Neovisni novinarski portal
6.8.2020.
zdravlje
Foto: unsplash.com, ilustracija

Anksioznost u doba korone:
Kolektivna tuga zbog gubitka osjećaja sigurnosti, normalnosti i straha

Foto: unsplash.com, ilustracija

U intervjuu za ugledni Harvard Business Review, kojeg prenosimo u prilagođenom prijevodu magazina Buka, David Kessler, jedan od najpriznatijih svjetskih stručnjaka za tugu i autor nekoliko knjiga na tu temu, objasnio je kako pet faza tugovanja primijeniti u sadašnjoj situaciji, kao i praktične korake koje možemo poduzeti kako bismo se s nosili s anksioznošću. Čovjek ima desetogodišnjeg  iskustva kao član bolničkog tima u Los Angelesu za djelovanje u slučaju biološke opasnosti, angažirala ga je i tamošnja policija za nošenje s traumatičnim događajima, a radio je i u timu Crvenog križa za djelovanje u slučaju katastrofa. Njegovu stranicu grief.com godišnje posjeti pet milijuna ljudi iz 167 zemalja svijeta.

Ljudi sada osjećaju mnogo stvari. Je li ispravno neke od tih osjećaja nazvati tugom?

Da, a mi osjećamo niz različitih vrsta tuge. Osjećamo da se svijet promijenio, i jest. Znamo da je ovo privremeno, ali ne čini nam se tako, i shvaćamo da će stvari biti drugačije. Kao što se odlazak na aerodrom zauvijek promijenio u odnosu na vrijeme prije 11. rujna. Stvari će se promijeniti, a ovo je trenutak kada se mijenjaju. Gubitak normalnosti: strah od ekonomskih gubitaka; gubitak povezanosti. To nas pogađa i mi sada tugujemo. Kolektivno. Nismo navikli na ovu vrstu kolektivne tuge u zraku.

Rekli ste da osjećamo više od jedne vrste tuge?

Da, mi osjećamo i anticipativnu tugu. Anticipativna tuga je taj osjećaj koji imamo o tome što budućnost nosi kada smo nesigurni. Obično se fokusira na smrt. To osjećamo kada netko dobije lošu dijagnozu ili kada imamo normalnu pomisao da ćemo izgubiti roditelja jednog dana. Anticipativna tuga je također vezana za širu viziju budućnosti. Dolazi oluja. Nešto loše je tamo vani. Sa virusom, ova vrsta tuge je zbunjujuća za ljude. Naš primitivni um zna da se nešto loše događa, ali to ne možete vidjeti. To razbija naš osjećaj sigurnosti. Osjećamo taj gubitak sigurnosti. Mislim da nikad nismo kolektivno izgubili osjećaj  sigurnosti kao sada. Pojedinačno ili u manjim grupama, ljudi su to osjetili. Ali za sve nas zajedno, ovo je novina. Tugujemo i na mikro i na makro razini.

Što mogu pojedinci učiniti kako bi se nosili sa svom tom tugom?

Za početak treba razumjeti faze tugovanja. Ali kad god govorim o fazama tugovanja, moram podsjetiti ljude da te faze nisu linearne i ne moraju se događati ovim redoslijedom. To nije mapa, ali može pružiti neki oslonac za ovaj nepoznati svijet. Postoji poricanje, o čemu mnogo govorimo na početku: Taj virus neće nas zakačiti. Zatim ljutnja: Tjera me da ostanem kod kuće i oduzima mi moje aktivnosti. Zatim cjenkanje: U redu, ako se socijalno distanciramo tokom dva tjedna, sve će biti bolje, je li tako? I onda tuga: Ne znam kad će se ovo završiti. I na kraju prihvaćanje: Ovo se događa: Moram vidjeti kako ću nastaviti dalje. U prihvaćanju, kao što pretpostavljate, leži snaga. Nalazimo kontrolu u prihvaćanju: Mogu oprati ruke. Mogu održavati sigurnu udaljenost. Mogu naučiti kako raditi online.

Kada osjećamo tugu, imamo i tu fizičku bol. I um koji ne miruje. Postoje li tehnike pomoću kojih možemo to učiniti manje intenzivnim?

Vratimo se na anticipativnu tugu. Nezdrava anticipativna  tuga je zapravo anksioznost, i to je osjećaj o kojem govorite. Naš um počinje nam prikazivati slike. Moji roditelji će se razboljeti. Vidimo najgore scenarije. Naš um se zapravo ponaša zaštitnički. Naš cilj nije ignorirati te slike ili ih pokušati otjerati – vaš um vam to neće dozvoliti i može biti bolno da to pokušate učiniti na silu. Cilj je pronaći ravnotežu u stvarima koje mislimo. Ako osjetite da se pojavljuje najgora slika, navedite sebe da pomislite na najbolju sliku. Svi se ponekad malo razbolimo i svijet nastavi dalje. Neće umrijeti svi koje volimo. Možda nitko od njih neće umrijeti, zato što svi poduzimamo prave korake. Nijedan scenarij ne treba ignorirati, ali nijedan ne treba dominirati. Anticipativna tuga je kada um ide u budućnost i zamišlja najgore. Da biste umirili sebe, treba se vratiti u sadašnjost. Ovaj savjet je poznati svima koji su meditirali ili vježbali prisutnost u sadašnjem trenutku, ali ljudi se uvijek iznenade kako je to prozaično. Možete imenovati pet stvari u prostoriji. Kompjuter, stolica, slika psa, stari tepih i šalica kave. Tako je jednostavno. Dišite. Shvatite da se u sadašnjosti ništa od onog što anticipirate nije dogodilo. U ovom trenutku ste dobro. Imate hranu. Niste bolesni. Upotrijebite svoja čula i razmislite o tome što osjećate. Stol je tvrd. Dekica je mekana. Mogu osjetiti dah koji izlazi iz mog nosa. To će zaista pomoći da ublažite tu bol. Također možete razmišljati o tome kako pustiti ono što ne možete kontrolirati. Ne možete kontrolirati što radi vaš susjed. Ono što možete kontrolirati jest da budete šest stopa udaljeni od njih i da perete svoje ruke. Fokusirajte se na to. Na kraju, sada je dobro vrijeme da napravite zalihe suosjećajnosti. Svi će imati različite nivoe straha i tuge i to se manifestira na različite načine. Kolega je neki dan bio vrlo oštar prema meni i ja sam pomislio, To ne liči na njega; To je način na koji se on nosi s ovim. Ja vidim njegov strah i zabrinutost. Tako da budete strpljivi. Mislite na to kakav je netko inače, a ne kakvim se čini u ovom trenutku.

Jedan naročito problematičan aspekt ove pandemije je što joj se ne vidi kraj.

Ovo je privremeno stanje. Pomaže da to izgovorite. Radio sam deset godina u bolničkom sustavu. Obučen sam za ovakve situacije. Također sam proučavao španjolsku gripu. Mjere predostrožnosti koje poduzimamo su ispravne. To nam govori i povijest. Ovo se može preživjeti. Preživjet ćemo. Ovo je vrijeme kada treba pretjerivati sa zaštitom, ali ne treba pretjerivati sa reakcijama. Vjerujem da ćemo naći smisao u tome. Na klasičnih pet faza tugovanja dodao sam šestu: smisao. Ona dolazi nakon prihvaćanja. Nisam želio ostati na prihvaćanju, kada sam ja iskusio osobnu tugu. Htio sam pronaći smisao u tim teškim trenucima. Ja zaista vjerujem da možemo naći svjetlo u takvim vremenima. Čak i sada ljudi shvaćaju da se mogu međusobno povezati pomoću tehnologije. Nisu tako udaljeni kao što su mislili. Uviđaju da imaju telefone i vode duge razgovore. Cijene razgovore. Vjerujem da ćemo nastaviti nalaziti smisao sada i kada ovo prođe.

Što biste rekli nekome tko je pročitao sve ovo i još uvijek je preplavljen tugom?

Nastavite pokušavati. Postoji nešto moćno u tome da ovo imenujemo kao tuga. To nam pomaže da osjetimo ono što je u nama. Tako su mi mnogi rekli tijekom protekloga tjedna, “Kažem svojim kolegama na poslu da mi je teško” ili “Sinoć sam plakala”. Kada imenujete to, vi to osjećate i to se kreće kroz vas. Emocijama je potrebno kretanje. Važno je priznati  kroz što prolazimo. Jedan nesretan nusproizvod pokreta samopomoći je što smo mi prva generacija koja ima osjećaje o svojim osjećajima. Mi sebi govorimo stvari poput, Osjećam se tužno, ali ne trebam se tako osjećati; drugim ljudima je gore. Možemo — i trebalo bi —  zaustaviti se na prvom osjećaju. Tužan sam. Hajde da dam sebi pet minuta da budem tužan. Vaš zadatak je da osjetite svoju tugu, i strah, i ljutnju, bez obzira da li netko drugi nešto osjeća. Odupirati se tome ne pomaže, zato što vaše tijelo proizvodi taj osjećaj. Ako dozvolimo osjećajima da se dogode, oni će se događati nekim redom i to će nas osnažiti. Onda nećemo biti žrtve.

Nekim redom?

Da. Ponekad pokušavamo ne osjećati to što osjećamo, jer imamo tu sliku “gomile osjećaja.” Ako sam tužan i dopustim to, to nikad neće prestati, gomila loših osjećaja će me preplaviti. Istina je da se osjećaji kreću kroz nas. Mi ih osjećamo i oni prolaze i onda prelazimo na drugi osjećaj. Ne postoji neka gomila osjećaja  koja će nas savladati. Apsurdno je misliti da ne treba osjećati tugu sada. Dozvolite sebi osjećati tugu i nastavite sa životom.

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI