Neovisni novinarski portal
9.4.2020.
ekopis / OKOLIŠ - NEMA OKOLIŠANJA! / POLITIKA
Godine “sanacije” Tvornice glinice u Obrovcu: Krvava Zrmanja i državna nebriga…

Godine “sanacije” Tvornice glinice u Obrovcu:
Krvava Zrmanja i državna nebriga…

Mjesec i pol dana trebalo je hrvatskim državnim institucijama ( Hrvatske vode, Državni inspektorat, Ministarstvo zaštite okoliša i energetike ) da započnu s najprimitivnijom sanacijom ekocida na Zrmanji koji se dogodio potkraj prošle godine, negdje oko Božića. Zrmanja je tih dana doslovce – krvarila. Rijekom je plivao opasni crveni mulj i mazut iz Tvornice glinice u Obrovcu, javnost je bila konsternirana razmjerima ekološke katastrofe, a država do prije neki dan, kad je krenula kosidba kontaminiranog ševara ( trstike ), crnog od mazuta,  na to nije ni trepnula. Najtragičnije je da ni ministar zaštite okoliša i energetike, Tomislav Ćorić,  nije pokazao zanimanje za ovu katastrofu, čak ni na razini pristojnosti.  A kad se udostojio oglasiti, tek je rekao:

” U ovom trenutku riječ je o nadzoru budući da se ono što se tamo dogodilo događa jednom u nekoliko godina. Trenutno situacija na terenu nije nezadovoljavajuća”. Dakle, nije se dogodilo ništa strašno!?

Rijeka Zrmanja – Ovo bi trebalo pod hitno uništiti?

Ministarstvo zaštite okoliša “pere ruke”…

Potom je prošlo više od mjesec dana, rijeka je svoj kancerogeni otpad nosila nizvodno kanjonom i prirodnim se putem razbistrila, a gdje je završio opasni otpad – toksični lužnati materijal, kancerogeno ulje i radioaktivne “konzerve”, i kakve su moguće konzekvencije ulijevanja toga otpadnog materijala u Zrmanju, od ministra ni riječi, čak ni izražavanja formalne zabrinutosti…

Kad institucije šute, na novinarima je da pitaju i natjeraju odgovorne da progovore.  Da javnosti polože račune. Jer, za to ih plaćamo. Pa smo pitali Ministarstvo zaštite okoliša, Fond za zaštitu okoliša i Državni inspektorat što je dosad učinjeno na ozbiljnoj  i trajnoj sanaciji Tvornice glinice u Obrovcu ( TGO ) i Dalmatinskih rudnika boksita,  je li istina, kao što se svojedobno sumnjalo ( pa i pisalo u zadarskom tjedniku Regional ), da su zapovjednici Unprofora u vrijeme srpske okupacije toga područja, dijeleći velike zarade s političkim moćnicima “Krajine” ,odlagali u podzemne kopove  napuštenog rudnika boksita radioaktivni otpad.  Poznato je da se sanacija TGO provodila kroz tri faze, ali je nesporno da nikad nije obavljena do kraja iako su milijuni državnog novca isporučeni tzv. izvođačima radova. Dokle je sanacija uopće stigla, kad će biti nastavljena, kakvim je opasnostima izloženo stanovništvo na tom području? Tko je odgovoran za ovu besprizornu nebrigu i neodgovornost prema ljudima i prema prirodi- pitali smo nadležne institucije.

Iz Ministarstva zaštite okoliša i energetske učinkovitosti  brzo i lako su “oprali ruke” od bilo kakve odgovornosti u tom “poslu”, jer “sve aktivnosti oko sanacija lokacija određenih u Planu gospodarenja otpadom RH za razdoblje 2017. – 2022. vodi u ime i za račun RH Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost”. Uzgred, u odgovoru navode kako su u okviru sanacije lokacije bivše tvornice glinice u Obrovcu, Planom gospodarenja otpadom RH za razdoblje 2017.- 2022. određene lokacije u okolišu koje su visoko opterećene otpadom nakon višegodišnjeg neprimjerenog gospodarenja proizvodnim otpadom ( bivša industrijska postrojenja) , a među njima su i bazeni crvenog mulja i otpadne lužine  bivše TGO u Obrovcu.

Na kraju, upućuju nas da se za detaljnije informacije vezane za aktivnosti na sanaciji obratimo Fondu za zaštitu okoliša, a vezano za inspekcijski nadzor- Državnom inspektoratu. Poslušali smo ih i sva svoja pitanja adresirali njima.  Od 29. siječnja , kad smo upite poslali, do danas se Državni inspektorat nije oglasio.

U trećoj fazi za sanaciju je plaćeno 80 milijuna kuna!

Iz Fonda za zaštitu okoliša, pak, dobili smo opsežan odgovor u kojem, uz ostalo, stoji kako je za sanaciju, započetu 2006., po programu HEP-ovog APO-a, plaćeno čak 80 milijuna kuna!

– Fond je projekt sanacije bazena crvenog mulja i otpadne lužine koji su zaostali nakon prestanka rada bivše Tvornice glinice „Jadral“, a koji se nalaze na području današnje Općine Jasenice, započeo krajem 2006. godine i to na temelju Programa sanacije kojeg je izradila tvrtka APO d.o.o. iz Zagreba.

Prestankom rada tvornice 1981. godine, zaostalo je oko 400 000 m3 crvenog mulja i oko 800 000 m3 lužnate vode- navode iz Fonda.

– Prema predloženom tehnološkom rješenju, aktivnosti su bile usmjerene na izgradnju isparne površine u velikom bazenu nasipavanjem inertnog građevinskog materijala, koji se miješao s crvenim muljem radi njegove stabilizacije i izgradnje izolacijskog (nosivog) sloja na isparnoj površini, na kojoj se tijekom ljetne sezone provodilo isparavanje lužnate vode korištenjem sunčeve topline i vjetra. Po provedenom postupku nabave za provedbu projekta sanacije vrijednog 80 milijuna kuna za izvođača je odabrana tvrtka Odlagalište sirovina- konkretizira Fond.

-Što se tiče uklanjanja ruševnih objekata na platou bivše tvornice glinice na Bravaru kod Obrovca, Fond je- nastavlja se u odgovoru-  u suradnji s Općinom Jasenice radio na zbrinjavanju građevinskog otpada nastalog rušenjem objekata na način da se isti koristio za sanaciju bazena crvenog mulja i otpadne lužine tijekom 2008. godine.

Do listopada 2010. godine je ugrađeno 1.400.000 m3 inertnog građevinskog materijala, čime je zbrinuto oko 350 000 m3 crvenog mulja i ispareno oko 500.000 m3 lužnate vode.

Pri izgradnji bazeni su presvučeni asfaltnom oblogom, a 2011. godine je ispitana kvaliteta te obloge te je zaključeno da ima dobra svojstva u smislu otpornosti na agresivne tekućine, nisku propusnost na fluide s obzirom na niski udio šupljina u asfaltnom sloju te dobra fizičko- mehanička svojstva, odnosno da je nepropustan.

Obrovačka idila, mirna Zrmanja i tvrđava… (foto Ivica Bošnjak)

Novi sanacijski program iz 2013., dobio suglasnost 2015….

Godine 2011. je-ističu dalje- Fond na lokaciji proveo dodatne istražne radove te je 2013. izrađen novi Sanacijski program, sukladno tadašnjem Zakonu o zaštiti okoliša (NN 80/2013, 153/13, 78/15), na koji je Ministarstvo zaštite okoliša i energetike u studenom 2015. godine izdalo Suglasnost.

Novi Sanacijski program dodatno je razradio idejno rješenje kojim se tekuća faza uklanja isparavanjem, a sadržaj velikog bazena stabilizira, kako bi završni brtveni sloj imao nosivost koja bi omogućavala korištenje cijele površine bazena za buduću namjenu (uz određene uvjete i mjere pri korištenju iste).

Ono što još slijedi je izrada projektne dokumentacije, ishođenje potrebnih dozvola te provedba, odnosno završetak same sanacije kada se za to steknu uvjeti, a vezano za pravni status dosadašnjih ugovora o izvođenju radova na sanaciji te kazneni postupak koji se vodi na Županijskom sudu u Zagrebu u kojem Fond ima pravni položaj oštećenika– odgovaraju nam iz Fonda, ograđujući se od svih naših upita vezanih za eksploataciju u rudnicima boksita, iz 90-ih, odnosno, možebitno deponiranje radioaktivnog otpada u podzemne kopove rudnika, jer o tome nemaju nikakvih saznanja, s obzirom da je “Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost počeo s radom tek deset godina poslije, početkom 2004. godine”- stoji u odgovoru Službe za odnose s javnošću Fonda za zaštitu okoliša, kojeg potpisuje voditeljica Službe Lidija Tošić.

Dakle, već pet godina sanacija je ” na čekanju”. Kako poručuju iz Fonda, treba tek izraditi projektnu dokumentaciju i ishoditi dozvole za završetak sanacije, a vjerojatno sačekati i epilog kaznenog postupka koji Fond vodi protiv izvođača. U međuvremenu, mazut iz tvorničkih rezervoara curi, prodire u podzemlje i kod većih kiša ulijeva se u Zrmanju. Zajedno s opasnim crvenim muljem iz bazena Tvornice koja je prestala s radom daleke 1981. (!? ) Gotovo četiri desetljeća tvornica ne radi, a stanovništvo obrovačkog kraja trpi njezine katastrofalne posljedice zbog indolencije i nebrige bivše i nove hrvatske države!

TGO kao paravan za “jugoslavenski nuklearni program” ?

Kad je oko Božića prošle godine Zrmanja potekla crvenom bojom obrovačke lužine i mazuta,  dužinom od pola kilometra, Slobodna Dalmacija je detaljno javnost obavijestila o svemu što se s tvornicom u Obrovcu nakon njezinog zatvaranja događalo.  Prvo zagađenje dogodilo se 2002., i kako veli ministar bez imalo krzmanja i neugode, ponavlja se svakih par godina!? Zar se to u ozbiljnoj državi može događati i zar se kroz makar zadnjih tri desetljeća hrvatske samostalnosti nije mogla provesti potpuna sanacija čime bi se trajno spriječila zagađenja?  Umjesto toga, rade se novi sanacijski planovi,  prikuplja dokumentacija i dozvole, čeka okončanje sudskog postupka,  a u međuvremenu, što će biti s ljudima i s okolišem,  koga briga! Fascinantna je ta ležernost, potpuna neosjetljivost naših institucija u odnosu na zaštitu ljudskog zdravlja i prirode, kao da se to njih ne tiče, kao da posljedice ekocida pogađaju samo one uz Zrmanju i Obrovac, a ne i sve nas…

Upravo zbog takvog odnosa države,  koja je odgovorna za sanaciju nekadašnje državne tvornice, moglo se i događati da godinama iz napuštenih postrojenja i podzemnih vodotokova u porozno kraško zemljište  isteče 250 kubika mazuta,  11 milijuna litara opasnog lužnatog materijala, oko pet tisuća litara  visoko kancerogenog PCB ulja iz transformatora , da nestane stotinjak radioaktivnih “konzervi”  ( svaka po pet kilograma ), tzv. mjerača protoka, koje su mještani, ne znajući što uzimaju, odnijeli i koristili kao utege za sijeno, kako je pisala Slobodna Dalmacija.

Tvornica glinice u Obrovcu otvorena je 1978., kao klasičan politički projekt ulaganja u nerazvijena područja. Neki danas tvrde da je bila samo paravan, navodno za “jugoslavenski nuklearni program“, i kad je Tito umro 1980. taj je program obustavljen, a ubrzo je s radom prestala i TGO. Za nuklearni program, navodno je od iznimne važnosti bio boksit i crveni mulj, lužina koja se stvarala kao nus- produkt u proizvodnji glinice, jer sadrže iznimno vrijedne metale poput urana, torija, berilija, titana, kroma, željeza, bakra, cinka, galija, žive, kalcija, kalija… Područje Obrovca i brdo Karamarkuša bili su iznimno bogati boksitom, ali taj se boksit, preko Dalmatinskih rudnika boksita, nastavio vaditi i nakon što je TGO ( 1981. ) prestala s radom i izvoziti u Rusiju. Zadnji brodovi s boksitom otplovili su 1990. put Rusije, tvrde neki naši sugovornici.

“Nepodobna” tvrtka Atlas- Copco, talijanska Fassa…

Tvornica je proglašena nerentabilnom ( navodno zbog niskih cijena glinice na svjetskom tržištu i visokih troškova proizvodnje ), kotirala je kao najveći jugo-gubitaš i uskoro postala sinonim za promašene investicije bivše države. No, u njezinim postrojenjima ostale su goleme količine opasnih kemikalija i materijala čije zbrinjavanje nije obavljeno do danas…

A bilo je pokušaja investitora ( od 1984. pa nadalje… ) da preuzmu TGO i tamošnje rudnike boksita, i da nastave određene gospodarske aktivnosti na obrovačkom području, odnosno današnjem području općine Jasenice.

Tvrtka Atlas- Copco, zadarskog poduzetnika Duška Polovine Lunga, dobila je davne 1994. rješenje Ministarstva gospodarstva  o dodjeli rudnika boksita u Obrovcu na korištenje radi otvaranja kamenoloma, a u planu je bila i tvornica betona u Jasenicama . Ali na to je Rješenje žestoko reagirao tadašnji zadarski župan Šime Prtenjača, koji je pisao premijeru, u to vrijeme Nikici Valentiću, nazivajući Rješenje skandaloznim, jer se 128 ha zemljišta na području Obrovca dodjeljuje, protivno Prostornom planu, na privremenu eksploataciju – Srbinu i navodnoj međunarodnoj srpsko-talijanskoj mafiji!? Prtenjača traži od premijera poduzimanje najrigoroznijih mjera protiv svih odgovornih ( ??? ), i ubrzo se Rješenje ukida. Tvrtka pokreće upravni spor koji traje, a župan Prtenjača dodatno je pokušava diskreditirati tvrdnjom kako se na tom lokalitetu zapravo namjeravao deponirati nuklearni otpad. Zbog toga je vlasnik firme  župana Prtenjaču tužio za klevetu. Polovina je 2016. zatražio od Zadarske  županije povrat opsežne dokumentacije koju im je predao radi ishodovanja dozvola za eksploataciju. Zanimljivo, iz županije su mu kazali da su dokumentaciju uništili…

Tvrtka, kaže njezin vlasnik, i dalje ima 128 hektara zemljišta na toj lokaciji s kojim ne može raspolagati, niti provoditi bilo kakvu gospodarsku aktivnost…

Još 2003. talijanska tvrtka Fassa, kao najveći proizvođač vapna i cementa u Italiji, kupila je od Fonda za privatizaciju Dalmatinske rudnike boksita, i najavljivala ulaganja od čak 180 milijuna eura u proizvodnju 70 tisuća tona vapna i 850 tisuća tona cementnog klinkera godišnje, uz zapošljavanje 150 ljudi. Ishodili su sve dozvole, čak i okolišnu, ali nisu dobili dozvolu za eksploataciju kamena kao sirovine u proizvodnji vapna, a navodno je ključni razlog tomu bio sudski spor  koji s državom još vodi tvrtka Duška Polovine Lunga oko prava na eksploataciju kamena…

Ilegalna trgovina obrovačkom rudačom “teška” milijune i milijune…

Polovina je u kolovozu 2007. podnio i kaznenu prijavu protiv Ministarstva zaštite okoliša i prostornog uređenja i ministrice Marine Matulović Dropulić jer je potpisala Ugovor o izvođenju radova na sanaciji TGO bez građevinske dozvole, i zbog uništavanja  “nacionalnog blaga koje se zove “lužina”, a koja nije nikakav otpad”, tvrdio je Polovina, upozoravajući da je riječ o visoko kvalitetnom nus-proizvodu s koncentracijom vrlo vrijednih metala koji su itekako traženi na svjetskom tržištu. U tim svojim opservacijama pozivao se i na analize lužine i boksita koje je radio Institut Ruđer Bošković te izjave Nedjeljnoj Dalmaciji znanstvenika Radoslava Despotovića , stručnog suradnika Instituta,  koji je postupak Ministarstva sažeo u jednu znakovitu misao: Blago u Moskvu, batina u Zagreb!

Jer, u jednoj toni boksita, tvrdio je Despotović, ima 100 grama galija,  gram galija košta 110 dolara, a od grama galija  može se izraditi deset mikročipova! Ali, o tome se godinama šutjelo, dok su neki na ilegalnom trgovanju obrovačkom rudačom zarađivali milijune…

Polovina je, kako sam kaže, nudio županiji čak i sanaciju lužine potpuno besplatno, uz uvjet da mu se dozvoli njezin izvoz preko luke Maslenica. Ali, na to nikad odgovor nije dobio. A lužina je nastavila plivati Zrmanjom, ugrožavajući zdravlje ljudi i okoliš…

Jesu li rudnici boksita doista nekomu poslužili za zbrinjavanje radioaktivnog otpada? Je li u taj “business” bio umiješan UNPROFOR kako se spekuliralo, u suradnji s moćnicima iz “Krajine”, je li ekipa svjetske ekološke asocijacije Greenpeace, s ekspertnim timom njemačkog istražnog odjela, u ožujku 2001. boravila, bez znanja lokalnih vlasti, na području Bukovice, na lokaciji Dalmatinskih rudnika boksita kako bi provjerila istinitost spekulacija o zapovjednicima Unprofora koji su tijekom okupacije toga područja u suradnji s “krajišnicima” za veliki novac deponirali radioaktivni materijal u podzemne kopove rudnika?

RH nema odlagališta za opasni otpad…

Svojedobno smo i o tome tražili očitovanje Ministarstva zaštite okoliša, potaknuti , uz ostalo, i izjavom ministra Ćorića 2017. da ” nismo ni svjesni koliko skrivenog opasnog otpada imamo“, nakon otkrića više lokacija, napose u Dalmaciji, na području Solina, Sinja, Obrovca…Ćorić je tada usred Sabora izjavio da se u Hrvatskoj godišnje proizvede između 100 i 250 tisuća tona opasnog otpada, koji je dobrim dijelom zakopan.

Koncem studenoga 2019. iz Ministarstva zaštite okoliša i energetike su nam odgovorili da RH nema odlagališta za opasni otpad, koji se, inače, “obrađuje propisanim postupcima oporabe ili zbrinjavanja iz Zakona o održivom gospodarenju otpadom ( NN broj 94/13, 73/17, 14/19 )”

-Ministarstvo zaštite okoliša i energetike vodi Registar dozvola i potvrda za gospodarenje otpadom koji je dostupan na poveznici http://regdoz.azo.hr gdje se nalazi popis pravnih i fizičkih osoba koje su ishodile odgovarajuće dozvole za obavljanje djelatnosti gospodarenja otpadom ( sakupljanja, prijevoza, oporabe, zbrinjavanja  i druge obrade otpada )…

Tražili smo i očitovanje o možebitnim saznanjima Ministarstva o dovozu opasnog otpada iz susjednih država i njihovog zbrinjavanja na teritoriju RH. Međutim, na to su nam odgovorili:

-Prekogranični promet otpada reguliran je Uredbom ( EZ ) br. 1013/2006 Europskog parlamenta i Vijeća o pošiljkama otpada. Odredbama navedene Uredbe i Zakona o održivom gospodarenju otpadom- naveli su iz Ministarstva- opasni otpad podliježe postupku prethodne pisane obavijesti i odobrenja ( notifikacijski postupak ) koji uvijek započinje tako da nadležno tijelo za pitanja prekograničnog prometa otpada države polazišta, dostavlja zahtjev za isporuku otpada s pratećom dokumentacijom nadležnim tijelima država provoza i odredišta.

Slijedom navedenog- stoji na kraju očitovanja- opasni otpad nastao u RH može biti obrađen od strane ovlaštenih obrađivača koji posjeduju odgovarajuće dozvole na području RH, ali se većina opasnog otpada isporučuje na obradu izvan RH.

Službeno je tako, a neslužbeno život ide sasvim mimo tih kompliciranih, birokratskih deklaracija. Nažalost, nerijetko uz znanje i potporu Ministarstva koje je ne jednom stalo na stranu onih koji gospodare otpadom, makar za to i ne ispunjavaju zakonom propisane uvjete niti imaju odgovarajuću tehnologiju oporabe, posebno opasnog otpada, a protivno interesu građana ugroženih područja i njihovim javnim prosvjedima.

Ono Ćorićevo alarmiranje javnosti sa saborske govornice, o ilegalnim deponijima opasnog otpada po Dalmaciji, bilo je u vrijeme kada je gospodin ministar tek preuzeo resor zaštite okoliša, a od tada, štošta se promijenilo, ponajviše ministrov interes za zdrav okoliš…

 

 

Tags: , , , , , ,

VEZANE VIJESTI