Neovisni novinarski portal
30.3.2020.
GRAĐANI / HRVATSKA / POLITIKA
Hrvatska je glasala protiv HDZ-ovog apsolutizma!

Hrvatska je glasala protiv HDZ-ovog apsolutizma!

Hrvatska je glasala protiv HDZ-ovog apsolutizma, i protiv njihove kandidatkinje koja je, osobito tijekom izborne kampanje, demonstrirala svu raskoš svoje nedoraslosti funkciji predsjednice države. Nije ove izbore izgubio Andrej Plenković, izgubila ih je Kolinda Grabar Kitarović, a u tome ju je šef HDZ-a svojom arogantnom i iritantnom samohvalom na svakom koraku, kao da se radi o parlamentarnim izborima, samo dodatno pogurao prema porazu. Zoran Milanović je pobijedio jer je KGK uspio brutalno demaskirati i javnosti predstaviti kao potpuno nekompetentnu osobu sklonu neistinama i prizemnom traćeraju u visokoj politici. A to je zbilja nedostojno funkcije predsjednice…

Teško da se prije izborne noći itko kladio na tako uvjerljivu pobjedu Zorana Milanovića. Očekivalo se, a i kontinuirano biračima poručivalo, da će to biti bitka za svaki glas, i ma tko slavio, slavit će tijesnu pobjedu. No, oko 105 tisuća glasova više za “lijevog” kandidata, svakako nije mala prednost.

Novi-stari predsjednik SDP-a Zoran Milanović (Foto: Tris/H. Pavić)

Ni apsolutni odaziv “dijaspore” KGK nije pomogao

Kolindi Grabar Kitarović nije pomoglo čak ni nevjerojatno, gotovo suspektno, stopostotno glasanje hrvatskih državljana u inozemstvu gdje je na birališta, kako javljaju neki portali, izašlo svih 52.373 birača te predano i disciplinirano dalo glas HDZ-ovoj kandidatkinji, njih čak 45.311. Dakle, ni apsolutna mobilizacija “dijaspore”, u kojoj tog dana baš nitko nije bio bolestan, baš nitko na službenom ili privatnom putovanju, baš nitko neraspoložen za izlazak iz kuće, nije pomogla KGK da osvoji još jedan mandat. Samo u BiH izašlo je oko 35 tisuća građana, a 32 tisuće je podržalo Grabar Kitarović. Ali, nije išlo…

Zoran Milanović, kao kandidat SDP-a i skupine stranaka s centra i lijeve strane političkog spektra, dobio je 1.034.389 ili 52,67 posto glasova, a njegova suparnica 929.488 ili 47,33 posto. Takav izborni epilog bilo je doista teško prognozirati. Pogotovo jer je Milanović u utakmicu ušao poprilično relaksirano, ležerno, čak i bez konkretnog programa, činilo se i da ne ulaže preveliki trud u svoju eventualnu pobjedu. Iza njega je stajao SDP, ali diskretno, bez velike pompe i bez prenaglašene participacije u kampanji koja je po svojoj naravi personalizirana. KGK u duelu s takvom Milanovićevom, inače teškom i nerijetko bahatom, preagresivnom naravi realno nije imala šanse. Nije joj pomogla ni sva HDZ-ova logistika , a pokazalo se i da četiri puta više novaca uloženo u kampanju ne jamči uspjeh. Jer, Kolinda Grabar Kitarović je za medijsku promidžbu potrošila preko pet milijuna kuna, a Milanović nešto preko milijun kuna. Sa svakog portala, iz svih novina, sa svih nacionalnih televizija iskakale su reklamne poruke kojima se promiče KGK jer “Hrvatska zna”. Očito, zna, jer, medijski daleko manje vidljiv Zoran Milanović, na kraju je pobijedio…

Škorin poziv na apstinenciju

Dvije su prevladavajuće točke koje se post festum izbora spominju kao ključ ovakvog rezultata. Prva je da je izbore odlučio Miroslav Škoro koji je Milanoviću omogućio, podjelom desnog biračkog tijela, pobjedu u prvom krugu, a potom presudio ishodu u drugom krugu javnim pozivom svojim biračima na apstinenciju. Škoro je, naime, uoči drugog kruga objavio da će izaći na izbore i obaviti svoju građansku dužnost, ali neće zaokružiti ni broj jedan, ni broj dva, nego će na listić dopisati broj tri i glasati za “svoj hrvatski narod”. Činjenica da je na nedjeljnim izborima za novog šefa države bilo preko 89 tisuća nevažećih listića ( 4,35 posto ), govori da je dobar dio Škorinog biračkog tijela iz prvog kruga, u kojem je osvojio oko 450 tisuća glasova, slijedio njegov primjer.

Druga ključna točka ovih izbora je lik i djelo Kolinde Grabar Kitarović, kandidatkinje HDZ-a kojoj nitko u kampanji nije naškodio koliko ona sama sebi, permanentnom proizvodnjom gafova, serijom skandaloznih izjava, nehotičnom, prizemnom osobnom diskreditacijom. Forsirala je priče o Jugoslaviji iza “željezne zavjese”, u kojoj ničega nije bilo osim straha i neslobode, progona neistomišljenika i diktature, te izazvala bijes i otpor svih onih koji pamte i neke sretn( ij)e dane iz tog vremena. Kompromitiranom Milanu Bandiću, protiv kojeg se vode sudski postupci, obećala je nositi kolače u zatvor bude li pravomoćno osuđen, uvjerena kako time dokazuje svoju ljudsku dosljednost i lojalnost prijateljima, a zapravo je javno, neumjesno rehabilitirala, eufemistički rečeno, problematične optuženike kojima je čak i u prigodi rođendana razgaljeno pjevala. A pjevala je i na kninskoj tvrđavi s klapom Sv.Juraj tako srčano da su joj svi mogli zaviriti duboko u jednjak, slavila je rođendane i odlazila na večere s inkriminiranim Zdravkom Mamićem, bjeguncem pred hrvatskim pravosuđem, koji se od kazne za kriminal za koji ga optužnice terete, sklonio u susjednu BiH. Pričala je bajke o aranžmanima koje je sklopila s nekim državnicima ( napose izraelskim predsjednikom ) o visokoprofitabilnom zapošljavanju naših mladih ljudi u IT sektoru, koji bi radili kod kuće u Hravstkoj i zarađivali po osma tisuća eura. U debati je pokazala da ne zna kako se puni državni proračun, muljala oko razloga smjene bivšeg šefa SOA-e Dragana Lozančića, doživjela da je javno prokaže i njezin bivši savjetnik Mate Radeljić kojega je smijenila, navodno, pod pritiskom Andreja Plenkovića i nudila mu da ostane i dalje njezin tajni savjentik, ali da o tome ništa ne zna Plenković… Zlobnici kažu, ako ništa drugo, sad se može pridružiti Miroslavu Škori na koncertima i turnejama…

Kolinda Grabar Kitarović/Foto: J.Krnić

Plenkovićeva tvrda kohabitacija

Ukratko, bilo je tu svega i svačega, pa i obilje tračeva koje je javnosti nudila pokušavajući poniziti i diskreditirati svoga protukandidata Milanovića, čime je na društvenim mrežama postala sveopći predmet sprdnje, urušavajući i instituciju i ugled Predsjednika RH. Potkapacitirana, površna, okružena sumnjivim društvom i sklona nepriičnom ponašanju u javnom političkom prostoru, Kolinda Grabar Kitarović samoj sebi je bila najveći neprijatelj.

S druge strane, građanska, urbana Hrvatska uspjela se mobilizirati u pokretu otpora potpuno hadeiziranoj vlasti koja ovoj državi nije donijela ni prosperitet ni sreću, nego je temeljito opustošila, gospodarski demontirala, raselila i mentalno retardirala. Milanović sigurno nije njihov prvi, a ponajmanje savršeni izbor, ali je za budućnost građanske države, tolerantne, pluralne, koja poštuje različitosti, svakako bolja opcija. I dali su mu svoj glas, donijeli pobjedu. Kolinda Grabar Kitarović je impresivno zaplavila Hrvatsku, ali onu iseljenu, ruralnu, nerazvijenu, s neusporedivo manje stanovništva. Urbane sredine okrenule su joj leđa i jasno pokazale da im njezino zaklinjanje i sidrenje u prošlost, domovinski rat, branitelje, krv i tlo, nimalo ne imponira u 21. stoljeću.

Što nas nakon izbora čeka? Inauguracija će biti u veljači, Hrvatska je već preuzela šestomjesečno rotirajuće predsjedanje Vijećem EU i bit će to prilika za javno promoviranje, ne samo premijera Plenkovića, nego i novog šefa hrvatske države Zorana Milanovića. S obzirom da je Plenković već u noći HDZ-ovog i Kolindinog izbornog poraza najavio tvrdu kohabitaciju, ne propuštajući podsjetiti na recentne sukobe s Milanovićem tijekom kampanje, koje nije, a čini se i ne namjerava zaboraviti, ta bi suradnja mogla biti itekako zanimljiva i kontroverzna.

Milanovićeva najavljena kooperativnost

Zoran Milanović je u svom pobjedničkom govoru najavio punu otvorenost za suradnju s izvršnom vlašću. Ispričao se svima koje je tijekom kampanje nehotice, kako kaže, u žaru nadmetanja, uvrijedio, te jasno dao do znanja da će ubuduće raditi i živjeti posao na sasvim drugačiji način nego dosad. Dakle, kooperativnije, kompromisnije, kao predsjednik svih građana Hrvatske, bez obzira na različitosti za koje vjeruje da su dobrodošle i da ih treba cijeniti. Njemu stranka neće biti teret, jer Milanović već duže vrijeme stranački nije angažiran, i pod SDP-ov stijeg je ponovo stao samo iz pragmatičnih razloga, svjestan da je za ozbiljnu kandidaturu stranačka logistika prijeko potrebna.

Nije se razmetao obećanjima, naprotiv, podsjetio je kako nikad nije previše obećavao, ali mnogi će ga u narednih pet godina sigurno pozvati da realizira makar jedno koje je izrekao i prije kandidature: da uistinu bude zadnji neposredno birani predsjednik Hrvatske, i da inicira promjenu Ustava kako bi se ubuduće šef države birao u Saboru.

S druge strane, od Milanovića se očekuje da bude zakleti borac protiv korupcije, jer je upravo na tome proteklih mjeseci bildao svoju kampanju i svoje izborne šanse. Zaboravi li na tu temu, neće tako lako izbjeći linč medija koji ipak puno duže pamte od prosječnih građana i birača. Doduše, pet godina mandata na Pantovčaku, omogućit će sada 54-godišnjem predsjedniku RH da, prohtije li, mirno i komotno uplovi u političku mirovinu, nakon što je zapravo ostvario sve svoje ambicije: bio je hrvatski premijer, a evo, nenadano, postao je i predsjednik države. Više od toga i ne može!

Predsjednica i Nives Celzijus…

Od Milanovića se očekuje i da zaključi “ideološke ratove”, da provede detoksikaciju društva od revizionističkih i proustaških tendencija, da reafirmira antifašističke stečevine na kojima je utemeljena moderna, samostalna Hrvatska, i za dio onih koji su mu dali povjerenje na izborima to je ključni razlog zbog kojeg su za njega glasali.

Zoran Milanović zasigurno neće biti klasičan, stereotipni šef države, jer to nije u skladu s njegovim temperamentom, niti njegovim izričajem. Ali, bude li uistinu ustavobranitelj kako je obećao, i antipod Kolindinom shvaćanju predsjedničke funckije kao estradne pozicije koju je, kako reče Stipe Mesić svela na razinu Nives Celzijus, bit će dovoljno. Ne mora koketirati s Trumpom, Putinom, Merkel, Macronom… bit će dosta da čuva ugled svoje zemlje, njezine interese i njezin kredibilitet u svijetu, a time i dignitet predsjedničke funkcije.

Ni Milanović, ni Grabar Kitarović svojoj sljedbi nisu dopustili da zvižducima reagiraju na spomen konkurentskog imena,  stigle su i čestitke pobjedniku, zahvale poraženoj, što svjedoči o početku uspostavljanja političke kulture u ovoj zemlji, na kakvu nismo dosad navikli. Kolinda Grabar Kitarović pružila je ruku svome nasljendiku na Pantovčaku i ponudila da se sastanu i prije službene inauguracije kako bi ga informirala o svemu što je radila ili započela. Nema razloga da “novi Milanović” tu ruku ne prihvati, osim ukoliko uskoro ne budemo suočeni sa starim Milanovićem koji se samo dobro upakirao za izbore…

Premijer Plenković dao je do znanja Milanoviću da ih čeka tvrda kohabitacija, dakle, nužna, ona koja je neizbježna i ništa više od toga. Hoće li omekšati takav stav, ovisit će o tome što će s njim biti kad se u HDZ-u, nakon njegovog drugog izbornog poraza ( prvi je bio na europskim izborima), otvore svi frontovi. A neki su već otvoreni. Evidentno je da u stranci koju vodi mnogi misle da je on glavni krivac poraza HDZ-ove kandidatkinje jer je svojom “lijevom” politikom provocirao desnicu i mobilizirao je u podršci suverenističkom Škori.  Zanimljivo je, kako iz Plenkovićevog tabora ( Gordan Jandroković ), sasvim suprotno tome, tvrde da je KGK izgubila jer je kamanju previše vodila- desno, što nije pozicija HDZ-a kao stranke desnog centra!?

Plenković i unutarstranački oponenti

Svakog dana sve je veći broj potencijalnih kandidata koji jurišaju na Plenkovićevu prvu poziciju u HDZ-u. Davor Ivo Stier prvi je najavio kandidaturu, za njim je to učinio i Miro Kovač, u izbornoj noći tu mogućnost nije otklonio čak ni Milijan Brkić koji je izjavio da nije rođen za zamjenika predsjednika HDZ-a, a na pitanje hoće li se kandidirati za šefa HDZ-a zagonetno rekao: Vidjet ćemo.

Dakle, preživi li Plenković unutarstranačka previranja u HDZ-u nakon poraza KGK, privede li uspješno kraju hrvatsko predsjedanje EU-om, i parlamentarne izbore ostavi za rujan, po mogućnosti nakon uspješne turističke sezone i pridobijanja Škore za partnerstvo i suradnju, a unutarstranačke izbore provede nakon toga, i ratne sjekire između dva generacijska političara s diplomatskom karijerom, mogle bi biti zakopane. Doduše, teško da bi se “tvrda kohabitacija” mogla pretvoriti u početak jednog divnog prijateljstva, ali bi makar mogla u interesu Hrvatske – omekšati.

-Ako je ova moja tijesna ali poštena pobjeda unijela malo vjere u ljude, ja sam sretan čovjek- izjavio je u noći pobjede Zoran Milanović, i pružio nadu svima koji su ga birali da bi i oni mogli biti sretniji u društvu i državi kakvu od Milanovića očekuju. I zato je bilo važno da baš sve poluge vlasti nisu u rukama HDZ-a, jer apsolutizam ne vodi napretku, demokraciji i toleranciji, nego autokraciji i diktaturi. A toga je zbilja dosta!

Tags: , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI