Neovisni novinarski portal
30.5.2020.
brda i planine / REPORTAŽE
Foto: TRIS/A.Tešić

Dinara:
Paket-aranžman u budućem parku prirode na vrhu Hrvatske

Foto: TRIS/A.Tešić

Dok traje e-savjetovanje sa zainteresiranom javnošću o Prijedlogu zakona o proglašenju parka prirode Dinara, nakon kojega bi valjda još ove godine prijedlog trebao biti upućen u saborsku proceduru, a Dinara sa okolnim joj planinama i krškim poljima nakon desetljeća otezanja biti proglašena parkom prirode, zaputili smo se iz opustjelog podinarskog zaseoka Mirkovići na dvodnevni planinarsko-turistički izlet u vlastitom paket-aranžmanu. Isplanirali smo noćenje u izvrsno uređenom i opremljenom skloništu pod Bukovim vrhom, dva topla i par suhih obroka, loženje vatre i dezinficiranje kišnice. Dobili smo u paketu i zeleno lice planine, vremenske uvjete za poželjeti, simfoniju cvrkuta, zujanja i šumova, mirise cvijeća i ljekovitih trava, raskošnu raznolikost vegetacije, ljepotu koja obuzima osjetila.

Ledina pred ruševinom škole u Mirkovićima jedna je od početnih točaka za uspon na najvišu planinu u Hrvatskoj. Par desetaka metara istočnije u smjeru Kijeva i Vrlike, odakle se u Podinarje stiže dobro utabanom i za obična cestovna vozila dovoljno širokom makadamskom cestom uz rječicu Krčić, početak je tzv. Jogurt staze, najstrmijeg i najtežeg planinarskog puta do 1831 metra nad morem visokog Sinjala, dok na zapad u pravcu Knina sa toga mjesta  polazi znatno blaža staza do planinarskog doma na Brezovcu. Planinarima u pohodu na Dinaru ledina u Mirkovićima  ‘ničija’ je zemlja za parkiranje vozila, namještanje štapova, zatezanje gojzerica i ritualno zajedničko fotografiranje grupa pred uspon. Sutra kada Dinara zajedno sa dijelom Troglava i Kamešnicom, planinama u njezinu masivu, izvorišnim dijelom i gornjim tokom rijeke Cetine te Hrvatačkim, Paškim i Vrličkim poljem, postane zaštićeno područje kao park prirode, možda će i na tom lpodinarskom lokalitetu budući upravljači postaviti recepciju, uvesti naplatu i organizirati parkiranje. Krcatih ruksaka, ostajući mjestimično bez daha, penjali smo se strminama Jogurt staze koja bi nadimkom lako mogla zavarati neupućene namjernike. Nije ta staza nimalo lagana, kategorizirana je kao srednje teška, a nadimak ne duguje nikakvoj usporedbi s osvježavajućim mliječnim napitkom nego dijelovima plastične ambalaže od jogurta, nataknutima oko grana i zabijenima u debla stabala,  kojom je uz planinarsku markaciju crvenom i bijelom bojom, dodatno označena u izvedbi neimenovanog ljubitelja Dinare iz Podinarja.

Foto: TRIS/A:Tešić

Grupicu neupućenih namjernika s malo i nimalo planinarskog iskustva, mladića iz Šibenika i gostiju im iz unutrašnjosti kojima su ponosno otkrili još uvijek nedovoljno poznatu i nimalo komercijalno iskorištenu činjenicu da je najviši vrh Hrvatske na Dinari u zaleđu Knina, zatekli smo u odlasku iz lani otvorenog planinarskog skloništa pod Bukovim vrhom. Ondje su prvi puta, a izmoreni oštrim usponom do kućice s okućnicom u bukovom šumarku na 1543 metra nadmorske visine, kod koje se Jogurt staza križa s onom koja od Brezovca preko Dulera vodi prema vrhu, uspon na Sinjal ostavili su za neki drugi put.

Foto: TRIS/A.Tešić

Dinara možda tada već bude proglašena parkom prirode, što će prema iskustvu u drugim zaštićenim područjima vjerojatno dovesti do pojačanog posjećivanja  i razvoja turizma. Najvišu planinu u Hrvatskoj tada neće više posjećivati samo planinari nego i mnogi turisti od kojih će se dobar dio dovesti vozilom, danas makadamskom, a sutra, tko zna, bude li rastuća potražnja diktirala razvoj turističke infrastrukture, možda i asfaltiranom cestom.

Foto: TRIS/A.Tešić

Park prirode Dinara – stručna podloga za zaštitu, dokument na tristotinjak stranica, kojeg je u travnju ove godine nakon sedam godina od njegova nastanka s izmjenama i dopunama ponovno objavio Zavod za zaštitu okoliša i prirode, sugerira stoga da bi budućim upravljačkim planom trebalo na vrijeme spriječiti neželjene oblike turizma. Autori osnovano pretpostavljaju da bi se razvojem turističkog potencijala pripomoglo gospodarskom oporavku toga kraja ali i upozoravaju da održivi turizam mora biti usmjeren na ponudi baziranoj na iskonskom doživljaju prirodne i kulturne baštine te da ako postoji potreba za novim sadržajima odnosno intervencijama u prirodi, oni trebaju biti minimalni, realizirani tako da reflektiraju tradicijsku gradnju i bitno ne narušavaju prirodne značajke.

Foto: TRIS/A:Tešić

Naglašavaju i da zaštićeno područje ne bi trebalo shvaćati kao područje turističke izgradnje, a i da je radi očuvanja doživljaja mira i netaknute divljine potrebno izbjegavati aktivnosti koje ugrožavaju prirodnu ravnotežu, apostrofirajući off-road vožnje motorima i quadovima te auto-moto utrke. Piše u stručnoj podlozi za zaštitu Dinare i da različitim interpretativnim metodama i prigodnom infrastrukturom posjetitelje treba usmjeriti na mjesta gdje će biti zadovoljena njihova želja i potreba za odmorom, rekreacijom, fotografiranjem i informacijama ili upoznavanjem s tradicijom življenja kroz razvoj seoskog i eko turizma te ponudom autentičnih proizvoda lokalne proizvodnje.

Foto: TRIS/A.Tešić

Do razvoja održivog turizma posjetiteljima Dinare na raspolaganju su planinarska skloništa, poput tog u kojem smo prenoćili u vrećama na podu, grijali se pokraj peći, poslužili se gradelama i pripremljenim drvima, pili kišnicu iz bačve i jeli za stolom. Planinarsko sklonište u kojem odjednom može prespavati do deset ljudi izgradili su volonterskim radom članovi šibenskog planinarskog kluba Sveti Mihovil i dali mu ime po Zlatiboru Zlatku Prginu, jednom od svojih osnivača koji je prije dvadeset i jednu godinu poginuo penjući se na Aconcaguau, najviši vrh Južne Amerike. Kontejner za sklonište dopremljen je helikopterom, a ostali materijal za nadogradnju gornjeg kata, trijema i nadstrešnice dovučen na leđima planinara. Za sve planinare i druge posjetitelje sklonište je non-stop otvoreno, koristi ga se bez ikakve financijske nadoknade, a planinarski kodeks nalaže da ga se ostavi urednog i po mogućnosti učini nešto korisno za one koji će se doći skloniti poslije vas.

Foto: TRIS/A.Tešić

Na vrh Hrvatske popeli smo se sutradan ujutro, odmoreni, bez teških ruksaka i uživali u burom očišćenom nebu, izvrsnoj vidljivosti i dalekim vidicima sve do mora i otoka i pogledu na okolne dalmatinske i bosanske planine – od obližnjih Kijevskog Kozjaka, Svilaje i Promine preko nešto daljih Velebita i Ličke Plješivice do prekograničnih Šatora, Klekovače, Cincara i mnogih drugih.

Foto: TRIS/A.Tešić

Planinarsko-turistički paket-aranžman u budućem parku prirode nastavili smo šetnjom preko planinske visoravni Duler, pune humova i ponikvi, na kojoj se još uvijek zelenkasti travnjaci izmjenjuju sa golim kamenjarom, osamljenim stablima i rijetkim šumskim otocima.

Foto: TRIS/A.Tešić

Hodali smo širokom makadamskom cestom, donedavno uskim planinskim puteljkom kojim su uz nešto bolje vozačke vještine mogla prolaziti isključivo terenska vozila. Makadam je proširilo i za svoje potrebe popravilo državno poduzeće Hrvatske šume, širok je sada četiri metra, a službeno se vodi kao protupožarni prosjek s elementima šumske ceste. Hrvatska agencija za okoliš i prirodu  ocijenila je da strojno razbijanje kamena i uklanjanje stabala značajnije ne utječe na ekološku mrežu pa niti na impresivnu gustu i visoku bukovu šumu kojom makadamska cesta vodi do planinarskog doma na predjelu Brezovac.

Foto: TRIS/A.Tešić

Kako će na uglavnom netaknuti biljni i životinjski svijet sa mnogim endemskim vrstama utjecati teška mehanizacija za eksploataciju drveta, a sutra i građevinska operativa čim krene komercijalizacija novoproglašenog parka prirode, možemo zasad samo nagađati i nadati se da značajnijeg ugrožavanja prirodne ravnoteže dinarske divljine u srazu s očekivanim pojačanim posjećivanjem i razvojem turizma neće biti.

Foto: TRIS/A:Tešić

Rijetko preostalo dinarsko stanovništvo iako načelno ponosno na svoju graditeljsku baštinu – suhozide, stanove, katune, bunje i bunare, danas više vjeruje suvremenijim materijalima i tehnološkim pomagalima, u što se na rubu šume na Brezovcu uvjeravamo iz prve ruke, slušajući kako cvrkut ptica zaglušuje miješalica za beton. Razvoj svoga kraja dinarski živalj maglovito nazire u razvoju ovčarstva i održivih oblika turizma, ali s obzirom na poodmaklu im prosječnu dob i depopulaciju koja je uzela maha svjesni su da sami teško da mogu stvoriti preduvjete za pomicanje s mrtve točke i vjeruju da bi javna ustanova budućeg parka prirode trebala odigrati presudnu razvojnu ulogu.

Foto: TRIS/A:Tešić

U razgovorima vođenima za potrebe stručne podloge za zaštitu Dinare, kao glavne prednosti isticali su ljudi čisti zrak, vodu, izvornost i prirodnost područja, mir i netaknutost prirode i to neminovno povezivali s kvalitetom hrane proizvedene upotrebom lokalnih autohtonih sorti i pasmina i tradicijskog znanja, koja za posjetitelje ima prednost pred drugim proizvodima, omogućava otvaranje lokalnog tržišta i predstavlja potencijal razvoja zajednice. Neki od njih svjesni su i da potencijalne prednosti već narušava divlja gradnja, zarastanje travnjaka, pošumljavanje crnim borom koji se brzo širi, nekontrolirana sječa, zatrpavanje bunara, rušenje suhozida i postojanje vojnog poligona uz samu granicu budućeg parka prirode na kojem se održavaju vojne vježbe bojevog gađanja i uništavaju eksplozivne naprave, danas plašeći stoku koja bježeći stradava u kršu, a sutra neinformirane turiste.

Foto: TRIS/A:Tešić

S makadamske ceste koja popravljena i proširena nastavlja do vojnog poligona Crvena zemlja i dalje do zaseoka Guge u Kninskom polju, sišli smo kod planinarskog doma Brezovac, prošloga tjedna još zatvorenog za posjetitelje, zapalili vatru, ispekli kobasice, odmorili i obišli neobično bajkovite stijene optočene mahovinom u kojima će vjerojatno uživati djeca i maštovitiji posjetitelji budućeg parka prirode.

Foto: TRIS/A.Tešić

Preko predjela zvanog Tomin nosić planinarskom stazom spustili smo se do početne točke kod ruševine škole u podinarskom zaseoku Mirkovići i spuštajući se guštali u raskošnoj raznolikosti moćne planine i izmjenama vegetacijskih zona ovisno o nadmorskoj visini.

Foto: TRIS/A.Tešić

Razmišljali smo putem u kojoj će mjeri park prirode doista doprinijeti zaštiti prirode, hoće li budući upravljači uspjeti uspostaviti ravnotežu između očuvanja dinarske bioraznolikosti i razvoja turizma, hoće li široka i za cestovna vozila prohodna makadamska cesta u planinu namamiti i one koji je ne poštuju, može li park prirode revitalizirati demografski devastirani kraj i postoji li mogućnost da se neodgovornim upravljanjem u kojem će materijalna dobit i uhljebljivanje stranačkog kadra biti važniji od održivosti, uništi dinarsku divljinu.

Foto: TRIS/A.Tešić

Za žuđenu revitalizaciju gospodarski zaostalog i nerazvijenog kraja daleko najveći izazov demografska je pustoš, činjenica da na tom području danas živi najmanje ljudi otkako se statistički obrađuju podaci. Negativne demografske trendove otkriva već i letimičan pogled na obraslu ruševinu u opustjelom zaseoku Mirkovići i oslikava sav jad i bijedu tog zapuštenog područja od posebne državne skrbi. Betonska ruševina bila je ne tako davno školska zgrada koju je u posljednjih tridesetak godina malo po malo progutala šikara, bujajući kroz otvore iznutra prema vani, probijajući se urušenim krovištem, nadvisujući zazelenjenim krošnjama ostatke prizemnog seoskog zdanja. U pozadini ruševine markantna je vizura Dinare, gotovo okomite nekoliko stotina metara visoke litice njezine impozantne jugozapadne stijene koja iz podnožja izaziva divljenje i strahopoštovanje.

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI