Okupimo se, pomirimo se i u drugom krugu birajmo pravu Hrvatsku. To je ključna izborna platforma HDZ-a i Kolinde Grabar Kitarović , vjerojatno autorski rad Milijana Vase Brkića, za drugi, odlučujući krug predsjedničkih izbora. Emitirana s predizbornog skupa iz Karlovca. Pod egidom nekakvog zajedništva, tuđmanovske pomirbe , koju KGK, kao kraljica populističkih floskula propagandno suprotstavlja Milanovićevoj “politici podjela”. No, o kakvom to zajedništvu govori KGK kada pledira na sve birače, članove i simpatizere HDZ-a, da joj dadu svoj glas i svoje povjerenje za novi mandat na Pantovčaku? O zajedništvu svih frakcija HDZ-a ili svehrvatskom zajendištvu? Koja je to “prava Hrvatska”? Zar HDZ-ovska ? Lopovska, aferaška, klijentelistička, nepotistička, klerikalna i proustaška? Pa nije valjda ?!
-Okupimo se kao što smo se okupili početkom 90-ih godina. Okupimo se kao što nas je okupio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman- zazivala je sa skupa u Karlovcu, doboko okrenuta prošlosti, HDZ-ova kandidatkinja, obećavajući bolju budućnost.
Kolinda Grabar Kitarović – fotografija sa službenog Facebook profila predsjedničke kandidatkinje
– Okupimo se u svehrvatskoj pomirbi. Okupimo se oko najvažnijih hrvatskih vrijednosti, za jaku i bolju Hrvatsku- poručivala je u euforičnom patosu, predstavljajući se kao egzemplarni primjerak tih vrijednosti ( kojih??? ) i te “prave Hrvatske” koja se, eto, koncentrirala baš na predizbornom skupu HDZ-a.
-Prije nego što vam svima pružim ruku i osobno zahvalim na svemu što ste učinili u kampanji, pozivam još jednom sve birače, članove, simpatizere HDZ-a i ostalih partnerskih stranaka, pozivam sve građane da u drugom krugu biraju pravu Hrvatsku. Na čelu takve Hrvatske imat ćete svoju predsjednicu, a ta će predsjednica imati vas. Okupimo se za Hrvatsku koja zna- pozivala je Kolinda Grabar Kitarović svoju sljedbu upornošću gladnog psa koji je spreman dubiti i na glavi za nagradu koju očekuje. Klela se u Tuđmana, u Hrvatsku, u domoljublje i domovinu, u uključivost nasuprot Milanovićeve isključivosti ( “mi ili oni” ), mobilizirala, agitirala. Sve za “pravu Hrvatsku” čija je ona reprezentativka par excellence, zajedno sa suspektnom družbom koja je okružuje.
Doista, koja je to “prava Hrvatska” kojoj je gđa. Grabar Kitarović predvodnica?
Država u kojoj je lopovluk legitiman i općeprihvaćen modus operandi brzog, protuzakonitog i besramnog bogaćenja i otimačine, u kojoj su kriminalci i mafija tzv. jet set zaštićen poput ličkih medvjeda, a poštenjačine koje žive od svog rada naivne budale kojih se kloni uspješna tajkunska kasta i njezini političko-pravosudni zaštitnici? Je li prava Hrvatska ona ogrezla u korupciji i stranačkom pogodbenjaštvu, ona u kojoj je mafija premrežila cijeli sustav i mimikrijski ga prekrila neuništivim , tvrdokornim lišajem pod kojim nesmetano buja? Je li moguće da se narodu savjetuje da glasa za takav kontinuitet… ?!
Kontinuitet čega? Pljačke, rasprodaje najvažnijih državnih resursa, voda, šuma, zemljišta, ugljikovodika, plina… koji su došli na red nakon što je sve drugo raskućeno i podobnim pojedincima podijeljeno? Pretvaranja Hrvatske u europski deponij, odlagalište opasnog i neopasnog industrijskog, kemijskog, medicinskog, prehrambenog i drugog otpada, izvor jeftine radne snage, tržište kojekakvog prehrambenog GMO trasha, skupih lijekova koji truju i obmanjuju, a ne liječe, mega-promašenih projekata s mega zaradama za privilegirane investitore? A sve to se odvija pod kontinuiranim političkim pokroviteljstvom.
Ako je to ta prava Hrvatska, Hrvatska koja zna, ona koju je u tri desetljeća dominantne vlasti HDZ-a stvorila Tuđmanova pohlepna, nezajažljiva sljedba, zbrinuta u javnim i tajnim službama, državnim institucijama i poduzećima, političkim sinekurama i darovanim tvrtkama, tko pri zdravoj pameti može priželjkivati njezin kontinuitet i svojim glasom mu pridonijeti?
Na koju, dakle, “pravu Hrvatsku” Kolinda Grabar Kitarović misli, o kojoj zapravo govori? Stvarnoj ili fiktivnoj?
Njezin protukandidat u drugom krugu predsjedničkih izbora, Zoran Milanović, izabranik navodno lijeve političke opcije koju čini cijeli konglomerat stranaka predvođenih SDP-om, novu predizbornu sintagmu KGK tumači, također, sasvim nedvosmisleno: “Prava Hrvatska je njihova, HDZ-ova Hrvatska, u kojoj je ona stasala, dobijala kredite bez kamata, dok su drugi ono što su imali morali prodavati u bescjenje”.
-Za mene je- veli Milanović- prava Hrvatska nešto drugo, otvorena, znatiželjna, moderna, svjesna svoje povijesti, isto tako ne i naivna, da nasjeda na svaki novi trik i svaku novu ideju, kakva god ona bila. Jedan zreo, trezven, samosvjestan put Hrvatske u neposrednu budućnost- kaže Milanović, kandidat koji je u predsjedničku utrku ušao bez programa, tvrdeći da uz ovlasti kakve šef države u nas ima, nikakav program nije ni potreban. Uostalom, svojedobno je eksplicite tvrdio da nikad neće biti predsjednik Republike jer je to nevažna funkcija. Ali, kad sami, u političkom smislu, nakon što ste bili premijerski važni, zapadnete u nevažnost, tada je i Pantovčak itekako privlačna i važna pozicija, tim više jer je nezahtjevna i komforna.
Milanović zapravo govori o priželjkivanoj Hrvatskoj , ali ne obećava je ni brzo ni olako.
-Ovdje ljudi dolaze i pričaju bajke, u stvari vam guraju ruku u džep, a mijenja se relativno malo. Nema bajki, odrasli smo ljudi, borit ćemo se- oprezno će i s doziranim optimizmom, svjestan prokletstva i prednosti vlastitog političkog iskustva s kojim se hvali kao svojim najvećim kapitalom. Ali, to je Milanovićevo iskustvo i naše, a ono je, budimo iskreni, ambivalentno. Svi koji su ga svojedobno podržali kao premijera, nadali su se promjenama. One, međutim, nisu došle. Danas, ako takvi budu glasali, birat će samo “manje zlo”, nadajući se da će Hrvatska barem ostati s glavom iznad vode… Ništa više od toga.
Kakav minimalizam tri desetljeća od neovisnosti! Kakav neambiciozan narod…!
