Neovisni novinarski portal
26.10.2020.
PUTOPIS
Jordanska avantura: Šest Mihovilaca na vrhu Jabal Umm ad Dami i druge pustinjske i mrtvomorske zgode

Jordanska avantura:
Šest Mihovilaca na vrhu Jabal Umm ad Dami i druge pustinjske i mrtvomorske zgode

PIŠE: JOSO GRACIN JOKA

Na istoku najljepše pustinje na svijetu, Wadi Rum, tamo gdje caruju žute boje pijeska i crvenkasto-smeđe boje stijena,  šesteročlana grupa planinara šibenskog HPK Sv.Mihovila popela se na najviši vrh Hašemitske Kraljevine Jordan.  Vrh Jabal Umm ad Dami gotovo je na samoj granici sa Saudijskom Arabijom, visok je 1854 metara nadmorske visine, samo 23 metra viši od najvišeg vrha Hrvatske.  Uspon do vrha kroz istovremeno apokaliptičan i predivan krajolik trajao je oko sat vremena, a vožnja džipom od beduinskog kampa u kojem su bili smješteni,  pa do podnožja planine, vodila ih je kroz jedan od najposebnijih pejzaža na planeti. Uz pratnju beduinskog vodiča Audaha Salamana Eid Al-Zalabieha na vrhu Jordana su bili Nina Živković, Lucija Antić, Anđela Gracin, Tomislav Pavić , Goran Šimac i Joso Gracin koji je riječima i fotografijama koje donosimo u nastavku dočarao dio atmosfere.

Probuditi se u sunčano jutro u beduinskom šatoru usred najljepše pustinje svijeta pa dan započeti okusom beduinskog čaja ili kave osjećaj je koji vraća onaj praiskonski mir i davno zaboravljeno  radovanje  danu što započinje.

Foto: Joso Gracin

Ukrcavši se u zadnji otvoreni dio Toyotinog terenca krenuli smo na cjelodnevnu vožnju pustinjom. Naš vozač, beduin Sultan, provozao nas je nevjerojatnim, ali našim očima prepoznatljivim krajolicima, jer tu su snimani Ratovi zvijezda, Lawrence od Arabije, Planet Mars.

Foto: Joso Gracin

Penjali smo se na uzvišenja da bi uživali u pogledu na beskrajno pustinjsko prostranstvo svugdje oko sebe, uvlačili se u uske klance, suhim lišćem rijetkih stabala hranili deve i susretali druge posjetitelje pustinje.

Foto: Joso Gracin

Na osami pored jedne stijene Sultan je upalio vatru od suharaka neugledne kržljave biljke koja stanovnicima pustinje već tisućljećima služi za mnogo toga. Da bi opstali na tom fascinantnom, ali  neplodnom tlu koristili su sve što ono daje. Na posebnom mjestu pripremio nam  je ukusni beduinski ručak.

Foto: Joso Gracin

Točno na blagdan Sveta Tri Kralja  popeli smo se na vrh Jabal Umm ad Dami te na glave stavili kraljevske krune. Trojici mudraca Baltazaru, Gašparu i Melkioru pridružio se i četvrti, Artaban koji se brinuo o bolesnima, pa je malo zakasnio. Artabana je predstavljao naš beduin Audaha, a imali smo i tri kraljice, Ninu, Lucu i Anđelu.

Foto: Joso Gracin

Uživajući na vrhu okruženom pustinjskim pijeskom, surovim beživotnim klancima i bizarnim oblicima stijena,  iz daljine, iz pravca granice s Irakom, začula se nekakva pucnjava i rafali. U jednom trenutku iz pustinjskog prostranstva do našeg kampa dopro je i  zvuk udaljenih detonacija. Za osvetu zbog ubojstva svog važnoga generala Iran je raketirao američke položaje u Iraku. Greškom su srušili i jedan ukrajinski putnički zrakoplov.

Foto: Joso Gracin

U našoj blizini događao se pravi rat, a mi se nismo previše brinuli o tome, već smo uživali u božanskom miru i djevičanskoj ljepoti pustinje na skrivenim mjestima za koja je samo Audah znao. Zalazak sunca u pustinjskoj samoći. To je ono što se treba doživjeti.

Foto: Joso Gracin

Pustinju Wadi Rum dijele dva beduinska plemena. Zajedno ih ima oko pet tisuća. Sve veći broj turista u pustinji uvjetovao je da su  dojučerašnji siromašni stočari i nomadi gotovo preko noći postali  uspješni turistički djelatnici. Sada osmišljavaju turističke ture džipovima, nude smještaj i ugostiteljske usluge, te prodaju suvenire. Umjesto da pustinjske udaljenosti kao nekada prevaljuju na leđima deva, beduini to sada rade  moćnim terencima, Toyotama i Nissanima.

Foto: Joso Gracin

Ipak beduini su zadržali  svoju slobodu, ponos i neovisnost, ali i gostoljubivost prema svima onima koje put nanese u njihove šatore. Mnogim ljudima danas,  beduinski način života i razmišljanja o životu, mogao bi biti primjer. Beduini su zadržali svoju tradiciju istovremeno, poštujući tuđu različitost. Otvoreni su prema svemu i svakome, a uz to su jako pošteni i iskreni ljudi,  uvijek spremni za šalu na svoj račun. Beduini su neprikosnoveni vladari pustinje. Ona je njihov dom,  a oni su u potpunosti dio nje.

Foto: Joso Gracin

Nastavak puta odveo nas je u drevni, deset stoljeća skriveni nabatejski grad, jedno od “novih svjetskih čuda”, fascinantnu Petru, a ona je priča sama za sebe.

Foto: Joso Gracin

Iz predvorja Petre, neuglednog turističkog grada Wadi Muse, put nas je preko zasnježenog planinskog prijevoja i  negostoljubivog pustinjskog krajolika odveo na sjever do glavnog grada Jordana, četveromilijunskog Ammana, u kome smo osjetili mirise, okuse, zvukove  i osebujnu vrevu i živost orijentalnog velegrada.

Foto: Joso Gracin

Iznajmivši u Ammanu auto za idućih osam dana skitanja kroz Jordan, došli smo u Jerash i vidjeli jedan od najvećih i najsačuvanijih antičkih gradova na svijetu.  Stari Jerash ujedno i helenistički i rimski grad,  naprosto je takav da svakoga ostavlja bez daha. Mada porušen katastrofalnim potresom u 8. stoljeću i dalje djeluje impresivno. Bezbrojnim ulicama i hramovima Jerasha kojima nema kraja kao da još uvijek hodaju stari Grci i Rimljani.

Foto: Joso Gracin

Prošli smo kroz Hadrijanov slavoluk, obišli Zeusov i Artemidin hram, popeli se na tribine hipodroma  što je mogao primiti 15 000 ljudi, zaustavili se na prostranom forumu, ušli u dva potpuno sačuvana amfiteatra i kazališta, te se prošetali žilom kucavicom grada , glavnom ulicom, carbo maximus, dugom 800 m,  što je spajala forum sa sjevernim ulazom u grad. Nekada je ta ulica bila ukrašena sa čak pet stotina monumentalnih kamenih stupova. Zanimljivo je da je antički Jerash kao takav većini ljudi još uvijek relativno slabo poznat.

Foto: Joso Gracin

Nakon Jerasha spustili smo se do rijeke Jordan, posjetili mjesto Isusovog krštenja  prožeto neobičnim božanskim mirom i skromnošću kakvu sam i zamišljao da treba biti na takvome mjestu. Krajolik ukrašenim gustišem, ševarom i niskim vrbama koliko god skromno izgledao, odisao je  posebnom svetošću i mirom koje je svatko od nas mogao osjetiti. Popeli smo se na planinu Nebo s koje je Mojsije ugledao obećanu zemlju i nakon 40 godina lutanja po pustinji doveo svoj narod do nje, a da sam nije uspio stupiti nogom na obećano tlo. Prespavavši u jednom mjestu uz obalu Mrtvog mora, desetog dana putovanja krenuli smo cestom uz istočnu obalu najdublje depresije na svijetu prema jugu.

Foto: Joso Gracin

Pazeći na oči, okupali smo se u najslanijem moru na planeti,  pa isprali sol s kože u slapu potoka što se slijevao  prema moru iz mjesečevog krajolika iznad nas. Na cesti iznad jezera upoznali smo neke ljude. Starog Palestinca Josefa koji nas je poslužio kavom nasred ceste, dva policajca koji su nas usmjerili na jednu predivnu divlju plažu, punu rtova i uvalica ukrašenih  bjelinom okamenjenih kristala morske soli. Umivani toplom južinom,  izležavajući se na oko plus 20 mrtvomorskih stupnjeva, ručajući hranu iz ruksaka, uživali smo na jednom stvarno neobičnom mjestu.

Foto: Joso Gracin

Na putu prema jugu zastali smo na vratima impresivnog Wadi Mujib kanjona čije slatke vode na tom mjestu pokušavaju bezuspješno ublažiti ekstremnu slanost Mrtvog mora. Dva tiha i ljubazna jordanska momka uvela su nas preko željeznog mosta (skele) kroz vrata kanjona do krajnje točke do koje je dopušteno doći. U to doba godine u svakom trenutku prijeti opasnost da se s planine u kanjon sliju rušilačke vodene bujice, što može za posjetitelje predstavljati smrtnu opasnost.  Izašavši iz slikovitog carstva izglačanih crvenih stijena nastavili smo dalje prema južnom kraju Mrtvog mora. Smjenjivali su se mjesečevi pejzaži, neplodne pustopoljine spaljene morskom solju, siromašna naselja, rijetke obradive površine i ljudi što žive u prljavim šatorima i čuvaju mršave koze .

Prema arheološkim i geološkim istraživanjima došlo se do saznanja da su se s južne strane Mrtvoga mora nalazila dva drevna biblijska grada, Sodoma i Gomora. Zbog izopačenog života njihovih stanovnika Bog ih je dao potpuno uništiti, tako da od njih nije ostao ni kamen na kamenu. Znanstvenici su došli do dokaza da se na tom prostoru u davnoj prošlosti stvarno dogodila nekakva velika kataklizma prouzročena ekstremno visokom temperaturom.

Foto: Joso Gracin

S obale Mrvog mora skrenuli smo uzbrdo prema  brdima boje pustinjskog pijeska što su skrivala idući cilj na našem putovanju, najstariji kršćanski grad na svijetu, Al Karak iz prvog stoljeća. U nastavku putovanja u planu nam je vidjeti kanjon Wadi Numeira, doći do mjesta Dana južnije od Karaka,  posjetiti tamošnji prirodni rezervat, pa se vratiti u Wadi Rum u predivnu pustinju među naše  beduine. Ako nam budu dozvolile vremenske prilike, pokušat ćemo se popeti i na drugi najviši vrh Jordana,  Jabal Rum, visok 1754 metara.

Foto: Joso Gracin

Na ovom neobičnom lutajućem putovanju, kroz fascinantnu prirodu i povijesne znamenitosti ove male bliskoistočne kraljevine, najveći dojam na nas ipak nisu ostavili ni priroda ni spomenici, već ljudi Jordana. Rijetko da smo ikada prije doživjeli toliku srdačnost, gostoprimstvo, ljubaznost i spremnost da se pomogne. Bilo je to nešto nevjerojatno. Gotovo od svih ljudi koje smo susretali u Jordanu, bili oni  beduini, Jordanci ili Palestinci, bili oni bogatiji ili siromašniji, bili obrazovaniji ili manje obrazovani, u najmanju ruku dobivali smo iskren osmjeh. Gotovo svaki kontakt očima pretvorio bi se u osmijeh, a on u obavezno pitanje -You are from? A Croatia! , a onda bi začuli ono srdačno – Croatia welcome to Jordan!I  to gotovo od sviju, i starih i mladih i žena i djece i muškaraca.

Foto: Joso Gracin

Većina Jordanaca vole Hrvate i Hrvatsku. Znaju nas po nogometu, a neki pamte Hrvatsku jer su u njoj proveli neko vrijeme kao pripadnici mirovnih snaga za vrijeme Domovinskog rata. Uglavnom, pamte je samo po dobrome.

 

Tags: , , ,

VEZANE VIJESTI