Neovisni novinarski portal
20.10.2020.
DRUŠTVO (NE)ZNANJA / PISMO
Dva pisma Blaženki Divjak: Ministrice, olakšajte maturantima, odgodite državnu maturu

Dva pisma Blaženki Divjak:
Ministrice, olakšajte maturantima, odgodite državnu maturu

Dva pisma, oba upućena ministrici znanosti i obrazovanja Blaženki Divjak, obilježila su današnji dan. Jedno potpisuje skupina splitskih maturanata, a drugo poznata hrvatska književnica i sveučilišna profesorica Julijana Matanović. Oba imaju istu poruku: živimo u izvanrednom stanju, pa je red da se u skladu s tim ponašamo i kad je državna matura u pitanju.
Ministrica je maturu najavila za lipanj, baš kao da se ništa posebno ne događa i baš kao da sve savršeno normalno funkcionira. Kako se čini, taj je termin državne mature, prihvatljiv jedino njoj!

-U vremenu kad preslagujemo svijet, opravdano je preskočiti državnu maturu- piše književnica.
-Ministrica se ponaša kao da je sve u redu, i kao da nije izvanredno stanje. I mi bismo htjeli staviti ružičaste naočale i reći da nema problema- revoltirano poručuju splitski maturanti.

Hoće li ove poruke, koje nisu koordinirane, ali su na istom fonu, doprijeti do ministrice Divjak, hoće li ih čuti i razumjeti, ili će nastaviti svoju iracionalnu politiku dokazivanja da i u ovakvim uvjetima, zbog svojih nadrealnih sposobnosti, valjda, ona zna, može  i hoće, provesti svoj eksperiment, pa koliko košta da košta?

Blazneka Divjak/Foto:HINA

Splitski maturanti: Matura ne može biti u lipnju, anketirajte maturante o tome !

U pismu splitskih maturanata izražava se nada da će ministrica shvatiti ozbiljnost situacije u kojoj se maturanti nalaze, ne svojom krivnjom, jer je ova školska godina obilježena štrajkom prosvjetara koji je trajao 36 radnih dana ( od toga su učenici izgubili 16 dana nastave ), a nakon štrajka je stigao COVID-19 i on-line nastava.

Sada smo već mjesec dana izvan školskih klupa i u virtualnim učionicama. Mnogi maturanti već su iskazali svoje nezadovoljstvo putem medija, a ministrica se na to uporno oglušuje te ne prihvaća činjenicu da on-line nastava ne može zamijeniti onu redovnu, žale se maturanti, napominjući kako se i profesori uhodavaju u ovakav oblik nastave i nastoje im olakšati, ali nekolicina progfesora je, kažu, doživjela “preporod”pa se obrađuju dvije lekcije po školskom satu, iako na redovnom, ne bi stigli obraditi ni pola jedne!

-Uz abnormalnu količinu gradiva, te lekcije su obrađene do te mjere da možemo slobodno reći da i nisu. Okrenuli su se metodi zadavanja zadataka u stilu: „Otvorite 139. stranu, pročitajte, riješite i slikajte pozz” ili nam pak pošalju pdf dokument pa tko shvati, shvati, a njihove kolege snimaju video lekcije i održavaju uživo predavanja kako bismo mi lakše razumjeli- ističe se u pismu.
Kad se učenici požale svojim razrednicima na rad takvih profesora, pišu, još popiju i “jezikovu juhu”, ili ih, poput ministrice, potpuno ignoriraju.
Dio profesora- zaključno će grupa splitskih maturanata- ne uvažavajući kritike, ide linijom manjeg otpora, pa je na odlikašima da objasne novo gradivo svojim kolegama, naravno, pod uvjetom da ga i oni razumiju.

Uza sve to, ni nakon mjesec dana od uvođenja online nastave nisu se osigurali potrebni uređaji, poput računala ili tableta, za učenike koji ih nemaju (na što se ministrica uvijek čudi) pa se okreću svojim mobilnim uređajima, tipkajući satima po malom zaslonu što nije ni zdravo ni pedagoški.

Dakle, online nastava općenito je neusporedivo inferiorna regularnoj i bez ove nekolicine profesora koji nam još dodatno otežavaju situaciju te uz tehničku nespremnost sumnjamo da itko ovo može nazvati prihvatljivim i zadovoljavajućim obrazovanjem. Pripreme za maturu, koje većina maturanta pohađa u privatnim institucijama, zatvorene su te smo sada osuđeni na samostalne pripreme kod kuće, naravno, ako pronađemo vremena za to uz cjelodnevnu online nastavu i pomaganje drugima s novim gradivom. Pripreme upisane u siječnju još nisu završene, a da ne govorimo o terminima koji su otkazani u ožujku, travnju i svibnju– navode probleme maturanti.
Nažalost, ministricu njihovi problemi i kritike odveć ne zanimaju, ona spas, vele, pronalazi u RTL 2 pripremama za maturu, a to drže smiješnim i uvredljivim, pogotovo kad im u Velikom tjendu poruči da ponavljaju gradivo jer će ispitivanje početi sljedeći tjedan.
Upozoravaju i na obiteljske probleme i uvjete za učenje, koji nisu svima jednaki, jer nečija je kuća možda pogođena potresom, a netko moguće boluje od smrtonosnog virusa, ali o tome ih nitko i ne pita…

Međutim, u cijeloj ovoj situaciji šlag na torti je ipak organizacija mature i plan za njezinu provedbu koji bi se trebao znati otprilike polovicom svibnja, to jest tri tjedna prije prvog ispita mature po sadašnjem rasporedu. Mi bismo tri tjedna prije najvažnijeg ispita u našem obrazovanju trebali biti obaviješteni hoćemo li ga pisati ili ne? Zar samo nama ovo zvuči smiješno i tragično u isto vrijeme?

Od najmanje 160 nastavnih dana u školskoj godini završnih razreda srednje škole, mi smo do sada proveli otprilike 35 nastavnih dana van školskih klupa, što je značajan dio školske godine- ističu potpisnici pisma i dodaju: – Nama su zimski praznici skraćeni tjedan dana, a proljetne nismo ni imali. Imamo znatno manje vremena za ponavljanje gradiva koje smo učili protekle tri godine. Cilj ovog pisma nije da izazovemo žaljenje i napravimo od sebe žrtve, nego da osvijestimo ministricu o trenutnoj situaciji. Ona se ponaša kao da je sve uredu i kao da nije izvanredno stanje. I mi bismo htjeli staviti ružičaste naočale i reći da nema problema. Još uvijek, ne samo da razmatra maturu u lipnju, nego nam kaže da je taj scenarij izgledan, bez ikakvog konzultiranja maturanta i bez ikakve reakcije na naše primjedbe.

Često se poziva na druge zemlje u Europi koje su odlučile ostaviti maturu u svibnju i lipnju te ih slijepo prati. Međutim, te zemlje nisu u istoj situaciji kao Hrvatska. Zanimljivo je kako nije spomenula druge europske zemlje koje su otkazale svoje završne ispite zbog brige za maturante. Ministrica samo razmišlja kako tehnički održati maturu te ne uzima u obzir druge čimbenike.

Mi smo mišljenja da se matura treba održati u kolovozu zbog prije navedenih razloga, ali shvaćamo da u Hrvatskoj ima oko 30.000 maturanata koji se ne moraju složiti s našim prijedlogom. Smatramo da bi najpravednije bilo provesti anketu u sustavu e-dnevnik, gdje bi svi maturanti mogli izjasniti stav o načinu provedbe mature.

Ministrica bi na temelju tih podataka mogla donijeti odluku s kojom se slaže većina maturanata te bi ta odluka trebala doći što prije! Epidemiolozi ne bi trebali biti oni koji će odlučiti hoće li se matura pisati u lipnju jer nakon svega zaključujemo da je maturantima potrebno još vremena.

Nadamo se da će ministrica shvatiti situaciju u Hrvatskoj i početi razmišljati svojom glavom jer je ovakav odnos prema maturantima, i mladima općenito, jedan od razloga zašto svi želimo pobjeći iz ovakvog gluhog sustava i države prvom prilikom. Vlada ne mora dalje tražiti razloge “odljeva mozgova” jer je ova situacija savršen primjer brige o mladima u Hrvatskoj– stoji na kraju pisma iz Splita.

Julijana Matanović: Nova matura lijepi uz sebe imenice kao što su strah, nelagoda, tjeskoba…

Spisateljica Julijana Matanović olakšala je svojim “otvorenim pismom” ministrici- dušu. Emotivno, detaljno i argumentirano.

U danima travnja vraća mi se slika kuće moga odrastanja, vraćaju mi se rečenice moje odlučne i pravedne tete. Ona nikada nije otišla u postelju s neriješenim problemom, ona je uvijek odmjerenim rečenicama iznosila svoje mišljenje. Nije vrijeđala druge, ali nije ni – kako je govorila – davala na sebe. Kao što nije davala ni na mene. A ja danima razmišljam kako bih trebala napisati nekomu pismo, i to na temu državne mature. Možda nekoj prijateljici koja je ravnateljica gimnazije, možda bivšoj studentici koja je članica komisije za ispravljanje eseja na maturi, možda nekoj majci… „Napiši ministrici“, znam da bi sad rekla moja teta. I znam da bi nastavila: „Napiši pismo, olakšaj si, a i dužna si…“ I podsjetila bi me da sam, uostalom, o tome već i pisala i da sam sad, kad se svijet preslaguje, i obavezna nešto reći.

I rekla je…

Da, pisala sam o pisanju eseja na državnoj maturi, o ocjenjivanju na kakvom bi negativnu ocjenu dobili i Antun Šoljan, i Vlado Gotovac, i Viktor Žmegač i Dalibor Cvitan, napisala sam i tekst u kojem bih eliksir mladosti (onaj iz fantastičnog trilera „Zaborav“) poslala našoj ministrici samo zbog toga da nakratko postane gimnazijalka i da upiše klasičnu gimnaziju, i suoči se s tim da je tamo važnija matematika, da potom ode u matematičku gimnaziju i zaključi da je u njoj važniji latinski, da se prebaci u katoličku, a u njoj vjeronauk bude sveden na petnaest minuta ćaskanja. Rekla sam i to da vladajući nisu smjeli – u tom trenutku – najvažniji resor prepustiti koalicijskom partneru. Ne zanima me kojem, koliko taj partner ima posto osvojenih glasova, nije da ne poštujem i ne cijenim osobu na čelu tog ministarstva, ali nekako osjećam da se taj potez može iščitati i kao odnos vladajućih prema obrazovanju i znanosti…

U nastavku svoga “otvorenog pisma” Matanović govori o velikom opterećenju hrvatskih školaraca pozivajući se i na svojedobni razgovor na tu temu s jednim našim psihijatrom.

Dobro pamtim rečenicu jednog od njih. „ Upravo oslobađamo krevete s djecom nižih razreda gimnazije jer ih pripremamo za maturante“. Spominjano je ispadanje kose, krvavi proljevi, anksioznost. I sama sam razgovarala s djecom kad sam im odlazila na književne susrete u bolnice. I sad vidim lice mladića koji mi govori kako se najviše plaši državne mature… Pitala sam se zbog čega liječnici ne progovore glasno, zbog čega te divne psihoterapeutkinje ne upute, kako bi moja teta rekla, pismo. I kad su neki od njih i prošle godine to i učinili, sve je prošlo u šutnji.

Državna matura ni do sada nije bila ono što bi trebala biti. Ona nije bila kruna srednjoškolskog obrazovanja. „Idem na maturu“, govorila je moja generacija i osjećala se važnom. Znali su da zakoračuju u nježnu zrelost. Nova matura lijepi uz sebe imenice kao što su strah, nelagoda, tjeskoba. Barem kod većine učenika. Već od prvog razreda gimnazije- piše Julijana Matanović- profesori, nakon što svi zajedno zaključimo kako su petice u osnovnoj darovane, krenu spominjati državnu maturu. Nešto što će se događati za tri godine. Tri godine u godinama naših srednjoškolskih prvašića petina je njihovih života. Njihove tri mojih je dvanaest godina. I to se mladim bićima, razumljivo, čini kao daleka, daleka budućnost. Ali neprestano ponavljanje „kako ćete vi na maturi“, skraćuje vrijeme, unosi brigu. Profesorima nije lako jer rezultat njihovih učenika smatra se i njihovim uspjehom, ili neuspjehom. Svaki ravnatelj voli vidjeti naziv svoje škole u popisu deset najboljim na državnoj maturi i školskoj godini toj i toj…

U koži ovih naših maturanata nitko nikada nije bio!

Za maturu se redovito organiziraju i dodatne pripreme i instrukcije.

Četiri godine školovanja svodi se na nekoliko dana za koje ne vrijedi ona „Ako nisi platio na mostu, platit ćeš na ćupriji“. Djeca odlaze na prijemne ispite, na velikom broju fakulteta, i prije nego što su dobili rezultate državne mature. Stres za stresom.
Netko sada može reći da matura i nije tako teška. Možda i nije, ako pod tim podrazumijevamo prag prolaznosti. No, ako je on oko 25 posto iz nekih predmeta, onda se – iznad opravdanosti projekta – pojavljuje još veći upitnik. Bit će i onih koji će reći kako ih nije bilo strah, kako je od svega napravljena prevelika buka i kako su oni s lakoćom… Ali, danas, u vremenu pandemije i nakon potresa (štrajk možemo i prešutjeti), i ti kojima je bilo lako, i koji misle kako i ovogodišnji maturanti zbog pravde i osjećaja da svima mora biti isto, možda bi u ovim okolnostima drukčije reagirali. Ovo su nova iskustva za sve nas. U koži naših ovogodišnjih maturanata NITKO NIKADA nije bio– naglasit će književnica, referirajući se potom na on-line nastavu i on-line maturu.

Zar se stvarno ne zna, ponavljam, da su djeca išla na dodatne pripreme, da su profesori prirodnih predmeta čak otvorili i svoje obrte jer je posao s instrukcijama isplativiji i daleko opušteniji. I ja ih tu posve razumijem. Od zahtjevnih „baba“ koje su prozivali i roditelji, i razrednici, pa i djeca, pretvorili su se u spasitelje. Tih istih učenika. Ako toga sada ima, ima u manjem broju. I on-line. Može li se doista matura riješiti on-line? Tko će provjeriti je li veza pukla, je li susjed, popravljajući stan nakon potresa, uništio i neku potrebnu instalaciju, je li dijete svoju sobu oblijepilo šalabahterima, je li laptop „crkao“…– sasvim opravdano napominje.

A uz sve, mnoge škole u Zagrebu su i nesigurne, “potresene”…

Svjedočimo vremenu u kojem se, već sam rekla, preslaguje svijet. I nakon kojeg, svi ponavljaju, ništa neće biti isto. Djeca se možda i ne plaše, možda se i ne pitaju kako će taj svijet izgledati. Možda se čak i raduju što nema prave škole, premda im je ova daleko napornija.. I dobro je da je tako. Čujem i naputke da im sada roditelji trebaju biti podrška. Oni koji to izgovaraju, u pravu su. Ali, može li to funkcionirati baš u svakoj obitelji? Neki od tih roditelja bili su djeca ili tinejdžeri u vrijeme rata i sad im ova tjeskobna situacija i neizvjesnost -u kojoj ni ne znaš neprijatelja i ne znaš što će ti stožer civilne zaštite sutra reći – izvlači na površinu njihove potisnute traume. Zagrebački je potres razotkrio da se iza lijepih fasada skrivaju zgrade slabe statike. Tako je i s ljudima.

Da je prije pandemije bila proglašena najboljim izumom našeg školstva, državna matura sad bi morala doći u pitanje!

U doba krize mora se prepoznati, kaže Julijana Matanović, što je važno, a što ne.

Čak i da je državna matura do pandemije bila ocijenjena kao najbolji izum našeg školstva, ona bi u ovakvoj situaciji morala doći u pitanje. Jer, svaki dan možemo imati svaki put nove tri opcije, matematički izračunavati varijante. I ako se sve smiri do ljeta, trebaju li djeca odmah istrčati na državnu maturu, ili malo posložiti sebe? A što ako se pandemija ponovi u jesen? Svima, baš svima bi bilo jednostavnije da se profesorima da naputak da u lipnju zaključe ocjene i da učenici koji nisu u projektu Škole za život (drugi, treći i četvrti) završe školovanje po modelu prije državne mature. Ovi koji su sada treći, usprkos dobro organiziranoj nastavi, suočit će se najesen s prazninama. Prvo će polugodište popunjavati ono što nije riješeno ovim modelom nastave, a za vratom će im puhati rečenica: „Matura, kako ćete vi položiti maturu…“. Slušam psihologe, psihijatre, svi se slažu u tome da će mladi, kao i mi svi, osjetiti velike posljedice ovog života. Neki to sada, napomenula sam, podnose dobro, neki se boje, više ili manje, ali nitko, baš nitko ne živi onako kako je naučio, i kako bi bilo normalno. Liječnici spominju mogućnost pojačanih depresija, ovisnosti. Rasteretimo naše mlade…
I priznajmo još nešto– dodaje. – Ove godine nisu svi maturanti u istoj situaciji. Djeca Zagreba doživjela su dodatni šok. Svjedoci su i nečega što do sada u svjetskim razmjerima nije bilo, ali i nečega što se u Zagrebu nije dogodilo 140 godina. Previše velikog vremena, i previše povijesnog svjedočenja na leđima mladih ljudi. I ne možemo se ponašati kao da je sve u redu, i kao da se ništa nije dogodilo. Svi smo se nečega morali odreći, u brojne se zakone preko noći moralo intervenirati. Bogomolje su zatvorene prvi put u povijesti. Pa mogu onda maturanti i još dvije generacije srednjoškolaca završiti srednjoškolsko obrazovanje po „specijalnom zakonu“, donesenom u specijalnim vremenima…
Olakšajmo koliko možemo. Olakšajmo učenicima, profesorima, roditeljima. Olakšajmo ministarstvu i osobi na njegovu čelu. Čujem tetu koja govori: „Kaži: gospođo ministrice, molim Vas, olakšajte i sebi.“ Dovoljno je školskih ustanova urušeno. Novaca neće biti, vjerujem, ni za ocjenjivačke timove državnih matura… Djeca su sazrela i bez ispita zrelosti. Sve će doći na naplatu. Sačuvajmo te mlade ljude. U mojoj su mladosti govorili kako na mladima svijet ostaje. I mi smo se mladi osjećali zbog te rečenice jako dobro. Bili smo važni. Jer su nam stariji davali na znanje kako vjeruju u nas, i kako ćemo mi moći voditi svijet i kad oni ostare. A svijet koji mi ostavljamo mladima nije baš svijet koji želimo svojoj djeci.

A za kraj će napisati: – Možda sam i ovo pismo trebala isprintati i staviti ga u ladicu. I spaliti ga kod velikog pospremanja stana. Ali, morala sam ga napisati. Samo u svoje ime, s vjerom da nikada u svojoj profesorskoj praksi nisam požalila kad sam mladim ljudima, svojim odnosom i zahtjevima, „izlazila u susret“, uvažavajući njihove trenutno teške životne situacije.

Hoće li im i ministrica Blaženka Divjak “izaći u susret”…?

Tags: , ,

VEZANE VIJESTI