Neovisni novinarski portal
27.10.2020.
crkve / HRVATSKA / POLITIKA
Zašto se Crkva ne riješi don Josipa Delaša kako se svojedobno nemilosrdno riješila don Ivana Grubišića?

Zašto se Crkva ne riješi don Josipa Delaša kako se svojedobno nemilosrdno riješila don Ivana Grubišića?

Hrvati su oduvijek pretendirali biti veći katolici od Pape, a za ovog Uskrsa dio ih je, predvođen svojim osionim “pastirom” koji češće zaziva đavla negoli boga, pokušao i dokazati da za njih ne postoji ni vjerska ni svjetovna hijerarhija kojoj će se pokloniti, da je za njih jedina sveta- riječ božja. A Bog je, kažu, rekao da mise za središnji katolički blagdan- Uskrs- mora biti. I u crkvi sv. Leopolda Mandića u splitskoj Sirobuji, je bi! I na Cvjetnicu, i na Uskrs i na uskršnji ponedjeljak. Unatoč odluci Crkve da se solidarizira sa svjetovnom vlašću u zabrani okupljanja, pa shodno tomu i javnih vjerskih obreda, radi suzbijanja širenja zaraze koronavirusom. Papa se takvoj odluci, u ime zaštite ljudskog zdravlja i života, tiho, bez otpora priklonio, ali don Josip Delaš iz splitske župe u Sirobuji, na to nije ni pomišljao. Ne zato što je tvrdoglav, nego zato što zna da to može…

Osim neposluha, ovaj je svećenik pokazao i potpunu nebrigu za zdravlje svojih župljana, agresivno i bezbožno nasrnuo na novinarke dok su obavljale svoj posao, zazivao đavla, sramotio Crkvu, diskreditirao iskrenost vjere i posvećenost evanđelju, a ipak Crkva ga se nije odrekla niti ga je ozbiljnije kaznila. Matična, Splitsko-makarska nadbiskupija ogradila se od nedostojnog ponašanja svoga svećenika, ispričala zbog brutalnog napada na novinarke i don Josipa Delaša eskulpirala svake druge krivnje i odgovornosti. Što to znači?

Za razliku od Grčke, u Hrvatskoj “delaši” mogu nekažnjeno raditi što hoće

Nema tog virusa, pa ni koronavirusa, radi kojega bi Crkva javno sankcionirala nekog svoga “službenika” koji će se, protivno hijerarhiji, odreći služenja u slavu Boga i njegove “svete Crkve”. Osude i ograde od Delaševog postupka, novi su čin licemjerja Katoličke crkve koja svjedoči privrženost formi, ali ne i sadržaju odluka koje su sinkronizirane između države i Crkve u doba pandemije. Pristajanjem uz svjetovne zabrane okupljanja, implicite i održavanja vjerskih obreda, Crkva želi pokazati svoje ljudsko, skrbničko lice zamišljeno nad zdravljem i sudbinom čovjeka, radi čega se odriče i svoje “svete službe”, krune svoga poslanja, no, nesankcioniranjem onih koji tu odluku ne poštuju, jasno poručuje kako se na nju svjetovni zakoni ne odnose. Jer, Crkva u Hrvata duboko vjeruje, ne bez razloga, da je iznad zakona!

Kad ne bi bilo tako, i hrvatski bi tužitelji, baš kao i grčki, trenutno pokrenuli postupke protiv svećenika koji su zabrane vjerskih obreda ignorirali. No, kod nas o tome nema ni govora. Policija se pravila da o tome ništa ne zna, iako je sam splitski župnik najavio da će misu održati, jer, bilo bi bogohulno, za većinu od njih, prema svećeniku postupiti ( ?! ) Koji bi se to državni odvjetnik u Hrvatskoj ( glavnog već neko vrijeme i nemamo ! ) usudio otvoriti postupak protiv nekog crkvenog namjesnika zbog nepoštivanja civilnih odluka? Nema toga, a i da ima, u ovakvoj izrazito klerikaliziranoj državi, ne bi dugo potrajao…

“Delaša” ima posvuda, kako smo čitali, i u Grčkoj, gdje je vlada odmah reagirala na kršenje odluke o zabrani održavanja misa i tamošnjem tužiteljstvu prijavila dva svećenika grčke pravoslavne crkve ( u Ateni i Krfu ) koji su se oglušili o “krizne mjere”. Razlika je između nas i Grčke u tome što ovdje “delaši” mogu nekažnjeno raditi što hoće, pa i prkositi volji svojih crkvenih poglavara, nekmoli svjetovnih vlasti! A u Grčkoj ih čeka kazneni progon…

Crkva će se odlučiti sankcionirati samo one u svojim redovima koji na njezinu poziciju i društvenu ulogu gledaju kritički. Za nju “delaši” nisu opasni, naprotiv, oni su dokaz njezine ekskluzivnosti, nedodirljivosti i “uzvišenosti u vjeri” koja je iznad svega, pa i ljudskog života ( ?! )

Crkva i “crveni pop”

Prava opasnost za Crkvu su oni koji je vide izbliza, koji je dobro poznaju i sve njezine slabosti i nedosljednosti, svo njezino farizejstvo  prepoznaju, pače, i javno prokazuju. Sjetimo se samo don Ivana Grubišića koji je zbog svog oponiranja Crkvi proglašen “crvenim popom” i poslan u prisilnu mirovinu, uz oduzimanje prava nošenja odore, služenja mise, ispovijedanja vjernika. Bio je pet godina de facto ekskomuniciran iz Crkve, a sva su mu, nepravedno oduzeta prava, vraćena kad mu je zdravlje već bilo ozbiljno narušeno, a time i sposobnost za obavljanje svećeničkog poziva.

Don Ivan Grubišić je diplomirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, ali je završio i Sociologiju i filozofiju u Zadru, a sredinom 90-ih i doktorirao s disertacijom na temu “Religiozno ponašanje katolika u Dalmaciji sredinom 80-ih”. Bio je svećenik pola stoljeća, a zadnju misu je održao, sam samcat, bez asistenta, bez drugih svećenika i biskupa, u kolovozu 2011. u splitskoj crkvi sv. Roka koja je i izgrađena zahvaljujući njegovom angažmanu i predanosti. Crkvene vlasti ga nisu voljele, ali vjernici su ga, zbog njegove skromnosti i jednostavnosti, nesklonosti raskoši i privilegijama obilato prisutnima u Crkvi, gotovo bez iznimke poštovali i slijedili.

Njegov “smrtni grijeh” je bio njegova inspirativnost i duhovnost kojom je djelovao na vjernike, njegova iskrenost u problematiziranju Crkve i društva, konačno, njegov ulazak u politiku. Bio je jedan od najpoznatijih i najpopularnijih svećenika, kojemu su na mise dolazili i vjernici ( napose oni razočarani odioznom spregom države i Crkve, blagoslovom oružja i misama za ratne zločince… ), i oni koji su htjeli čuti taj iskreni glas razuma s oltara, riječ čovjeka, intelektualca i svećenika, koji svojim životom svjedoči posvećenost vjeri i evanđelju. Postao je javna osoba, medijski sve prisutnija, a njegova su predavanja bila sve posjećenija. Crkvenim velikodostojnicima je, međutim, bio sve iritantniji, a kad je sredinom 2011. osnovao Savez za građansku i etičnu Hrvatsku i izašao na izbore na kojima je osvojio dva zastupnička mandata i ušao u Sabor, Crkva se odlučuje s njim i formalno obračunati. Splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić oduzima mu svećeničke ovlasti i svećeničko ruho, čak i mirovinu. Ali ga ni tada nije uspio ušutkati, što je za Crkvu bilo najteže.

Don Ivan Grubišić vs don Josip Delaš

Don Ivan Grubišić se kao odmetnuti insajder glasno zalagao za reviziju Vatikanskih ugovora, povratak vjeronauka iz škola u crkve jer im mjesto nije u školama, za uvođenje crkvenog poreza za vjernike, kako se ne bi uzimalo iz džepa onima koji ne vjeruju niti u crkve zalaze, a to je samo potenciralo jaz između njega i Crkve.

Grubišić se 2013. kandidirao na lokalnim izborima za splitsko-dalmatinskog župana, i za to dobio potporu SDP-a. Za župana, naravno, nije izabran, ali je njegova lista ušla u Gradsko vijeće, a potom je najavio i kandidaturu za predsjednika države. Od te je ambicije, međutim, odustao, i nakon toga kreće proces njegove političke marginalizacije i gašenja Saveza. Umro je u splitskom domu za umirovljene svećenike, zaboravljen i napušten od svih…

S druge strane tog, za mnoge vjernike, sveca među svećenicima, stoji današnji don Josip Delaš, župnik koji sa svog ( crkvenog ) praga tjera novinare koji rade svoj posao, zazivajući đavla da ih odnese, koji trkelja o jugomiliciji i nastupa u sprezi s maskiranim ustašofilima.

-Bila je cirkusijada ovih dana, posebno na Cvjetnicu da je to strašno, strašno reći i pričati, sjetiti se uopće, nemam riječi- govorio je Delaš.- To je tipični đavlji potez. Ponavljam – tipični đavlji potez. Preteško zlo od naše Vlade koja to regulira. Na svetu misu se mora moć doć’. Neka oni kažu koliko može biti vjernika i razmak da se zaštiti od prijenosa virusa. Mi imamo negdje oko 500-600 kvadrata u crkvi, tako da može priličan broj vjernika doći. Ali oni ne daju i sprječavaju. Mi ćemo imati te svečanosti, pa taman došla i jedna osoba na svetu misu. Pa tko može neka dođe, tko ne može, neće. Mene se napada, mediji su pisali ružne stvari da sam ja proklinjao. To je akcija protiv Boga, protiv kršćanstva, protiv dostojanstva, protiv slobode. Ostajem pri izrečenom stajalištu, koje nije moje osobno, već kršćansko stajalište. Istinu se ne može ubiti. Od toga ne odustajem- tim se riječima javnosti ( za portal Narod.hr ) obraćao incidetni svećenik uoči i za uskršnjih blagdana.

Branio je svoje nepoštovanje državnih i crkvenih odluka tezom “ako mogu trgovine raditi, ako može Sabor zasjedati, ako može Vlada raditi, zašto se u crkvi ne može misa održati”, pokazujući time da nitko, pa ni najviše zakonodavno tijelo u državi, ne može biti iznad Crkve. Zabrana vjerskih obreda, makar i u uvjetima pandemije, za njega je “ruganje Bogu i gaženje ljudskog dostojanstva, posebno kršćana”, a sveta misa poseban susret Boga, ne s jednom ili dvije osobe, to je pokvareno i griješno, veli Delaš, nego poseban susret gdje Bog dolazi zajednici…i to se ne može spriječiti, protiv toga se ne može ići-ustrajao je na svome sirobujski župnik, tvrdeći kako Crkvi ovo nisu radili ni komunisti. Njegova je retorika agresivna, ubojita, nehumana, protivna evanđelju.

-Policajci nikome nisu dali da uđu unutra, u crkvu, a ja sam njima lipo rekao: – Tko je žedan moje krvi, nek’ donese čašu i nož i nek’ se napije! Imaju oni pištolje uza se, nek’ pucaju i neka me se riješe, ali neće me spriječiti – mise mora biti!

Zar tako govori jedan svećenik, i to u ime Svevišnjega?

Nemoćni nadbiskup Marin Barišić … 

A na sve to iz Delaševe nadbiskupije, kojoj je na čelu onaj isti nadbiskup Marin Barišić, koji je itekako znao nemilosrdno obračunati s don Ivanom Grubišićem,  tek konstatiraju kako je nepoćudni župnik više puta upozoravan. “Od generalnog vikara, policije, pastoralnog vikara, od kolega svećenika, pa na kraju i pismeno od strane dijecezanskog biskupa da poštuje sve mjere koje su propisali Stožer civilne zaštite, Kongregacija za bogoštovlje i stegu sakramenata, biskupi Hrvatske biskupske konferencije i biskupi Splitske metropolije. Te mjere su za nas kršćane teške i bez presedana, ali smo odlučili dati ljudski i kršćanski obol i pokazati odgovornost za stanje u društvu. U konkretnim okolnostima ne radi se o ideologiji, nego o zarazi. No, don Josip je odlučio ići po svome ne poštujući ni svoje crkvene autoritete – Papu i biskupa – niti civilne vlasti Republike Hrvatske, ali niti stručnjake i znanstvenike koji cijeli život uče, rade, istražuju i spremaju se za situacije poput ove.”

No, u nadbiskupiji smatraju da je svaka mjera prema don Josipu Delašu “uzaludna jer i kanonske mjere u crkvi imaju medicinalni karakter, tj. da se osoba obrati”. A svećenik don Josip je, zaključuju nemoćno ( ?! ), pred zakonom jednak kao i svi drugi građani RH.
No, baš u tome i jest problem, jer je don Josip jednakiji i zaštićeniji od drugih. I Crkvi, ma koliko incidentan i agresivan bio, puno bliži  i puno draži od don Ivana Grubišića s kojim se brzo i lako, vjerska vlast bešćutno obračunala.

Tags: , , , , ,

VEZANE VIJESTI