Neovisni novinarski portal
6.7.2020.
PUTOPIS
Nisu Smogovci već Mihovilci u điru
(foto: Joso Gracin Joka/Nina Živković)

Priča iz Jordana:
Stazama Lawrencea od Arabije (2.dio)

Nisu Smogovci već Mihovilci u điru (foto: Joso Gracin Joka/Nina Živković)

Nakon prvog (poveznica), evo i drugog dijela putopisne reportaže Jose Gracina Joke…

Ukrcavši se u koš Sultanovog terenca krenuli smo na vožnju pustinjom. Bijela Toyota Hilux, punom brzinom je jurila spektakularnim prostorom i najljepšim pejzažima u našim životima. Beduini kažu da je to automobil koji najbolje podnosi pustinjske uvjete. Mada je temperatura zraka prelazila petnaest stupnjeva, da bi se pri brzoj vožnji zaštitili od udara neugodnog vjetra, na sebe smo navukli perjanice, a glave prekrili maramama i kapuljačama.

Drugačija od svih drugih

Ugledali smo prve deve. Jedna od njih je imala samo tri noge. Poslije nam je Awdah u šatoru rekao da ga ne zezamo, jer u Wadi Rumu ne postoji deva s tri noge. On bi svakako znao za nju, jer poznaje pustinju kao svoj džep. Da ne odlutaju daleko, Beduini najčešće devama konopcem povežu prednju i zadnju nogu, pa nam se vjerojatno zbog toga pričinilo da ta životinja ima tri noge ili je možda jednu nogu podignula. Deva je životinja koju Beduni cijene više od bilo koje druge. Na tim bezvodnim prostorima, njima, ali i drugim narodima deve su tisućljećima predstavljale opstanak. Te skromne i izdžljive životinje služile su za transport tereta, za jahanje, za dobivanje vune, a ponekad, ali jako rijetko i za hranu. Doznali smo da su deve, čak i u pustinji, jako skupe životinje. Za kupiti jednu devu treba odvojiti i do 2000 JOD-a (jordanskih Dinara), a to je oko 20 000 hrvatskih kuna.

Sultan u svom ambijent (foto: Joso Gracin Joka/Nina Živković)

Wadi Rum je pustinja drugačija od svih drugih, drugačija od onih tipičnih pustinja s beskrajnim pješčanim dinama, kao što su Namib i Sahara u Africi. Posebnost i gotovo nestvarnu slikovitost Wadi Rumu daju crvenkasta uzvišenja, hridi i planine što se poput nekakvih dvoraca i utvrda najčudesnijih oblika i veličina sa svih strana izranjaju iz žuto-ružičastog pijeska. Za Wadi Rum kažu da je to jedina crvena pustinja izvan afričkog kontinenta, a nastala je od korita nekoliko presušenih rijeka. Svugdje uokolo po pustinji mogu se pronaći kameni oblutci što dokazuju da su tim prostorom u davnoj zemljinoj prošlosti stvarno tekle rijeke. Zaštićeno područje Wadi Rum, veličine oko 720 kvadratnih kilometara, nalazi se na samome jugu Jordana u blizini granice sa Saudijskom Arabijom. Godine 2011. pustinja Wadi Rum je upisana u UNESCO-ov popis kulturne i prirodne svijetske baštine.

Geni, geni pustinjski

Čitav Wadi Rum je u posjedu Beduina, a dijelom pustinje u koji smo mi došli, raspolažu obitelji Alwluwie i Zalabiah, koji su stacionirani u selu Rum. Ostali dio pustinje dijele plemena Swalhiyeen i Zuwadeh. U cijelom Wadi Rumu navodno još živi oko 5000 Beduina. Uz Sirijsko-jordansku pustinju, Beduini još naseljavaju i Arabijsku pustinju, ali i sjeverne i sjevernozapadne dijelove Sahare. Smatra se da Beduina, u zemljama Bliskog istoka (Jordan, Sirija, Saudijska Arabija, Irak i Izrael), te u zemljama sjeverne Afrike (Egipat, Tunis, Alžir, Maroko…) zajedno ima oko 10 milijuna. Tri beduinska plemena u Wadi Rumu davno su se dogovorila čije je koje područje u pustinji i taj dogovor ne krše do dana današnjeg. Nekada dok su se bavili samo stočarstvom nikada nisu ulazili na teritorij drugog plemena, a i danas dok pustinjom voze turiste u modernim džipovima i dalje vrijedi taj isti dogovor.

Beduinski šator pokraj ˝Lawrence House˝ (foto: Joso Gracin Joka/Nina Živković)

Nekada, dok su živjeli kao nomadi, u kišnom periodu lutali su sa šatorima po pustinji u potrazi za ispašom, a u suhom dijelu godine stacionirali bi se na jednom mjestu u blizini bunara i rijetkih izvora, živeći u kućicama napravljenim od blata. Ipak, opet bi ispred svake kućice rastegnuli svoj nomadski šator u kojem bi provodili najviše vremena. Povezanost Beduina s pustinjskim prostranstvom, nomadskim šatorom i ognjištem, zapisana je u njihovim pustinjskim genima i to nitko ne može promjeniti. Beduini su narod koji posjeduje vještinu i sposobnost preživljavanja u pustinji kao niti jedan drugi. Jednom sam negdje pročitao da je Izraelska vlada jednom za Beduine koji žive na prostoru njihove države, da ne bi stanovali u šatorima, sagradila kuće. Većina tih Beduina je u dvorištima ispred svojih novih domova ubrzo podigla beduinske šatore načinjene od kozje i devine dlake i u njima provodila najveći dio dana, a neki su u tim kućama čak načinili vatrišta na kojma su palili djelove drvenog namještaja.

Do 7.stoljeća Beduini su bili različitih vjeroispovijesti, tako da je u tim prvim stoljećima nakon Krista bilo i Beduina kršćana, ali i Beduina židovske vjere. U 7.stoljeću većina Beduina prešla je na muslimansku vjeru.

Tragovima nabatejskih karavana

Zastavili smo se podno usamljenog uzvišenja, pa se popeli na njegov ravni stjenoviti plato. Otvorio nam se predivan vidik na sve strane. U šatoru u podnožju brda jedan Beduin je prodavao suvenire. Nas trojica smo kupili tradicionalne crvenkasto-bijele jordanske marame slične našim stolnjacima. Usput smo bili ponuđeni nezaobilaznim čajem, a pokazano nam je i kako se marame vezuju na beduinski način, jer postoji i arabijski način vezivanja. Zamotali smo ih oko glava i više ih nismo skidali. Anđela je glavu prekrila finom zelenkastom ženskom maramom i postala pustinjska princeza. Kako su sati prolazili, sve više smo se spajali s pustinjom, kako se sunce dizalo tako su se oko nas nijanse boja mijenjale. Sve više je do izražaja dolazio predivan kontrast između ružičasto-žute boje pustinje i nebeskog plavetnila.

Goran u hvatanju posebnih kadrova foto: Joso Gracin Joka/Nina Živković)

Klanac Khazali, s crtežima i natpisima na liticama. Petroglifi s figurama ljudi i životinja, inskripcije na arapskome, stariji od milenija. Kažu da ih u pustinji ima na tisuće, a danas su dokaz o davnoj naseljenosti tog prostora. Nabatejci su tu ukrašavali stijene još u 4.stoljeću prije Krista. Stari crteži i natpisi nekada su usmjeravali nabatejske karavane, koje su prolazile tim područjem. Uski, vodom izglačani klanac dugačak 150m oduvijek se smatrao svetim i blagoslovljenim, jer spada među rijetka mjesta na kojem se skuplja voda u pustinji. Mjesta s vodom, u pustinji znače život. Voda u pustinji, vrjednija je od zlata. Na ulazu u klanac Nina se zabavljala hraneći dvije deve suhim lišćem s najvećih stabala koja smo vidjeli u čitavoj pustinji. Cilj joj je bio da barem s jednom uspije napraviti ˝selfie˝. Goran je rekao da bi se taj selfie s devom stručno trebao nazivati ˝delfie˝.

Nina, deva i jedan ˝delfie˝ (foto: Joso Gracin Joka/Nina Živković)

U nastavku puta prema istoku, došli smo do stijene na kojoj se nalazio prirodni most od pješčenjaka. Nazivaju ga jednostavno Little Bridge. Na takvim slikovitim mjestima uvijek se skupi dosta ljudi. Uz najčešći talijanski jezik na trenutak smo ponovno začuli i hrvatski.

„Sedam stupova mudrosti“

Dok je Sultan nastavio juriti nevjerojatnim pustinjskim predjelima, mi smo s ˝vjetrom u beduinskim maramama˝ nastavili uživati u najljepšoj vožnji u životu. Zaustavili smo se na mjestu gdje su se zaustavili i svi drugi. Priličan broj Toyota, Mitshubishia, Nissana…, i naravno dosta ljudi, te veliki crni nomadski šator od kozje dlake i Beduin što je u njemu prodavao suvenire. Penjali smo se na pješčenjačke uzvisine, provlačili se izbrušenim usjecima kroz žilavu brnistru, još jednu od rijetkih biljaka koje uspijevaju preživjeti u pustinji. Ispod stijene su stajali ostaci nekakve kamene ruševine. Sultan nam je rekao da je to „Lawrence’s House“, kuća legendarnog Lawrencea od Arabije. U njoj je Lawrence ˝skvotirao˝ dok je boravio u Wadi Rumu. Sama građevina sazidana je mnogo prije nego što se on u nju uselio, a služila je kao jedna od postaja za odmor karavana na putu od Arabije prema sredozemlju i Egiptu.

Ostaci kuće Lawrencea od Arabije
(foto: Joso Gracin Joka/Nina Živković)

Thomas Edward Lawrence, poznatiji kao „Lawrence od Arabije“ britanski časnik, diplomat, vojni pilot, pripadnik britanske tajne službe, arheolog amater, za vrijeme Prvog svjetskog rata, godine 1917. dao je veliki doprinos arapskom ustanku protiv Osmanlija, a sudjelovao je i u oslobađanju grada Aqabe od Turaka. T.E.Lawrence je napisao knjigu „Sedam stupova mudrosti“ i u njoj opisao svoje avanture dok je živio među Arapima. Godine 1952. redatelj David Lean je po knjizi snimio svoj najpoznatiji film „Lawrence od Arabije“, u kojem je Peter O’Tool odigrao glavnu ulogu. Film je nagrađen s pet Zlatnih globusa i čak sedam Oscara, a najveći dio filma sniman je baš u Wadi Rumu. Zbog gotovo nestvarnog pustinjskog krajolika tu su snimani i kadrovi mnogih drugih filmova. Poznatiji među njima su „Ratovi zvijezda“, „Crveni planet“, „Marsovac“, „Prometej“…

Duh Lawrencea od Arabije u Wadi Rumu se osjeća kao nigdje drugdje. U pustinji postoje „Lawrenceov izvor“ pokraj kojeg se poznati pustolov odmarao i tražio osvježenje, „Lawrenceova špilja“ u kojoj bi se povremeno skrivao i boravio, te „Lawrenceova planina“ s pet položenih slojeva što izgledaju poput prstiju žene ili pet kamenih stupova. Ipak nismo uspjeli vidjeti sva ta mjesta. Iz pustinjskog pijeska, iz tajnovitih prolaza, klanaca, s visokih litica, iz prekrasnog prostranstva, odsvakud, kao da je još uvijek izbijala priča o legendarnom Britancu koji se s pustinjom i njenim sinovima Beduinima, povezao više od bilo kojeg zapadnjaka prije i poslije. Lawrence je prije stotinjak godina pustinju Wadi Rum opisao riječima – ogromna, puna jeke, božanska…

Ovdje su snimani filmovi Lawrence od Arabije, Ratovi zvijezda i mnogi drugi. Pustinja Wadi Rum
(foto: Joso Gracin Joka/Nina Živković)

Ručak uz beduinsku vatru

Došli smo do monolitne stijene koju su pijesak, pustinjski vjetrovi i kiše pretvorili u ogromnu kamenu gljivu. Nastavili smo hodati prema istoku ostavljajući za sobom tragove stopala u pijesku. Pustinja je bila istočkana tisućama polusuhih grmića što Beduinima znače život. Sultan nas je dočekao podno žute prevjesne stijene izbrazdane stotinama žlijebova. Od prikupljenih grančica upalio je logorsku vatru i uhvatio se pripreme jela. Povezanost Beduina s prirodom, s nesputanošću i prostranstvom, slična je kao i kod sjeverno-američkih indijanaca, a beduinska povezanost s logorskom vatrom je gotovo fascinantna. Otvorena vatra donosi toplinu, svjetlost, mir, spokojstvo, druženje, a kod čovjeka budi praiskonski osjećaj zaštićenosti i slobode. Danas je u većini uređenih država razvijenog zapada, osim u skandinavskim zemljama, slobodno paljenje logorske vatre u prirodi zakonski zabranjeno. Ljudi smiju vatru paliti samo na mjestima koja su im unaprijed određena. Srećom svaki istinskih poštovatelj divljine, onaj koji ne spada u dio brojne mase novovremenskih ljubitelja rekreacije u prirodi koji se u skupocjenoj odjeći i obući od najmodernijih materijala, izričito kreću markiranim stazama uz pomoć GPS uređaja, trekova i informativnih tabli, ima neko svoje tajno skrovito mjesto na kojima se u potpunosti može prepustiti iskonskom spoju s prirodom.

Beduini uz logorsku vatru (foto: Joso Gracin Joka/Nina Živković)

Raširivši po pijesku šarene arapske tepihe, Sultan je na vatru stavio veliku tavu s komadićima povrća i piletine, a čajnik prislonio uz žeravu. Toplog čaja u pustinji nikada nije previše. Spremio nam je ručak na mjestu s kojeg se otvarao široki pogled prema južnom i središnjem dijelu pustinje. Pomislio sam kako su se možda baš na tom istom mjestu prije stotinjak godina, Lawrence od Arabije i njegovi beduinski ratnici pripremali za pustinjsku borbu. Modni detalj koji je Sultanu jako dobro pristajao, bile su sunčane naočale koje gotovo da nikada nije skidao sa sebe. Nosio je dugačku bijelu beduinsku haljinu i mada je stalno u njoj nešto radio, ona je uvijek bila čista i uredna, a povremeno bi na sebe obukao i dugi beduinski kaput. U pustinji je zrak suh i čist, čovjek se ne znoji i nema prašine. Sitna zrnca pijeska ne mogu lebdjeti u zraku poput čestica prašine što stvaraju prljavštinu taložeći se na koži i odjeći. Okupani toplinom pustinjskog sunca ručali smo na posebnom mjestu podno previjesne stijene. Skupljali smo kamenčiće, oblutke, presušenu devinu balegu, a na zaobljenim pješčenjačkim uzvišenjima uživali u samoći s pogledom na inspirativno beduinsko prostranstvo pred sobom.

Ručak u pustinji (foto: Joso Gracin Joka/Nina Živković)

Sultan bi nas s džipom dovezao do vrhova pješčanih dina. Pred nama bi se otvarali novi predjeli i čudesni vidici. Prošli smo kroz Abu Khashaba, klanac s dosta grmova i manjih stabala i s najljepšim crvenim pijeskom u čitavoj pustinji. Visoki prirodni most Um Frouth s puno ljudi na njemu i još više ispod njega. Ta gužva nas je brzo otjerala dalje u pustinjsku samoću. Na istoku pustinje se nalazio još jedan veliki prirodni most zvan Burdah, ali prema tamo nismo išli.

Dovezli smo se do Sultanovog mjesta, skupili suhih grančica. On je raširio tepih, na njega stavio sve što nam je trebalo i upalio vatru. Pridružio nam se još jedan Beduin, Sultanov rođak. Svi Beduni iz tog dijela pustinje su u nekakvome srodstvu. U zalazak sunca, uživajući uz logorsku vatru ispijali smo mješavinu čaja od kadulje i još jedne pustinjske biljke. Kako se sunce spuštalo prema horizontu, stijene i pijesak su postajali sve crveniji, a zrak sve hladniji.

Anđelu za pet deva

U kamp smo se vratili s južne strane pustinje. Nije nam bilo jasno gdje smo sve prošli. Samo Beduini u svakome trenutku točno znaju gdje se nalaze u Wadi Rumu, i po danu i po noći. Ipak, oni su sinovi pustinje.

Iz čitave pustinje se izdižu impresivne stijene i planine (foto: Joso Gracin Joka/Nina Živković)

Za večeru smo ponovo imali beduinsku peku iz pijeska, onu na tri kata. U odnosu na druge goste, Japance, Talijane, Bjeloruse…, mi smo uvijek bili najglasniji, ali i najgladniji. Redovno smo uzimali ˝repete˝ i stalno nam je bilo nedovoljno pečenih krumpira iz padele. Osim nas, svi ostali gosti u šatoru bili su pomalo suzdržani i tihi. Sultan u početku nije vjerovao da mi je Anđela kćer, a kad se uvjerio da se ne šalimo, upitao me da li bi mu je prodao. Rekao sam da može, ali za najmanje pet deva. Kako su dani u Jordanu prolazili, pojavljivalo se sve više interesanata za kupovinu Anđele, a ja sam sve više podizao cijenu, jer je pet deva za nju jako malo. Tako sam pred kraj putovanja došao do broja od čak 50 deva. Kupoprodaja moje kćeri Anđele je naravno bila šala, budući da u Jordanu otac mladenke mora platiti miraz od 7000 eura prilikom njene udaje. Taj novac ona ima pravo zadržati ukoliko je suprug napusti. Ukoliko ona napusti njega, suprugovo je pravo zadržati miraz za sebe.

Pustinjska princeza Anđela (foto: Joso Gracin Joka/Nina Živković)

Pomislio sam kako je naše putovanje i samo s tim jednim danom već bilo ispunjeno.

Da se već sutra moramo vratiti kući, mogli bi reći da se isplatilo.

Rat i mir na vrhu Jabal Umm ad-Dami

Sutradan na blagdan Sveta Tri Kralja krenuli smo na jug prema najvišem vrhu Jordana, Jabal Umm ad-Damiju visokom 1854m. Awdeh nam je na jednom mjestu u pustinji pokazao biljku airam koja služi umjesto sapuna. Trljanjem pupoljaka i cvjetića na vršnim grančicama biljke, među dlanovima se stvara masna prozirna smjesa, sapunica, s kojom se u pustinji može oprati mnogo toga. Biljka airam ima jako duboki korijen, pa može čak četiri godine izdržati bez kiše.

Nina na spuštanju s Jabal Umm ad-Dami (foto: Joso Gracin Joka/Nina Živković)

Nakon vožnje kroz predivne pustinjske predjele, stigli smo u kamenu pustoš na granici sa Saudijskom Arabijom. Našli smo se u surovom i beživotnom krajoliku u podnožju najvišeg vrha Jordana. U zraku se osjećao nekakav poseban mir. S južne strane, među tajanstvenim oporim klancima, rastegnula se granična zona uz Saudijsku Arabiju, ničija zemlja u koju gotovo nitko ne zalazi. Vrh Jabal Umm ad-Dami nalazi se van zaštićenog područja Wadi Ruma u bezvodnoj pustari bez gotovo ikakve vegetacije. Penjući su preko strmih litica i kamenja prema vrhu, otvarali su nam se zadivljujući pogledi na sve strane. Pri usponu smo susreli dvoje ljudi koji su se uz pratnju Beduina spuštali prema podnožju. Nakon sat vremena uspona izbili smo na najviši vrh Jordana. Na sve strane gdje bi se okrenuli, mjesečev pejzaž, pustinja, gola i kamenita. Oko nas suncem i toplinom okupan krajolik, uzvišenja što nestaju u daljinama i jordanska zastava što leprša na blagom južnom vjetru kojeg Beduini zovu Ria. U daljini, u pravcu jugo-zapada mogao se nazrijeti Akapski zaljev i djelić Crvenoga mora.

rojici kraljeva na vrhu Jordana pridružio se i četvrti mudrac Artaban (foto: Joso Gracin Joka/Nina Živković)

Točno na Sveta Tri Kralja na najvišem vrhu Jordana razvili smo hrvatsku zastavu. Na glave smo poput tri mudraca Baltazara, Gašpara i Melkiora, stavili kraljevske krune, ali od kartona. Pridružio nam se i Awdeh. On je predstavljao četvrtog mudraca Artabana, koji je u priči o Tri Kralja zakasnio na Isusovo rođenje, jer se na putu do Betlehema stalno zaustavljao da bi pomagao bolesnima i siromasima kojima je podijelio sve drago kamenje što je namjenio za malog Kralja u jaslama. Artaban je nakon toga 33 godine putovao tražeći Isusa, a pronašao ga tek kao starac, u Jeruzalemu, na dan njegovog razapinjanja na križ.

Na najvišoj točki Jordana imali smo i tri kraljice, Lucu, Ninu i Anđelu.

Tri kraljice na najvišem vrhu Jordana Jabal Umm ad-Dami. Luca, Nina i Anđela(foto: Joso Gracin Joka/Nina Živković)

U jednom trenutku iz pravca istoka začuli smo pucnjavu, rafale… U tom pravcu nalazila se i granica s Irakom, a zvuci se pustinjom prenose jako dobro i na velikoj udaljenost. Awdeh nam je prvo rekao da je tamo rat… A onda da se ništa ne brinemo, jer je sigurno vjenčanje i ljudi slave. Objasnili smo mu da se mi stvarno ne brinemo, jer smo prije dva i pol desetljeća imali rat u Hrvatskoj, pa smo na neki način navikli na takve zvukove. Pred polazak u Jordan nazvala su me dva dobra prijatelja i upozorili me kako nam nije pametno što baš tada idemo u taj dio svijeta, jer tamo samo što nije započeo rat. Amerikanci su u Bagdadu uz pomoć drona ubili važnog i moćnog iranskoga generala Kasima Sulejmanija, pa se očekuje iranska odmazda. Odgovorio sam im da su karte za Jordan već davno kupljene, da smo sve isplanirali i odustajanja nema. Ne brinemo se i ne razmišljamo previše o mogućem ratu, već krećemo na naše putovanje. Naglasio sam im da ima i jedna dobra stvar u vezi takvog stanja. Neće biti drugih turista.

Mihovilci – Joso, Nina, Luca, Anđela, Goran, Tome i beduin Awdeh na vrhu Jordana. Jabal Umm ad-Dami (foto: Joso Gracin Joka/Nina Živković)

Dva dana nakon našeg uspona na Jabal Umm ad-Dami dogodila se i jedna strašna nesreća. Iranci su greškom srušili ukrajinski putnički avion. Svih 176 putnika i članova posade je poginulo. Dok smo bili u pustinji u jednom trenutku smo iz daljine začuli i zvukove snažnih detonacija. Tek poslije, dok smo putovali dalje prema sjeveru Jordana, doznali smo da je Iran raketirao američke vojne baze na sjeveru Iraka,.

Fantazija života u pustinjskoj samoći

Zalazak sunca na predivnom samotnom mjestu za koje samo Awdeh zna. Djevičanski pijesak na osami u koju nitko ne zalazi. Pustinja, sva u zlatu i crvenilu, izgledala je kao prostrano more iz kojeg su izranjale hridi i otoci. Dok sjediš bos u pijesku i piješ topli beduinski čaj, upijajući svaku zraku zalazećeg sunca razmišljaš o tome što te je dovelo na to božanstveno mjesto. Doživljavaš fantaziju života, za koju si oduvijek mislio da je neostvariva. Da bi ti se dogodila fantazija života, moraju ti se kroz život dogoditi dobre, ali i neke loše stvari. Slijedom loših događanja jedna ti se vrata zauvijek zatvore, a otvore ti se druga, kroz koja možeš ući u neočekivanu ljepotu življenja. Ako ti se ne zatvore ona stara, nikada nećeš uspjeti proći kroz druga vrata. Što je to što te čini sretnim – ljubav, jednostavnost življenja, prijatelji…, što je to što ti donosi mir – zahvalnost, praštanje, iskrenost…, što je to što te čini ispunjenim – pitaj svoje srce. Kreni tamo gdje te srce vodi i ostvarit ćeš mnoge fantazije svoga života.

Odmor na stijeni na kojoj se odmarao i Lawrence od Arabije
(foto: Joso Gracin Joka/Nina Živković)

U kampu je za večeru ponovno bila pripremljena beduinska trokatna peka iz pijeska. Jedan mladi Beduin nam priča kako je njegov otac kao pripadnik UNPROFOR-a bio u Hrvatskoj za vrijeme rata. Za šest mjeseci provedenih u ratnom području zaradio je oko pedeset tisuća dolara, a to je bilo dovoljno da pokrene dobar posao u Jordanu i osigura budućnost.

Prolazila je i naša treća večer u beduinskom šatoru. Dok su mačke pokušavale sa stolova neopaženo ukrasti ostatke jela od večere, a Hadid i još jedan Beduin uživali pušeći iz nargile, ljudi su se družili, pričali, smijali…, a vani je treperila još jedna pustinjska noć sa tisućama zvijezdanih neba.

Nisu Smogovci već Mihovilci u điru
(foto: Joso Gracin Joka/Nina Živković)

Uživajući u čaju i kavi, i još jednom mirnom sunčanom jutru u pustinji, pažnju nam je privukla figura čovjeka koji se preko pješčanog prostranstva žustro i pravocrtno udaljavao od kampa. Bio je to Hadid. Awdeh nam je objasnio da je Hadida opet naljutila žena i da sada traži mir bježeći preko pustinje kod prijatelja u susjednom kampu. To je uobičajno za Hadida. Tamo će se smiriti i ubrzo vratiti natrag.

Spakirali smo ruksake, nekako se ugurali u džip i krenuli prema selu Rum. Na putu smo pokupili i smirenog Hadida koji je legao na haubu automobila i začudo, pri Awdehovoj brzoj ˝pješčanoj˝ vožnji nije nam nigdje ispao. U selu Rum, oprostili smo se od predivne pustinje i dragih nam ljudima, Awdeha, Sultana i Hadida.

Mada nas je čekao izgubljeni grad Nabatejaca, veličanstvena Petra, znali smo da ćemo se u Wadi Rum ponovno vratiti…

(nastavlja se)

Predivan zalazak sunca u pustinji (foto: Joso Gracin Joka/Nina Živković)

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI