Neovisni novinarski portal
27.5.2020.
HRVATSKA / LJUDI / POLITIKA
Intervju/ Marko Vučetić, nezavisni zastupnik i filozof: Naše glasno pleme se upire da zločince heroizira i da ih učini svetima i bogatima… a intelektualci, osim pojedinaca, meditativno šute…

Intervju/ Marko Vučetić, nezavisni zastupnik i filozof:
Naše glasno pleme se upire da zločince heroizira i da ih učini svetima i bogatima… a intelektualci, osim pojedinaca, meditativno šute…

Nezavisni saborski zastupnik Marko Vučetić, profesor filozofije i osebujni, dosad kod nas rijetko viđen politički lik, otkako je ušao u nacionalni parlament na listi Mosta, s kojim se doduše u međuvremenu razišao, plijeni svojim razumijevanjem i artikuliranjem politike iznimnu pažnju. Vučetić je rođen 1977. u Zadru gdje živi i radi, a diplomirao je filozofiju i povijest na splitskom Filozofskom fakultetu. Doktorirao je u Zagrebu. Završio je i studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu. Marko Vučetić je saborski zastupnik –volonter, a plaću zarađuje  kao profesor na Filozofskom fakultetu u Zadru.

Po vokaciji filozof, sasvim prirodno politiku percipira na jednoj drugoj razini od one na koju smo u hrvatskoj politici navikli. Prije ulaska u nacionalnu politiku, na Viru je, gdje je donedavno živio, pokrenuo civilnu udrugu “Vir bez podjela” koja je uspješno participirala u rješavanju lokalnih problema i na neki način ga učinila prepoznatljivim. Početno za Most, na čijoj listi ulazi u Sabor, ali i nakon razlaza s tom političkom opcijom, Vučetić se kao nezavisni zastupnik svojom različitošću i polit-filozofskom intrigantnošću nameće kao bitna politička činjenica.

Dr. Marko Vučetić (foto: printscreen N1/Tris)

Egzistencijalni paradoks

Odlučili smo podijeliti izolaciju “razgovorom na daljinu”, na “neviđeno”. O čemu smo “razgovarali” s Markom Vučetićem možete otkriti u ovom doista zanimljivom intervjuu nastalom u doba korone koja mu je, neizbježno, odredila i okvir i sadržaj. Pročitajte!

-Kako doživljavate ovo “nasilje” nad slobodom iz “viših razloga” (Zakon o elektroničkim komunikacijama)? Pada li izolacija ljudima poput vas, sklonih kontemplaciji, lakše negoli onima koji svoj život temelje isključivo na pragmatičnim pobudama? I nije li baš to paradoksalno?

To nasilje nad našom slobodom trpimo već samom činjenicom što pripadamo nekoj državi, a ako smo članovi neke religijske zajednice, onda se nasilje nad našom slobodom „iz viših razloga“ samo pojačava jer je i ona zainteresirana da nas sebi podloži. Država, kolektiv i institucije nisu tu da bi štitili nesputanost naše slobode, nego da bi je definirali, a to znači ograničavali. Ova funkcija države posebno dolazi do izražaja u ovakvim, tzv. kriznim vremenima. Tada država otvorenije pokazuje vlastitu narav – ona ne ljubi građane, oni, malo manje suvisliji građani žive umišljaj da vole državu. Takva ljubavno-državnička karikaturalna bića su posebno područje moga interesa. Državi, dakle, trebaju građani da bi država mogla funkcionirati. Ona te građane proizvodi, zatvara, pritvara, liječi, nagrađuje… Sad je došlo vrijeme da nas država potjera u kuće, da nam oduzme radna mjesta, da nam famoznim Zakonom o elektroničkim komunikacijama prati kretanje. I to ne skriva. Politika i jest distribucija moći i materijalnih dobara. Kakvu ćemo državu imati, kako će ta država definirati naša prava, uvelike ovisi od onih koje biramo. A biramo takve da u svakom trenutku sebi i drugima možemo napisati epitaf. Meni izolacija odgovara, ne odgovaraju mi uzroci i razlozi, oni me zabrinjavaju, ali izolacija kao izolacija me oslobodila tereta bivanja u javnom prostoru jedne disfunkcionalne države. Uz zdravstveni problem, jako me brine hoćemo li i u kojoj mjeri narušiti postignuti stupanj demokratskog razvoja.

-Koliko je u ovim uvjetima kolektivne ugroze strah od smrti, a ne svijest o nužnosti samodiscipline, mobilizirajući ali i disciplinirajući faktor?

Mi smo se odmakli od izvjesnosti vlastite smrti, smrt više ne promišljamo, više ne mislimo i ne djelujemo iz vlastite smrti. Smrt nam je postala neprijatelj, a upravo nam ona nudi mogućnost da djelujemo autentično. Bijeg od smrti – a taj bijeg se manifestira strahom od umiranja i nestanka – oduzeo nam je čovječnost i autentičnost. To je pogrešno, to je duboko nehumano polazište. Kada se rađamo, ne rađamo se sebi, nego drugima. Lišeni smo refleksivnosti, ne znamo tko smo, ne postoji naše ‘Ja’. Svi nasrću na nas, označavaju nas kao nešto svoje – daju nam ime, posreduju prezime, određuju svjetonazore, uprisutnjuju nam jezik i vrijednosti…. Riječju, osvajaju nas, okupiraju nas, određuju nas kao njima bitne te pri tome očekuju da ta bitnost bude obvezujuća za nas sve dok postojimo. Dakle, bez nas je sve o nama već određeno. Tako počinje naš život – to je život bez nas, to su nalozi koji nam oduzimaju autentičnost života ili, jednostavno rečeno, mogućnost da taj život bude uistinu naš život. Naša smrt se, naprotiv, ne događa drugima, nego upravo nama. Kad umirem, ja umirem, i u tom činu nitko drugi nije prisutan, osim mene i ništavila koje dokida moje ‘ja’. Jedino u smrti, u činu umiranja, ja jesam ‘Ja’ i jedino kada odluke donosim iz izvjesnosti vlastite smrti, ja kao ‘Ja’ činim nešto autentično.  Egzistencijalni paradoks je taj da nas naša smrt čini odgovornima i potiče na istinsko, odgovorno djelovanje. No, kod nas nije prisutan taj tip odgovornosti, nego posluh neautentičnih bića koje će država disciplinirati, jednakom metodom nasrtanja kao kad smo došli na svijet. I, jasno, bojat ćemo se smrti i umišljat ćemo da nas država štiti od smrti jer nas država ima, posjeduje nas kao kolekciju prestrašenih i lako zastrašujućih bića.

Naš horizont je parcijalan, a pandemija univerzalna zla sila koja sve poravnava…

-Je li nam koronavirus pokazao koliko smo zapravo ambivalentni: s jedne strane, kao individue, užasavamo se života pod diktatom drugih, limitiranog kretanja, postupanja po strogo zadanim uputama, što nam u osnovi oduzima osobnost i svijest o stanju u nama i oko nas, a s druge, radi osobne i kolektivne dobrobiti, zagovaramo striktno poštivanje regula koje bi nam se sutra mogle obiti o glavu?

Opet dolazimo do egzistencijalnog paradoksa. Ja sam se s ovim restrikcijama oslobodio države. Što mi je to ta država oduzela? Slobodno kretanje u javnom prostoru. Vrlo važno, krećem se u nekom drugom prostoru u kojem nema države. A što sam time dobio? Mogućnost da živim kako ja hoću i da budem isključivo s vlastitim egzistencijalnim izborima – s članovima moje obitelji. Ovo stanje, kada ga ovako promatram, za mene je zapravo povlašteno. Nije država meni suspendirala nikakva prava. Država je sebe dokinula, država i ja nismo više u odnosu dok traju ove mjere. Nalazim se u povlaštenom i sretnom odnosu s vlastitim egzistencijalnim izborima. Zbog toga sam toj metafizičkoj tvorbi, koju nazivamo državom, iskreno zahvalan.

– Kako definirati krizu koju upravo proživljavamo: kao zdravstveno pitanje, ekonomsko, psiho-socijalno ili kao pitanje odmazde prirode eskalirajućem ljudskom egoizmu?

Ne promatram prirodu kao subjekt koji promišlja, nešto doživljava, osjeća i potom djeluje. No, na našu žalost, i čovjek sve manje promišlja, doživljava, osjeća i smisleno djeluje. Priroda ne prašta, jer ne može praštati, ona se ne osvećuje, jer se ne može osvećivati, ali kada netko tko ima uska ili specijalizirana znanja, umisli da sve zna, kada netko koga neki oblik požude da nešto ima ili posjeduje, dovede do umišljaja da je moćan, moćniji od prirodnih zakona, onda priroda jednostavno, sukladno zakonima, pokaže pravo stanje stvari – neodrživost uskih znanja i suludost požude. Ova trenutna kriza je prvenstveno zdravstvena, ali na njoj parazitiraju političari, pa je i politička kriza u dvostrukom smislu – susreće nas s posljedicama dosadašnjih javnih politika, ali oslobađa i nagon za političkim opstankom sadašnjih političkih struktura pa nam daje uvid u to i kakve će nam biti buduće javne politike. E, taj nagon će nas koštati, više od pandemije. Nadalje, zbog nagonskih političkih odluka, ova kriza je i ekonomska, ali je ujedno i pedagoška jer je urušila pedagoški proces, pedagogija je postala polje dokazivanja za ministre bez života i nastavnike bez života itd. Kada krizom upravljaju nesposobni, očekujmo da kriza zahvati sve što može biti zahvaćeno, i da to zahvaćeno destruira.

 

– Strah od smrti konstanta je ljudskog života s većim i manjim amplitudama, ovisno o godinama života i zdravstvenom stanju pojedinca. Što strah od koronavirusa čini snažnijim od drugih životnih ugroza?

Mi naše živote živimo na razini neke lokalne prisutnosti, naš horizont je horizont lokalne naravi. Zato i putujemo, upoznajemo nova mjesta, države… Naš horizont je parcijalan, u njemu ne sudjeluje čitav svijet, nego samo neki dijelovi svijeta. Navikli smo se da nam gotovo sve dolazi u parcijalnoj, partikularnoj formi, a pandemija sada dolazi kao univerzalna sila koja sve pred sobom pokorava. Pandemija nosi bolest, a nekima donosi umiranje i smrt. I ta univerzalna, apsolutna i zla sila djeluje kao pomahnitalo božanstvo koje ne spašava, nego uništava. Ta zla sila, naime, sve poravnava, svi su joj jednaki, sve jednako zahvaća – od pripadnika kraljevske obitelji, predsjednika države do, za svijet, anonimnih ljudi. Zato ne čudi da se netko tko boluje od karcinoma, a to je daleko ozbiljnija bolest od koronavirusa, više boji koronavirusa od karcinoma jer karcinom ima partikularni, lokalni karakter, nije obrušen na sve i svakoga, pred njim se ne bježi, on ne zaustavlja ekonomiju itd. Stvar je nelogična, ali život uglavnom ionako jest splet iracionalnosti, uz pokoji bljesak umnosti. Tog bljeska sada nema.

Protagonisti uzaludnosti

– Na početku ove epidemije (pandemije) znanstvenici su nas uvjeravali da COVID-19 nije smrtonosniji od gripe, ali je činjenica da u Italiji, primjerice, dnevno od ovog virusa umire između 600-1000 ljudi. Što mislite, je li Italija eksces, ili opomena?

Italija je, na žalost, zemlja neodgovornog umiranja. Umjesto odgovornog života, robujući tzv. mediteranskom opuštenom stilu, Italija je postala zemlja u kojoj se neodgovorno umire.

– Spadate li vi među one koji se boje vlastite smrti, ili se bojite da vaše tijelo, kako ste napisali u svojoj nedavnoj objavi, bude nositelj, stanište, rasadnik bolesti i smrti drugih?

Smrti se ne bojim, smrti se veselim, ali je ne želim jer oni koji žele vlastitu smrt, zapravo imitiraju smrt i tako smrti oduzimaju smrtnost, a životu životnost. Onaj tko se veseli smrti, nema autoriteta pred kojim bi unizio arhitekturu vlastitog opstanka. Nema tih haljina, odijela, lenti, kruna i štapova koji će zaustaviti moju slobodu i promijeniti moju spoznaju. Ono što sam spoznao kao istinito, to smatram istinitim dok ne spoznam drugačije. Neću prihvatiti da je jača, uzvišenija istina koja proizlazi samo iz halje, odijela, krune, štapa ili lente. Izvjesnost smrti nas oslobađa autoriteta. Smrt je dokidanje života, to je ono krajnje ništavilo. Religija to ništavilo nadvladava govorom o spasitelju ili nekom drugom pobjedom nad trajnim ništavilom naše jednokratnosti. No, kako već bilo, čovjek je zasigurno smrtno biće, nema besmrtnog čovjeka. Zanimljivo mi je gledati kada naši vjernici u umišljaju misle da je čovjek besmrtan. Spasenje je, u kršćanskom smislu, spasenje od i iz smrti, a ne spasenje bez smrti. Čovjek je, dakle, smrtan. Ja, kao smrtan čovjek, u jednokratnosti moje egzistencije, ne želim ni sebi ni drugima donositi smrt, ja naprosto umirem vlastitom smrći, život mi se razvija i dokida, ne želim dokidati tuđi život, ne želim postati autoritet drugima. Druge uvažavam, s njima komuniciram i promatram ih kao one koji imaju snagu autentično živjeti.  Zato se trudim da moje tijelo ne bude nositelj, stanište i rasadnik bolesti za druge. Odgovorno se ponašam. Slušam što struka kaže, i to se odnosi samo na ono što stručnjaci mogu reći, a kada kažu nešto nelegitimno, ne slušam ih jer su prestali biti stručnjaci. Kada članovi Stožera govore o mjerama suzbijanja pandemije, poslušam ih, a kada brane politički sustav ili progovore o smislu života, nasmijem se.

– Zar zbilja mislite da je ovaj život u (nikad proglašenim) izvanrednim okolnostima prilika da (pre)vrednujemo vlastiti život, “povijest vlastite prisutnosti u svijetu, kao i svijet u kojem se zbivala dosadašnja igra našeg življenja”? Niste li ipak idealist koji živi romantičnu fikciju čovjeka i njegove uloge u ovom kontaminiranom, potrošenom staništu žrtvovanom za profit nekolicine među nama?

Ljudi koji nisu u stanju vrednovati osobnu povijest, povijest društva u kojemu su se zatekli i svijet u koji su bačeni, nisu ni idealisti ni realisti, oni su protagonisti uzaludnosti. Jasno, dok vrednujem povijest društva i države, razvidno mi je da većina ljudi ipak nema osobnu povijest, oni imaju povijest vlastite uzaludnosti i individualne nebitnosti umjesto povijesti samopoštovanja, ponosa i egzistencijalnog elana. Već sam govorio da sam provodio mnoge filozofske eksperimente, osobito u politici. Mogu reći da je tu neprimijećeno harao virus oduzimanja osobne povijesti. To su ljudi postistine. Njima je istina ono što nastupa nakon događaja. Oni tvrde da se nije dogodilo ono što se dogodilo, da nisu učinili ono što su činili. Oni su, najkraće rečeno, fluidni slabići bez traga, oni su arheolozi koji kopaju ostatke vlastite nutrine i iz tih ostatka konstruiraju fantastične priče. A to tvrde, čine i rade zato što nemaju osobnu povijest. Ja, najvjerojatnije, jesam idealist, osobito kada se radi o društvu i državi, jer ne želim ovakvu državu (uostalom, nazvao sam je poludržavom) i ovakvo društvo u pokušaju. No, istovremeno, ja ne živim život poludržave i društva u pokušaju, to nisu moje stvarnosti, nikada ih nisam prihvatio i nikada ih neću prihvatiti. Ono što ja živim je realno, a to je realnost slobode i realnost života koji se propituje i koji sve propituje.  A to što smo dopustili da nas opljačkaju, da slavimo ratne zločince, to što su nam prostituirali ideju nacije ili ideju religije, to je zbog toga što nema idealista, to je zbog toga što mnogi žive u poludržavi i to se ne usude reći.

Naši proklamirani domoljubi preziru hrvatsku državu!

– Jedan ste od onih koji primjećuje ironiju da nas u ovim kriznim vremenima spašava urušeni, ali ipak preživjeli zdravstveni sustav, kao posljednja brana koja nas čuva od ove pandemije. Ulagali smo u spomenike umjesto u bolnice, ali i ovakve derutne, socijalističke, spašavaju nam danas glavu! Je li moguće da smo toliko ideološki zadrti da čak i najbolje nasljeđe socijalizma, a zdravstveni sustav to sigurno jest, odbijamo priznati samo zato jer je izgrađen u bivšem režimu? Što to govori o nama?

Ironija je, i to vrhunska ironija, da nas, ovako domoljubne i samonikle, ne spašavaju kultna mjesta našeg domoljublja koje se ustoličilo u spomenicima Franji i ekipi, ne spašavaju nas ni Bandićeve fontane, nas spašava, a ujedno nas i potpuno demaskira, javni zdravstveni sustav iz bivše države. Ironija je što svaki pomahnitali nacionalist, koji ili ne zna hrvatski jezik ili je služio vojni rok na porti lokalnog doma zdravlja (a i on je izgrađen u Jugoslaviji), obavezno razvije paranoju da ga proganja Udba, a njih zapravo proganja ono što nisu uništili – javni zdravstveni sustav izgrađen u Jugoslaviji. On im, koliko toliko, omogućava zdravstvenu skrb da bi mogli nastaviti mahnitati. Javni zdravstveni sustav, sustav socijalne skrbi, školstva i znanosti u Jugoslaviji je bio na daleko višoj razini nego što je danas. Kada uništavamo te sustave, umjesto da ih unaprjeđujemo, mi zapravo iskazujemo netrpeljivost i mržnju prema hrvatskoj državi. Biti protiv zdravstva, znanja i socijalne sigurnosti, znači biti za bolest, zadrtost, neukost i nezaštićenost. Tko je za to, taj prezire državu. To upravo i tvrdim – naši proklamirani domoljubi preziru hrvatsku državu. Mi trebamo suzbiti nacionaliste, da bismo stvorili i sačuvali nacionalnu državu.

-Nedavno je čak i ideološki vrlo disciplinirani bivši predsjednik HAZU-a Zvonko Kusić, danas posebni savjetnik predsjednika Vlade, zbog izjave da smo u socijalizmu imali jedan od najboljih sustava javnog zdravstva, doživio kritike. Je li to glupost, primitivizam ili naprosto uskogrudni, rigidni mentalitet koji se očituje u kolektivitetu, koliko jučer, toliko i danas?

To je sve što ste naveli. Glupi ljudi, a ja ih nazivam ljudima koji nisu dovoljno obasjani umom, oduzimaju riječi i mogućnost govora drugima. Njima je sasvim svejedno je li riječ o akademiku ili bilo kome drugome. Oni, zato što su nedovoljno obasjani umom, ne traže istinu, njima istina nije spoznajna datost, oni do svih životnih sadržaja dolaze treningom. Oni su istrenirani da u Jugoslaviji nije ništa valjalo. Uzaludno je očekivati da će glupan prihvatiti razumsku argumentaciju, kao i da će doći do promjene u mentalitetu. No, ovo ne znači da promjena nema. Ima ih, i to zato što sad imamo i europsku povijest, sadašnjost i budućnost. Zbog toga puno toga trebamo i dužni smo napraviti. Na svu sreću. Ovi istrenirani zbog toga silno pate, ali da nemamo ovu europsku perspektivu, zamislite samo što bi nedovoljno obasjani umom priuštili nacionalnim manjinama ili pripadnicima homoseksualne zajednice? Promjena ima i zato ne treba odustajati.

-Što očekivati kao “veliko finale” ove krize? Drugačije zajednice, novo društvo prosvijetljeno i oplemenjeno sviješću o smrtnosti čovjeka i njegovoj prolaznosti, humanije, solidarnije, altruističnije, empatičnije, ili ćemo nakon oporavka još srčanije jurnuti ka gomilanju materijalnih vrijednosti kao nekoj vrsti naših civilnih indulgencija kojima kupujemo svoju “vječnost”?

Svijet nakon ove pandemije razlikovat će se od onoga svijeta prije pandemije samo po tome što će imati iskustvo pandemije. Samo to i ništa više. Uostalom, da smo bili željni duha i duhovnog, da smo sada željni duha i duhovnog, onda ne bismo tako drastično podnosili razdvojenost od dosadašnjeg tzv. materijalističkog života. Mi sada imamo priliku vidjeti solidarnost na djelu, a solidarnost je, kao što znamo, društvena vrijednost. Ona će nestati kada prođe epidemija. Onda ćemo se posvetiti obnovi našeg života, a to znači ekonomskoj izgradnji, a u ekonomiji, tržištu i poduzetništvu vrijede neki drugi zakoni. Pružene ruke se povlače i kreće natjecanje – tržišno.

Može li igdje osim u masi još uvijek Tuđman biti relevantan za život?

– Što možemo naučiti iz koronakrize? Što ste vi kao pojedinac naučili, i koliko je taj poučak trajno iskustvo? Najvulgarnije rečeno, koja korist od njega?

Kriza izazvana koronavirusom nije najveća kriza, bit će i većih i drastičnijih. Život je trajna nesigurnost i izloženost. Ako shvatimo da su nam potrebne kvalitetnije javne politike, politike koje će smanjiti našu izloženost, onda smo nešto naučili, a ako to ne shvatimo, onda ćemo u sljedećoj krizi biti izloženiji jer će smanjiti i stupanj naše solidarnosti. Solidarnost raste redovitim vježbanjem, a redovito vježbanje solidarnosti sadrži i zahtjev za jačanjem socijalne države. Ako nam socijalna država nakon ovoga ne bude rasla, nego nam bude raslo nacionalističko stanište kao država, onda nam slijede mnoga uprizorenja socijalnog darvinizma.

– Doživjeli smo rat, koronavirus, dio nas i razorni potres  (u Zagrebu). Sve u tri desetljeća. Kažete, nakon svega, “odbacimo naše progoniteljske i ugrožavajuće identitete. Sjetimo se nacionalističkih progona oduzimanja socijalne države, zato što je taj socijalni sustav proizašao iz bivše države”. Što hoćete reći? Jesmo li mi takvi po sebi ili zato što mislimo da je to u novom kontekstu poželjni, politički profitabilni stav?

Nismo mi takvi po sebi, mi smo takvi po nametnutom posluhu i nedostatku kritičnosti. Kada nastane odjek mase, kada masa nosi neku istinu, uzaludno je pokušati masu nadjačati. Masu treba nadigrati, ona nema spoznajnu vrijednost, zapravo – masa nema nikakvu vrijednost. Mi smo trideset godina umjesto društva izgrađivali masu i odjek mase. Zar još  uvijek u masi ne odjekuje Tuđmanovo ime? Može li igdje osim u masi još uvijek Tuđman biti relevantan za život? Masa ima poludržavu, masa proganja, masa je bešćutna i nasrće na manjinske identitete. Masa je glupa ili nedovoljno obasjana umom i, zato što je glupa ili nedovoljno obasjana umom, pokušava svoj progoniteljski identitet opravdati time da manjina ugrožava većinu. Ovo je prava legitimacija gluposti. Mi u tim okolnostima imamo tri mogućnosti: prihvatiti odjek mase i priključiti se masi, povući se ili poigravati se s masom. Ja sam izabrao poigravanje, zato prebirem po simbolima i po sadržajima koje masa drži svetima.

– Što to govori o nama kao ljudima koji, kako velite, “trideset godina, u ritualnom javnom bjesnilu, izdvajamo najgore među nama- sociopate, psihopate, ubojice, silovatelje, lopove- kako bismo ih uzvisili i sebe  njima podložili”? Zar to nije vječiti problem odnosa većine i manjine, pri čemu je uvijek manjina avangardna, ona koja mijenja svijet, ali pod pretpostavkom da za to ima petlje i – volje žrtvovati svoj intelektualni konformizam?

Jedna od tragičnijih istina do kojih sam došao je istina gotovo pa nestanka i povlačenja intelektualaca sa javne scene. Jako je malo intelektualaca koji napuštaju zonu komfora i upuštaju se u konflikt sa sredinom kojoj taj komfor ne pripada. Sociopate, psihopate, ubojice, silovatelje i lopove sam, uostalom kao i sve nasilnike, nazvao praznim mjestom ljudskosti. Umjesto da se na tom mjestu odigrava sretna igra individualne ljudskost, na tom praznom mjestu nastaje sociopatski, psihopatski, silovateljski, egzekutorski, pljačkaški i nasilnički plan. Tome se, na sve načine treba suprotstaviti. Sjećam se da sam, a tad sam bio član saborskog kluba u kojem i nad kojim sam provodio filozofske eksperimente, jedini odbio odati počast generalu Praljku, minutom šutnje u Hrvatskom saboru. Zamislite koja je to destrukcija države bila, koji je to prijezir prema državi ostvaren činom odavanja počasti osuđenom ratnom zločincu u Hrvatskom saboru. Nama je najviše zakonodavno tijelo pretvoreno u plemenski oltar veličanja ljudskih žrtava. To nije država i to nisu političari koji ovoj državi žele dobro. Mi svakom čovjeku moramo pružiti šansu, mi zločincu nakon što odsluži kaznu, kada postane slobodan, trebamo pomoći da prekine vezu s počinjenim zločinom. Ali mi to ne radimo, naše glasno pleme se upire da zločince heroizira i da ih učini svetima i bogatima. I to čine, a intelektualci, osim pojedinačnih slučajeva, uporno i meditativno šute. Nitko ne može biti veličina, pa ni intelektualna, u plemenskom društvu žrtvovanja.

Biskupi koji ljube ruku ratnog zločinca su plemenski vračevi namazani krvlju mnogih žrtava…

– Što  kao pojedinac možete učiniti, uostalom, što ste učinili, na svetogrdni prizor biskupa koji ljubi ruke osuđenom ratnom  zločincu (kao stvarnosti i metafori ) promičući ga u hrvatsko nacionalno božanstvo? Kažete, nema tog Boga koji može podnijeti to bjesnilo, ali “naš bog” ga podnosi i naši biskupi prakticiraju, bezmalo svi i svuda…

Takvi biskupi ne pripadaju kršćanstvu, to su plemenski vračevi namazani krvlju mnogih žrtava. Kršćanstvo je religija ljubavi i mira, a ne politike, zvjerstava i materijalnog bogatstva. Kršćanstvo je religija djetinje radosti, a ne desetljećima neometani kult seksualnog zlostavljanja djece. Kršćanstvo nije religija koja ima političke aspiracije, koja zbog političkih ciljeva nekoga proganja, a te političke progone smo gledali i kada je bila na djelu ratifikacija Istanbulske konvencije. Kršćanstvo je religija objave i riječi, a ne šutnje. Kršćanstvo progovara, ustaje, opire se kada se uništava čovjek. Kršćanstvo ne promatra kršćane kao jedine ljude, jer se ljudska dimenzija ostvaruje po čovjeku, a ne po nekom kršćanskom ekskluzivitetu. Konačno, kršćanstvo mijenja čovjeka iznutra. Ja svima tima koji zloupotrebljavaju kršćanstvo, bez imalo obzira, kažem da nisu kršćani. Oni zastupaju bjesnilo i njihov bog podnosi to bjesnilo, kršćanski zasigurno ne.

– Nije li to manifestacija bezbožne vjere po nacionalističkom diktatu u kojemu je Crkva oduvijek prednjačila, a masa “oslobođenih” vjernika slijedeći je, danas dokazuje “dosljednost” svoga preobraćenja?

Nacionalizam i Katolička crkva ne idu skupa, nacionalisti nisu i ne mogu biti katolici. Vjerovati u metafizičnost, svetost i uzvišenost nacije, ujedno znači i imati praksu mrtvog boga. Potrebni su nam nacionalni identiteti, potrebno je njegovati kulturu i jezik, nužno je i čuvati našu tradiciju, ali ako iz svega toga ne izvedemo zaključak kako su vrijedni kultura kao kultura, jezik kao jezik, tradicija kao tradicija i nacionalni identitet kao nacionalni identitet, onda smo bezdušni zarobljenici nacionalizma. Ako nas, uz to, nacionalizam odmah uzdigne u sveto, božansko stanje, onda smo nacionalizmom ubili božansku stvarnost i naša vjera je bezbožna ili mrtva vjera, baš kao što su mrtvi i svi ostali naši identiteti. A budući da znamo kako smrt može dati samo smrt, ne čudi što takva mrtva vjera sije smrt svakoj drugoj vjeri i što takva mrtva nacija sije smrt svakoj drugoj naciji. Nacionalisti su mrtvaci, ogorčeni vjernici su mrtvaci. Njih treba preobratiti životom.

– I da se vratimo ironiji. Danas nas od koronavirusa spašavaju ostaci javnog zdravstvenog sustava kojeg baštinimo iz socijalizma, i doista jest ironično da i oni koji su negirali ukupno nasljeđe bivšeg sustava sada mu moraju zahvaliti na vlastitom životu. Ali, zar  mislite da će zadrte nacionaliste za koje svijet počinje s 1991., ta činjenica imalo promijeniti?

Hoće, jer ćemo ih promatrati kao one koji su, zato što im život spašava javni zdravstveni sustav iz neprijateljske države, sad inficirani virusom jugoslavenstva. Oni su, zahvaljujući ovoj pandemiji, tajno inicirani u društvo jugonostalgičara, oni su zdravi po modelu jugoslavenskog javnog zdravstvenog sustava. Ironija opet vodi glavnu riječ.

Bandić je u dosluhu s vodom, zato gradi fontane i pokazuje da je Zagreb žrtvovan grad

– Što mislite, zašto su hrvatski politički skorojevići čija se moć mjeri s propulzivnošću stranačke iskaznice, gradili spomenike i fontane umjesto bolnica, kazališta i znanstvenih instituta?

To su arhaični ljudi koji funkcioniraju na razini praelemenata. Zemlja, voda, vatra i zrak njima nešto znači, a ne zdravlje, znanje i umjetnička ingenioznost. Bandić je u dosluhu s vodom, zato gradi fontane i tako pokazuje da je Zagreb žrtvovan grad. Ostali grade spomenike, jer ih oduševljava praelement zemlje, a nacionalisti, pak, imaju zračnu misao. Od religije otuđeni klerici i politički kršćani štuju vatru, zato sve spaljuju u svetom gnjevu.

– Nije li cinizam i da danas “veliki Hrvati”, zajedno s “velikim hrvatskim akademicima”, pozorno slušaju svaku riječ prof. Alemke Markotić koja, baš kao i Ivan Đikić, nije bila podobna za redovnu članicu HAZU-a, valjda zato što je fakultet završila u Sarajevu, gdje je živjela i radila 30 godina?

Da, akademici nisu čuli glas Alemke Markotić u Akademiji, ali taj glas sada slušaju u i izvan Akademije. Nadam se da će taj glas koji odzvanja i u Akademiji vrlo brzo legalizirati i pretvoriti ga u glas akademkinje Markotić.

-Dakle, čemu se možemo nadati u postkorona razdoblju? Hoćemo li ikad čovjekoljublje imati kao najveću vrlinu po kojoj ćemo mjeriti i domoljublje i bogoljublje, per fin i – sebeljublje?

Mi čovjekoljublje i sada imamo, ali samo kod onih koji su ljudi. Iluzorno je, u ovom nezrelom društvu u pokušaju koje se nalazi u neprestanom bijegu, očekivati da će ono prihvatiti čovjekoljublje kao novu političku paradigmu. Ono će i dalje inaugurirati pravog Hrvata. Doduše, taj pravi Hrvat je sada dodatno inficiran globalizmom – i to globalnim strahom da će umrijeti od nečeg bogohulnog i globalnog, kao što je pandemija. Iskoristimo to i proširimo globalnu vrijednost koja ujedno i jača naše nacionalne identitete, a to je čovjekoljublje.

Tags: , , , , ,

VEZANE VIJESTI