Nobelove nagrade, i ako su mu nekad tepali da je „glas generacije“ koja je trebala promijeniti svijet, on je danas šapat pojedinca, šapat onih koji su ga u stanju slušati, za koje glazba nije samo razbibriga ili usputna potreba da se nečim veselim ili sentimentalnim ispuni dan. On album otvara stihovima „Today, tomorow, and yesterday too / the flowers are dayin’ like all things do“ i to je jedina istina koju nam može ponuditi, sve ostalo stvar je naših nagnuća, sve ostalo stvorili smo mi i nije svijet oko nas. I u toj uvodnoj pjesmi „I contain multitudes“, čiji je naslov, i stih kojeg ponavlja kroz pjesmu, posudio od Walta Whitmana, Dylan govori o sebi kao o čovjeku kontradikcije, čovjeku koji sadrži mnoštvo koje se zapravo ne da definirati. I zato se ovdje nećemo upuštati u definiranje onoga što Dylan govori od pjesme do pjesme, neka to svatko čita na svoj način. Jedna moja prijateljica, koja nije zagriženi fan, nakon što je čula pjesmu „My own version of you“, u kojoj Dylan sklapa svog savršenog Frankensteina, rekla je da joj je prva asocijacija Homer. I to je točno, njegov pristup je takav, epski. Bob Dylan istresa to svoje mnoštvo pred nas, bez imalo sentimentalnosti surfa izravno kroz prošlost, povezuje Shakespearea, Bowiea, The Queen, Annu Frank, Indianu Jones, Walta Whitmana, E. A. Poea, na kraju J. F. K. – a, i mnoštvo drugih, velikih osoba i događaja, zadire brutalno u sadašnjost, noseći „četiri pištolja i dva velika noža“ i zapravo nas stalno vraća na ona prva dva stiha „Today, tomorow, and yesterday too / the flowers are dayin’ like all things do“.

Moja preporuka je, ako zaista želite doživjeti ovaj album, album koji od vas zahtijeva vrijeme, zahtijeva da mu se posvetite, da pratite, dok ga slušate, stihove na nekoj od internetskih stranica koje ih objavljuju. Susrest ćete se s čovjekom koji vam nudi mnoštvo neopisivih lucidnosti, koji putuje sasvim slobodno kroz vrijeme, kroz velike događaje kojima je i sam svjedočio, koji se nema potrebu nikome sviđati, jer sasvim jasno kaže da spava sa životom i smrti u istom krevetu i koji se potpisuje kao Filozof Gusar. Dylan je u svojim stihovima uvijek bio vrlo izravan, ali je često znao zauzeti i poziciju promatrača, staviti masku kroz koju bi govorio svoju istinu, ovdje Dylan stoji bez ikakve maske, u svoje ime, sa svojih sedamdeset devet i svim onim što je pokupio u svoje kufere po putu. Koliko je i danas beskompromisan i ubojit možda najviše oslikava pjesma „Murder most foul“, čiji naslov je uzet iz monologa kojega u Shakespeareovoj tragediji „Hamlet“ izgovara Duh Hamletovog oca dok opisuje svoje ubojstvo, i u kojoj Dylan govori o ubojstvu Johna Fitzgeralda Kennedyja. Dylan ironično objavljuje kako su, na taj dan koji će zloglasan živjeti zauvijek, mnogi gledali ali nitko ništa nije vidio. A da se i danas mnogi trude ne vidjeti govori nam intervju kojeg je Dylan dao za New York Times i u kojem, gotovo šezdeset godina nakon atentata, novinar pjesmu „Murder most foul“ pokušava svesti na sentimentalnu sličicu iz prošlosti, sramežljivo okolišajući oko vatre, uporno zapitkujući Dylana žali li za prošlim vremenima, izbjegavajući sva prava pitanja, iako Dylan u pjesmi nije mogao biti izravniji no što je bio i uporno negira da se tu radi o bilo kakvoj sentimentalnosti. Pročitajte svakako tu pjesmu. Iako nastala ranije, ništa tako dobro ne govori o Americi, koja u jeku Covid pandemije i nakon ubojstva Georgea Floyda kleči na koljenima.

U glazbenom smislu za mene je album jednako impresivan. Nemoguće ga je jasno odrediti ni kao blues, ni kao rock, ni kao jazz, ni kao folk, ni općenito kao Americanu, Dylan naprosto plovi, bez imalo žurbe, kroz povijest američke glazbe, miješajući žanrove slobodnim stilom. Imate osjećaj da on šapće bandu riječi a ovaj šapće njemu natrag glazbu. Ono što ipak možemo zaključiti je da je bavljenje velikom američkom pjesmaricom na prethodna tri albuma ostavilo značajan trag na ovome, kao da se Dylan, kao i u ranijim slučajevima, zagrijavao za prave stvari. Neke pjesme, kao što su „False prophet“, „Goodbye Jimmy Read“, pa čak i „Crossing the Rubicon“, mogao bih zamisliti i na njegovom posljednjem, glazbeno oštrijem i više naslonjenom na blues, autorskom albumu „Tempest“, ali u svemu ostalom Dylan, na potpuno nov način, na taj lagani, glazbeno spori tepih kojeg drže njegovi stari glazbeni suradnici, baca sasvim otvorene i fantastične stihove. Mene osobno najviše su se dojmile pjesme „Key West (Philosopher Pirate)“, „My own version of you“ i „Black rider“. Vi izaberite svoje, ako imate dovoljno vremena za ovakvu glazbu, isplati se. Uvijek sam smatrao da je nemoguće opisati glazbu riječima, ali želim vas potaknuti da poslušate ovaj album. Bob Dylan još jednom je prešao Rubikon, pronašao samo svoje zakone i stvorio novog sebe i nikome se ne mora opravdavati što više nema dvadeset godina.

Vjerujte, veliki ljudi imaju što reći i sa sedamdeset i devet.

Veliki umjetnici mogu biti hrabri i svježi i sa sedamdeset i devet.

 

Elvis Bošnjak, 26. 6. 2020.

Elvis Bošnjak, kao Tomislav Vukov u dramskoj seriji “Na terapiji”

***Evo i dijelić biografije autora teksta Elvisa Bošnjaka koji premijerno objavljuje na Trisu. Elvisa Bošnjaka… glumca, redatelja, pisca drama i romana, pokretača kazališta, umjetničkog direktora na nizu kazališnih manifestacija, nagrađivnapo autora drama koje su prevedene na brojne jezike i postavljene na kazališne daske u brojnim zemljama, a sad i našeg suradnika. Evo kratke biografije sa stranica HNK Split:

‘Rođen je 1971. godine u Splitu. Do šeste godine živio je u selu Hrvace pored Sinja, a onda se vraća u Split na školovanje. Po završetku studija glume na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, dislociranom studiju u Splitu, postaje članom ansambla drame HNK Ivana pl. Zajca na Rijeci (1993.). Igrao je i u prvim predstavama HKD Teatra iz Rijeke. Nakon dvije sezone vraća se u Split i postaje članom dramskog ansambla HNK. Od 2004. do 2006. godine ravnatelj je Drame HNK Split. U istom razdoblju ravnatelj je i dramskog programa Splitskog ljeta. U razdoblju 2008. – 2018. utemeljitelj je i umjetnički voditelj neovisnog kazališta PlayDrama iz Splita, nakon čega se kao glumac vraća u ansambl HNK Split (2018.). Dramski tekstovi integralno su mu izvođeni u Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji, Čileu i Crnoj Gori, te u obliku scenskih čitanja u Meksiku, Njemačkoj i Češkoj. Neki od njih prevedeni su na engleski, španjolski, slovenski, makedonski, njemački, bugarski i mađarski jezik. Za svoj glumački i spisateljski rad dobitnik je brojnih nagrada.’

A evo i Dylanova albuma:

Tags: , ,

VEZANE VIJESTI