Neovisni novinarski portal
1.6.2020.
INTERVJUI / KAZALIŠTE / KULTURA
Jakov Bilić/Foto:TRIS/J.Krnić

Intervju/ Jakov Bilić, ravnatelj HNK Šibenik :
Da nisam glumac, ne znam kako bi se snašao na mjestu ravnatelja HNK; shvatio sam to kao još jednu ulogu

Jakov Bilić/Foto:TRIS/J.Krnić

Malo kome je koronavirus tako pokvario planove kao Šibenskom kazalištu. HNK Šibenik ove godine obilježava dvije velike obljetnice: 150 godina Kazališta ( otvoreno je 1870. ), ali i 60 godina Međunarodnog dječjeg festivala ( MDF ), najstarijeg festivala tog tipa u svijetu! Nažalost, nijedna od tih dviju velikih, okruglih godišnjica neće biti obilježena ni približno kako zaslužuje i kako je planirano. Hoće li se jubilarni 60-ti MDF uopće održati, hoće li biti samo virtualan, kako organizirati festival bez publike, kako obilježiti 150 godina teatra na dostojan način u uvjetima pandemije, ima li alternativa prvotnim predkorona planovima?

Sve to, pa i puno više, pitali smo ravnatelja Jakova Bilića ( 30 ), mladog šibenskog glumca na “privremenom radu” u upravi Kazališta, kako to sam kaže, naglašavajući da je njegov glumački habitus ono što ga određuje, a ravnateljski posao samo ono što ga trenutno omeđuje.

Za 60-ti MDF Lončarićev mural na Baldekinu i “spomenik djetetu” na rivi

-U mjesecu smo svibnju, a Međunarodni dječji festival bi trebao početi 20.lipnja. Hoće li uopće biti MDF-a ove godine na šibenskim ulicama i trgovima? Ili će se sve svesti na virtualni program?

Ono što u ovom trenutku mogu pouzdano reći, nakon što je nekidan o tome bilo riječi i u Ministarstvu kulture, a onda i u šibenskoj gradskoj upravi, jest čvrst stav da se MDF održi, naravno, sukladno okolnostima, a u kojem obimu i s kakvim programom to ćemo definitivno znati 1. lipnja. Svakako, ovo 60-to izdanje Festivala bit će određeno epidemiološkom i materijalnom situacijom, ali se kontinuitet neće prekidati.

Jakov Bilić/Foto:TRIS/J.Krnić

-Koja je opcija, a dosad su, koliko je poznato, u igri bile tri, ipak najizglednija? Virtualna, kombinirana, predstave i poneka radionica…?

Ozbiljno razgovaramo da svedemo taj virtualni program na minimum. Jer od samog početka MDF je koncipiran tako da je to izravan kontakt s publikom, kao i teatar, ali ovdje su još uz predstave i brojne radionice, ovdje su pozornice ulice i trgovi, tako da za nas virtualna varijanta i nije neka sreća. Sve je još fluidno, otvoreno…tako da smo na svojevrsnom stand by modu, a po prirodi i svoga i habitusa ustanove, sve si, samo nisi za stand by. To nije prirodno. Sve ovisi o epidemiološkim mjerama i njihovom popuštanju od 1. lipnja. Ali, veće predstave i ansambli nisu realni ove godine, manje su predstave ono što bi mogli organizirati. Osim toga, dobit ćemo veliki mural, vjerujem da će to biti vrhunsko djelo tzv. street arta, a napravit će ga Tomislav Lončarić Lonac iz Zagreba koji je poznati majstor te umjetnosti i radi goleme murale svuda po svijetu, od Londona i San Franciska do Moskve. Ako sve bude kako treba, mural bi trebao biti završen tijekom Festivala, najkasnije do 4. srpnja, kao trajan spomen na njegov 60-ti rođendan. Također, trebali bi dobiti i spomenik djetetu. Zbog okolnosti rada ljevaonice teško da će spomenik biti završen  za trajanja Festivala, kako smo ranije planirali, a ako to ne bude moguće, spomenik ćemo otkriti na Dan grada Šibenika, 29. rujna.

-Na kojoj lokaciji bi trebao biti mural?

Plan je, jer je to jedina fasada u gradu koju smo uspjeli naći, da je u komadu, tako velikih dimenzija i da na njoj nema ništa, da je relativno nova, i sve te uvjete zadovoljava fasada zgrade na Baldekinu, u kojoj je u prizemlju studentska menza. Gornji dio fasade koji se u potpunosti vidi bio bi naglašeniji. Lonačarić i inače funkcionira tako da radi svoje murale na mjestima gdje čovjeka moraš prisiliti da dođe to vidjeti, to je njegov umjetnički kod. To je bila jedina fasada s deset katova, dovoljno široka, a opet ima poveznicu s MDF-om, jer je u neposrednoj blizini dječje igralište, dječji vrtić, škola…

-Koliko je to skup projekt?

Imamo nekoliko sponzora koji nisu odustali ni u ovim okolnostima, iako nam se u 48 sati dogodio doslovno sponzorski pomor kad je krenula pandemija. I prošla godina je za šibensko Kazalište bila iznimno turbulentna, pogotovo u sanaciji i dovršetku profesionalizacije HNK. Mural, izložba fotografija koja prikazuje retrospektivu proteklih 60 godina i spomenik djetetu koji bi postavili na rivi,na travnate površine, sve zajedno koštalo bi 30-ak tisuća eura, a troškove bi pokrili ravnopravno sponzori, Ministarstvo kulture i Grad Šibenik.

-To bi svakako bio najjeftiniji Festival djeteta dosad…

Da, daleko najjeftiniji. Naravno, u tu priču bi ušla i varijanta knjižice o MDF-u u sklopu izrade monografije Kazališta za njegovu 150-tu godišnjicu, koju smo pripremali s Grozdanom Cvitan, ali nju je više zanimala repertoarna povijest Kazališta i nije ulazila u druge detalje, pa je možda pretenciozno reći da je to monografija, više jedan repertoarni prikaz Kazališta kroz godine. O tome govorimo u slučaju najcrnje opcije, kad nema nikakvih mogućnosti za javna okupljanja. Kako god bilo, činjenica je da međunarodnog programa neće biti. Sad se zapravo pokazuje koliko je naš festival ogroman, bez obzira što njegova percepcija nije takva u širem kontekstu, ali to je naša odgovornost. Ostao sam šokiran kad sam tražio sponzore za 60-ti rođendan MDF-a i kad sam shvatio da mlađi menadžeri u kompanijama, nešto jesu čuli o MDF-u, ali jedva da znaju o čemu se radi. Ali oni nešto starije dobi, koji su viši menadžeri i savjetnici u kompanijama, oduševljeno prihvaćaju sponzorstvo, mada mi se dogodilo i da mi je u jednoj velikoj, ozbiljnoj kompaniji gospođa s kojom sam razgovarao o sponzoriranju festivalskih programa, rekla: Čekajte, zar to još postoji?
Ali, to je naša krivnja i naša odgovornost. Naravno da tražimo sponzore koji su bliski dječjem svijetu. Teško je, primjerice, ići u Zagrebačku pivovaru i tražiti da sponzoriraju MDF. Ipak, kako god se okrene, djeca u Šibeniku i izvan njega mogu biti mirna jer će im se Festival znati odužiti. Imamo i neke ideje za likovne i literarne natječaje, za festivalske zastavice, kao što je i dosad bilo, ali da ih se ne šalje u Šibenik, nego objesi na balkonima širom Hrvatske. Sve škole u Hrvatskoj i dječji vrtići šalju radove djece na taj natječaj, i onda ti radovi u dane Festivala ukrašavaju ulice i trgove starog Šibenika. Ove godine bi ukrašavale balkone po cijeloj Hrvatskoj, što je jedna od ideja…

Festivalske zastavice na balkonima širom Hrvatske…

-Eto, tako bi festival, ako ne može biti međunarodni,  bio svehrvatski, ne samo šibenski…

Tako je. Sve je bazirano na domaćoj produkciji. Ako idemo samo na predstave ili kombinaciju predstava i radionica, imamo spremno nekoliko predstava koje bi se možda moglo izvesti. Međutim, sve što u ovom trenutku pripremamo, itekako smo svjesni da je to jedna imaginarna priča, jer već sutra može biti sasvim drugačije. Razgovaramo i s HRT-om da se napravi jedna festivalska popuna programa HRT-a, bilo kroz nekadašnje kronike, ili slično. Radili smo i jednu platformu kako osigurati financijsku stabilnost MDF-a kroz 3-5 godina, i ta biznis, a ne umjetnička, priča Festivala može osigurati stanoviti priljev sredstava i kroz prodaju obiteljskih turističkih paketa, o čemu smo i službeno razgovarali s, primjerice, ljudima iz Solarisa. Ako je procjena da ćemo imati najviše njemačkih turista, zašto umjesto jedne ili dvije predstave, ne bi imali više predstava iz Njemačke, pa u nekakvom paketu od sedam dana u Solarisu ti bi gosti imali i mogućnost kupnje ulaznica za MDF. Ima još puno ideja oko toga, puno pozitivne mladenačke energije ekipe koja se okupila u, i oko Kazališta, a koja pokušava na različite načine, pa i kroz europske fondove, doći do sredstava za MDF i njegovu financijsku stabilnost. Mi smo godinama isticali kako se MDF održava pod pokroviteljstvom UNESCO-a i UNICEF-a, ali tu nikad nije bilo ništa konkretno, tek slovo na papiru. Zato smo odlučili vidjeti što možemo konkretno dobiti od te činjenice da smo najstariji festival tog tipa u svijetu.

Jakov Bilić u predstavi Glorija”

-Dakle, MDF-a će biti, makar u simboličnom izdanju, ali kontinuitet će se održati, jer ni za trajanja rata nije prekidan… ?

Da, tako je. Sad imamo situaciju da te ratne modele ne možemo primijeniti na ove okolnosti. Jer u ratu je Jakši Fiamengu i Arsenu Dediću bila “luka spasa” u skloništima, a to je nama sada eksplicitno zabranjeno. Vidjet ćemo u razgovoru s Ministarstvom i drugim nacionalnim festivalima, kako naći optimalno rješenje, ali naš je problem što smo terminski prvi. Festival bi se, naime, trebao održati od 20. lipnja do 4. srpnja. Prema našim procjenama, kad se da “zeleno svjetlo” i odluči koja varijanta Festivala ide, trebat će nam 20 dana da sve organiziramo.

-Koja je cijena jednog standardnog izdanja MDF-a? Koliki je udio sponzora u tome?

Kad sam prije godinu dana preuzeo Kazalište imali smo 8 tisuća kuna donacija. Lani smo u 2-3 mjeseca priprema Festivala došli na 280 tisuća, a ovu godinu smo u najoptimističnijoj varijanti trebali biti na oko 200 tisuća eura. Naš cilj je bio da učinimo sve što možemo da u tri godine MDF dođe u poziciju da su njegovi vanjski izvori financiranja u rangu dotacija Grada i državnog proračuna- pola-pola, to je cilj. Procjena je da bi za kvalitetan festival bilo potrebno osigurati oko 3,5 milijuna kuna, i to je tih milijun kuna koje nam sada nedostaju da bi mogli reći da će Festival biti u znaku šušura kakvog stariji pamte. Danas samo jedan prosječni ulični izvođač košta koliko jedna predstava. To je postao strahoviti biznis. Inače, 60-ti MDF je bio projektiran s proračunom od 2,6 milijuna kuna, a krvarili smo da sa sponzorima dosegnemo 3 milijuna jer smo htjeli napraviti festival o kojem će se pričati, a da zadovoljava festivalsku estetiku i poetiku koja gradu treba, koja je naša.

-Da, nekad je to bio jugoslavenski festival i financirale su ga sve republike i pokrajine, a bivša je Jugoslavija imala iznimno jaku industriju i već tada je MDF bio prvorazredni jugo- brend. Nekako, kao da nije uspio postati i pravi hrvatski brend…?

Tako je. Sve ex-jugoslavenske republike su financirale šibenski Festival djeteta. Mada, ja nisam pristalica toga da sve država financira, a da mi s prstom u uhu pripremamo program, ne vodeći računa koliko to košta. Smatram da i sami možemo nešto učiniti, a od svih sponzora, čak i prošle godine, bilo je samo nekoliko njih iz Šibenika. Ako hoćemo dizati Festival na vrh, moramo imati i vrhunske sponzore. To ne znači da od sponzora očekujem da dođe i iskešira milijun kuna donacije, nego naprosto da je jak sav taj marketing koji sponzor vuče za sobom. Nama Grad Šibenik daje 1,1 milijun za MDF, država 400 tisuća, a ove godine smo od županije dobili 350 tisuća kuna. Lani smo Festival uspjeli napraviti za 2,2 milijuna, i ostalo nam je 126 tisuća kuna, od čega smo odlučili kupovati opremu jer je najam opreme preskup, neisplativ i neracionalan.

-Mnogi ljudi su vam zamjerili ukidanje festivala klasične glazbe Musica appassionata, razumijevajući taj vaš potez kao obračun s ravnateljicom Festivala Nerom Gojanović, i smatralo se da je Festival kolateralna žrtva tog sukoba? Zašto se Nere Gojanović trebalo riješiti?

Ja se Nere Gojanović nisam “riješio”. Nera nije dobila otkaz, nego je po prvi put dobila umjetnički ugovor kojeg dosad nije imala. Ako se hoćete nekog riješiti ima i suptilnijih i lakših načina… Novac u kulturi je uvijek problem, no, dade ga se i poametnije iskoristiti. U proteklih godinu dana smo 15 koncerata i 5 Arsenovih “Ferala” napravili za gotovo četiri puta manji novac i na istoj razini kvalitete umjetnika koje smo angažirali. A to nije normalno! Svi znamo da umjetnici i novac ne idu dobro skupa, i da teatar zna biti nekada okruženje u kojem se grade, u pravilu, family odnosi, a kad se oni naruše, udar je puno jači nego u nekim hladnijim kompanijama gdje se samo radi, ali ne druži.

Dugove vraćamo, umjetnost čuvamo

-Kazalište je prošlo kroz velike financijske i međuljudske probleme. Kakva je danas situacija?

Kad sam na Badnji dan 2018.  preuzeo Kazalište,  odnosno, formalno za Tri kralja 2019., ustanova je imala 1,3 milijuna kuna aktivnih obaveza i 1,050 000 kuna kumulativnog duga , nakupljenog kroz duži niz godina. Gradsko vijeće je dva puta saniralo Kazalište, u mandatima dviju prethodnih ravnateljica. U godinu dana moga mandata, u suradnji s ekipom koja je “grizla”,  riješeno je 1,3 milijuna kuna obaveza, napravljen je MDF sa rekordnih 47 radionica, sanirano je preko 400 tisuća kuna duga i ostalo je još 600 tisuća duga iz prethodnih godina, što smo sanirali zahvaljujući višku prihoda od 850 tisuća kuna u prošloj godini. HNK Šibenik danas ima samo 600 tisuća kuna duga iz prethodnih godina, i razmišljamo kako da to u cijelosti saniramo do kraja mandata. Međutim, naš je cilj vraćati novac koji smo dužni, ali sačuvati umjetnost. Napravili smo sedam projekata, od toga Ledu koja je u tom trenutku bila jedini Krležin tekst u Hrvatskoj na sceni. Dobili smo dvije nagrade i jednu nominaciju ( nagradu publike smo dobili na Marulićevim danima i na Prologu, a vjerojatno bi i Leda bila selektirana za Festival glumca, a da su održani i ostali festivali, bilo bi još nagrada, nadam se…) . Festival je napravljen s 50-ak programa više od prosjeka, imali smo 192 programa, a ranije ih nije nikad bilo više od 140. Ali, to su sve stvari o kojima se malo zna i malo govori. Svjestan sam toga da je moj problem što sam navikao godinama na “tihi obrt”…

-Koliko košta prosječna predstava u HNK Šibenik i koliki su vanjski troškovi?

Prosječna cijena ( prosječne ) predstave u Kazalištu kod nas bi trebala biti između 150 i 200 tisuća kuna, ali onda dođete u situaciju da vam je gotovo 80 posto sredstva za predstavu outsourcing. To je strahovito skup sport. Netko je dobro izračunao kad su se postavljala profesionalna kazališta da je norma 4 premijere godišnje. Ali nitko nije ulazio u detaljne analize, niti izračunao da nam je 80 posto troškova – vanjskih! Možda ne možemo sve napraviti, ali sigurno taj vanjski trošak možemo svesti na znatno manju mjeru. Lani su naši glumci imali 70 izvedbi različitih predstava, a moram priznati da ne znam kad sam kao glumac u našem kazalištu stao 70 puta u godinu dana na scenu. Ali, sve to što smo u Kazalištu radili u proteklih godinu dana možda nije bilo toliko javno vidljivo, i prosječni čitatelj će reći -pa što su oni to napravili u godinu dana.

Jakov Bilić u predstavi ‘Matilda’ (Foto: MDF)

-Kako i kad ćete nadoknaditi planirane, nerealizirane predstave, što će biti s programom obilježavanja 150-te obljetnice Šibenskog kazališta?

Mi inače, zbog MDF-a , ranije završavamo kazališnu sezonu, negdje polovinom svibnja, jer se mora intenzivno raditi na Festivalu, kreću završne pripreme za MDF. U Zagrebu sezona završi 20. lipnja, a mi bar mjesec dana ranije. Sad pokušavamo doslovno utrpati do polovine listopada sve zaostatke koje nismo realizirali, a ljudi su to platili. Naš plan je bio da otvaranje kazališne sezone imamo 16. i 17. listopada sa Gavellinim Glembajevima, povodom 150 godina šibenskog Kazališta. Imali smo ideju za 150-tu obljetnicu sva nacionalna kazališta u Hrvatskoj dovesti s jednom predstavom u Šibenik. Nažalost, Rijeka nije imala nijednu predstavu koja bi fizički mogla stati u naš teatar. Trebao nam je , baš za rođendan Kazališta, 29. siječnja, gostovati teatar iz Pečuha s “Filipom Latinovićem”, ali se kolegica razboljela. Nikad nisu igrali u Dalmaciji i to je bila prilika. Zamislili smo, inače, 150-tu obljetnicu u znaku Krleže, ali korona je učinila svoje…
Ti projekti su skupi i traže veliek scene, i nama velike predstave nije lako dovesti kod nas. Primjerice,  trebao nam je doći HNK Zagreb sa predstavom “Svaki tvoj rođendan”u režiji Rene Medvešeka , prema tekstu Mire Gavrana, ali 72 ljudi je trebalo biti na noćenju . A to nije lako. Smatram da Šibenik treba takve predstave. Stoga je cilj negdje zaraditi, da bismo mogli financirati dolaske “velikih” ansambl predstava. Zato sam i zaposlio neke ljude u kazalištu…

-Da, neki vam zamjeraju novo zapošljavanje u ovim teškim vremenima…Koliko ste ljudi zaposlili? Koliko zaposlenik ima HNK Šibenik?

Zaposlili smo čitačicu/ blagajnicu, osobu u računovodstvu, za eu-projekte, glumicu… Jeftinije je bilo za 18 tisuća kuna na godišnjoj razini, zaposliti blagajnicu / čistačicu, nego plaćati outsourcing. Napada me se da zapošljavam, a kako je to onda, uz sve novozaposlene, Kazalištu ostalo 850 tisuća kuna uštede?
Imamo 23 stalno zaposlena, 5 umjetnika na određeno, voditelja marketinga na određeno i jednu djevojku na stručnom usavršavanju, sve u svemu 30-ak ljudi. No, generalno uzevši, imamo oko 50 ljudi koji su stalni vanjski suradnici Kazališta, od stolara, scenografa do šminkera itd. Naša proizvodnja je jako skupa jer nemamo ni kvadrata vlastitog prostora. Imamo strojeve s kojima možemo raditi određene stvari u scenografiji, ili kostime, ali nemamo gdje stroj uključiti, pa svu scenografiju naručujemo iz Splita ili Zadra. Imamo kostimografa na plaći, a gotovo da nemamo šivaću mašinu. Prije desetak dana smo po prvi put popisali sav kazališni kostimski inventar, nekoliko tisuća artefakata, koji su najvećim dijelom sada u privatnom stanu. Govoriti o profesionalnom kazalištu, bez vlastitog prostora, ne ide. Blizu smo rješenju i tada ćemo biti u prilici sami servisirati svoje predstave, pa čak i iznajmljivati usluge, umjesto da ih kupujemo i plaćamo drugima.

Brešanova spomen-soba žrtva nebrige !?

-Što je na kraju ostalo od programa obilježavanja 150 obljetnice HNK Šibenik?

Prekid sezone , ha, ha, ha. Što će biti, zbilja sad ne znam. Ako uspijemo, nadoknadit ćemo sve kroz rujan i polovinu listopada. Trebao nam je doći i HNK Mostar sa”Hamletom iz Mrduše Donje” povodom Brešanovog rođendana, 27.svibnja, kada smo planirali otvoriti i spomen-sobu tog velikog hrvatskog i šibenskog pisca.

-Kad će se to konačno dogoditi? Zar nije sramota da ni tri godine od Brešanove smrti njegov grad nije još ništa napravio njemu u spomen?

Zasad imamo bistu. Dogovoreno je, kako sad ne možemo to učiniti u fizičkom smislu zbog pandemije, da ćemo 27. svibnja imati prezentaciju spomen-sobe, predstavljanje javnosti kako bi ona trebala izgledati kad jednom konačno bude otvorena. Novac je, zasad, osiguran, i ako ne bude većih nevolja po proračun, nadam se da ćemo najesen to i materijalizirati. Ako ne, soba će dijeliti sudbinu Kazališta u cjelini i čekati bolji trenutak za realizaciju.

-Što je s kazališnom kavanom koja je izvorno trebala biti adaptirana u spomen sobu Ive Brešana?

To bi trebala biti buduća suvenirnica MDF-a u kontekstu obnove Kazališta. Sve što smo planirali s kazališnom kavanom, sad ćemo napraviti u foajeu Kazališta. Koncept je da taj prostor radi uglavnom u popodnevnim satima, neovisno o predstavama u Kazalištu. S obzirom na ono što sam zatekao u Kazalištu kad sam došao za ravnatelja, dobro smo s Brešanom i završili u foajeu i uspjeli to privesti kraju.

-Zašto je to bilo tako teško realizirati? 

Ma nije nikog briga! Za tako nešto napraviti treba enormna volja i entuzijazam. A sam ne možeš ništa…Godinama Kazalište probija enormno svoj proračun, a neke stvari, koje skromno koštaju, ne uspijeva realizirati. Sjećam se kad sam došao na mjesto ravnatelja, nije prošao dan-dva već su mi na stol nosili dokumente na potpis. Nisam znao ni o čemu se radi, nisam stigao ni upoznati se sa situacijom u Kazalištu, a već su me htjeli navući da potpisujem sve i svašta. To se i drugim kolegama ravnateljima događalo, po istom obrascu.
Puno je tu problema, puno je bilo i svađa, puno iracionalnih troškova, nefunkcionalnosti, rastrošnosti. I onda se neki čude i provociraju svađe u raspravi o umjetničkom programu Kazališta, jer zašto će nam opet Mužić raditi jednu pučku komediju. Zato što je činjenica da ta komedija proda 300 karata, a Krleža 30. Mi moramo raditi na tome da ovih 30, dođe na 300. Osam godina sam tu u Kazalištu i puno sam toga naučio, ali sam morao potegnuti i naučiti neke druge zanate o kazalištu i vođenju ljudi kad sam preuzeo odgovornost. Nakon nešto više od godinu dana, mislim da smo uhvaliti međusobni korak svi skupa u Kazalištu.

Arsenov “hram”

-Kazalište je svojedobno imalo u planu s adaptacijom kazališne kavane i otvaranjem spomen-sobe otvorenog tipa, kao svojevrsne neformalne umjetničke pozornice, odužiti dug i Brešanu i Arsenu. No, izgleda da je Arsen dobio svoj “hram”- bivše kino Odeon, novouređeni multimedijalni prostor koji će uskoro biti otvoren, a već je odlučeno da će se službeno zvati Kuća umjetnosti Arsen. Je li se time Šibenik odužio Arsenu?

Prošle godine sam kontaktirao obitelji Dedić kad smo za vrijeme MDF-a radili program “Djeca pjevaju Arsena”, a Matija je postao i glazbeni urednik MDF-a. Ove godine smo krenuli u realizaciju projekta u suradnji s HRT-ovom A- stranom i mladom pjevačkom gardom koja bi pjevala Arsena , u kombinaciji s dječjim zborovima. Međutim, zbog korone to sada nećemo moći realizirati, pa ćemo vjerojatno ići na to da jedna subotnja večer A –strane bude u kontekstu dječjeg stvaralaštva i Arsena.

Arsenova bista bit će postavljena u Kuću umjetnosti Arsen, iako je prvotno trebala biti u Kazalištu, uz Brešanovu. A kad već nemamo mogućnosti za neke druge oblike iskazivanja počasti Arsenu, jer prostora nemamo i financijski ne možemo to riješiti, osmisli smo i organizirali “Arsenov feral” kao svjetlost kojom Arsen svijetli nad svim pjesnicima, glazbenicima i umjetnicima koje se na Feralu čita i govori. Ove godine u prosincu, na 20-tu obljetnicu smrti Vlade Gotovca, kroz Feral bi organizirali pjesničku , glazbeno-poetsku večer, posvećenu Gotovcu kao pjesniku. Franka Klarić i dvoje kolega glumaca iz Zagreba bi trebali raditi Feral kao poveznicu Cohena i Shakespeara, lani su Šime Bubica, Mate Nakić i Filip Knežević radili spoj Boba Dylana i Frank Sinatre. Sve pod Arsenovim feralom…

Jakov Bilić (Foto: M. Podrug/TRIS)

-Kazalište je često i u najmu. Može li se time nešto zaraditi i injektirati u umjetnost?

Lani smo imali 620 različitih termina u zgradi, ne računajući Festival, a zgrada je u takvom stanju kakvom jest i toliku količinu programa, takvu koncentraciju ljudi u zgradi koja je rađena ciljano, od drva, kojeg izjeda zub vremena, ne može izdržati. Šibensko kazalište je jako zagušeno od svega, a od tog javnog servisa nemamo ništa. U tim terminima na naše probe je otpalo 162 termina. Lani smo, s obzirom da svi stalno traže besplatno ili povlašteno ustupanje teatra, izgubili na proračunu Kazališta 405 tisuća kuna od najma, jer su svi htjeli privilegije.  Nadam se da će nas “Arsen” rasteretiti u tome.

Samo me nemoj hvalit…

-Kazališna zgrada, stara impresivnih 150 godina, nagrđena  je i zaklonjena”instalacijama” na Poljani, koje su u funkciji podzemne garaže. Jeste li mogli nešto učiniti da se to ne dogodi?

Koliko sam upoznat, projekt je napravljen 2011. godine. Tada sam još bio na Akademiji te, iskreno, nism puno pratio aktivnosti na tu temu. Vidim i čitam da je puno rasprava o tome, no, ja bi se držao svog zanata i odgovornosti, kad je u pitanju estetika dijelova tog prostora. Ono što mi se čini, u funkcionalnom smislu, jest da bi mogli imati koristi oko MDF-a, s obzirom na način kako se Poljana u cjelini riješila.

-Fali li vam gluma, kazališne daske, koje ste zamijenili uredskim poslom i proračunskim brojkama?

Da nisam glumac, ne znam kako bi se snašao na mjestu ravnatelja. Ja sam to shvatio kao ulogu. A da sam shvatio drugačije, izgorio bi drugi dan. Ovako sam zabrijao to kao ulogu, tu i tamo negdje mi se dogodi da ispadnem iz uloge, pa imam nered kući i nervozu, kukaš, plačeš, žališ se svojim ukućanima, ali držiš to kao nekakvu ulogu, pa kažeš sebi- odigrat ću i to. Nisam ravnatelj po vokaciji, ni po ambiciji. Da je sve posloženo financijski i organizacijski, i da sam došao, što bi se reklo, na gotovo, pa hajde. Sad shvaćam, i dođe mi se ispričati nekim mojim prethodnicama, jer vidim kako je teško raditi u takvoj sredini koja nije navikla na red u određenim stvarima, i zato sam dijelom pobjegao u onaj Arsenov “tihi obrt” jer se bojim, ako netko negdje kaže da smo u nečemu uspjeli, onog šibenskog jala. Samo me nemoj hvalit…

– Jeste li požalili što ste se prihvatili ravnateljske dužnosti i to u najgorim okolnostima, a nakon svih internih turbulencija, još vas je i korona pogodila?

Zvučat će patetično, ali nije mi žao, jer uz sve neugodnosti, prekide prijateljstava, stvaranja novih “saveza”, svega što je bilo, kad se podvuče crta ispod onog što smo napravili, nešto smo ipak učinili. Ekipa itekako zna što je tko odradio. Kad sam prihvatio biti ravnatelj Kazališta, sebi nisam osigurao radno mjesto koje će me čekati kad mi istekne mandat, da se imam gdje vratiti. Kad mi završi ravnateljski mandat imam još malo manje od godinu dana glumačkog ugovora odraditi, a hoće li mi poslije biti produžen ili neće, ne znam. Mi mlađi glumci, moramo skupiti 20 godina radnog staža da bi nas netko zaposlio za stalno. To je teška pozicija naše branše, pogotovo u kontekstu želje za stvaranjerm sigurnijeg privatnog života. Osobno, imam manja primanja kao ravnatelj teatra nego što sam imao kad sam bio glumac. Zato što sam kao glumac po zakonu mogao raditi sa strane, uz dozvolu kazališne kuće u kojoj imam angažman. Mogao bi i sada glumiti, uz dozvolu Kazališnog vijeća, ali ja psihofizički to jednostavno ne mogu. No, kako rekoh, zar i ovo već ne glumim…

Jakov Bilić (Foto: M. Podrug/TRIS)

 

Tags: , , , , ,

VEZANE VIJESTI