Neovisni novinarski portal
11.7.2020.
HRVATSKA / POLITIKA / predsjedničin kutak
Jedanaest Pantovčakovih: Škorina autodestrukcija Merčepom, Kolindino javno prokazivanje tajnih službi, borbene Dalija i Katarina i kontrolirani Milanović…

Jedanaest Pantovčakovih:
Škorina autodestrukcija Merčepom, Kolindino javno prokazivanje tajnih službi, borbene Dalija i Katarina i kontrolirani Milanović…

Nikad dosadnijeg, negledljivijeg, anemičnijeg izbornog sučeljavanja. Jedanaest nimalo veličanstvenih, nanizani jedan do drugoga, kao na kvizu, disciplinirano odgovaraju na pitanja dvoje sterilnih, zadatku nedoraslih, voditelja u jednom posve anakronom formatu, većina s nogom na kočnici. Da nije, eufemistički rečeno, nepromišljenosti i brzopletosti aktualne predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, koja naprosto ne zna ni šutjeti ni govoriti kad treba, i o čemu treba, post festum ove debate jedva bi se imalo išta napisati. Recimo, registrirati prvorazredno zakucavanje Katarine Peović, na početku sučeljavanja, kada je Miroslavu Škori žestoko izbila dah iz pluća opaskom da se srami što stoji uz čovjeka koji je najavio, bude li izabran za šefa države, pomilovati osuđenog ratnog zločinca Tomislava Merčepa. Koji, nota bene, uz 43-je ubijenih civila u Pakračkoj Poljani, na duši nosi i život nedužne 12-godišnje djevojčice Aleksandre Zec…

Ali, KGK se i ovog puta pobrinula biti top-tema. To je vjerojatno i htjela postići, ali zasigurno ne hicem kojeg je ispalila potpuno nepromišljeno, ničim izazvana. Grabar Kitarović je, neočekivano debatu začinila tvrdnjom da u obavještajnom sustavu, a govorila je primarno o SOA-i, ima korupcije s kojom se, kazala je, godinama bori. Vrijeme je da se te službe, te agencije pomlade, da se u njima zaposle mladi, nekorumpirani ljudi čime bi se, ako ne iskorijenila, a ono bar zaustavila korupcija u tajnim službama.

Korumpirana ( V ) SOA

Ali, taj korumpirani sustav, rekla je, naslijedila je od Ive Josipovića i Zorana Milanovića, u vrijeme čije je vlasti sustav tresao jedan od najvećih koruptivnih skandala od hrvatske neovisnosti. Malo tko je mogao shvatiti tijekom sučeljavanja o kakvoj to korupcijskoj aferi u SOA-i govori predsjednica, i još je “pakira” svojim prethodnicima, a već je pet godina predsjedničkog mandata iza nje, dok dan poslije nije cijelu priču transferirala na VSOA-u ( vojnu sigurnosno-obavještajnu agenciju ) i stari pravosudni postupak koji se vodi već u drugom stupnju protiv Darka Grdića i Ognjena Preosta, zbog pronevjere agencijskog novca koji je, navodno, isporučen doušnicima, a zapravo, ispričala je, završio u njihovim džepovima. Oba inkriminirana generala, Grdića i Preosta, detaljno je pojasnila budeći se s naknadnom pameti, zaštitio je od nečasnog otpusta Milanovićev ministar obrane Ante Kotromanović umirovljenjem i razrješenjem uoči podizanja optužnice.

No, to je stara koza koju KGK potpuno nebulozno dere kao da je upravo buknula u korumpiranoj SOA-i ili VSOA-i, a ne slučaj koji je u postupku odavno. I nevjerojatno, u javnosti, za predizborne svrhe, kao zapovjednica oružanih snaga, govori o tajnim službama diskreditirajući ih i time ugrožavajući funkcioniranje cijelog obavještajnog sustava. Ali, za utjehu, sada je stanje malo bolje, kako je rekla… Valjda, otkako je silom smijenila, a da nikad javnosti taj čin nije argumentirala, bivšeg ravnatelja SOA-e Dragana Lozančića…

Žalosno. Na takve ispade, tu razinu neznanja, nekompetencije i nekontroliranosti, više se nije moguće ni zgražati. Deplasirano je, ako tomu svjedočimo na dnevnoj razini.

I tako, taman kad pomislih da će ovaj javni nastup predsjednice, u ovom sivom, nimalo provokativnom debatnom formatu, proći bezbolno, korektno, bez većih gafova, bez iritantnog glumatanja, opet nas je počastila porcijom nebuloza. A do nekog trenutka, činilo se da doista, još uvijek može biti odmjerena i – normalna. Što bi, s obzirom na sve što smo dosad od nje vidjeli i čuli, bio golemi korak naprijed.

Peović “ubila” Škoru

Od takozvanih favorita u ovoj izbornoj utrci, nitko nije iskoristio trenutak suočenja s konkurencijom i publikom. Miroslav Škoro ponajmanje. Ali, to je već opće mjesto. U tome nema ni najmanjeg neslaganja analitičara. Škoro je, unatoč svome bogatom estradnom iskustvu, ostao ubogi statist. Sasvim izgubljen pod svjetlima reflektora, smrznut od mogućeg poskliznuća do te mjere da se nije uspio odlediti ni satima nakon ovog ubitačno anemičnog happeninga. Ali je odmah počeo raditi na alibiju za svoj eventualni izborni neuspjeh, apriorno ga proglašavajući krađom njegovih glasova. Jer, bože moj, radi se o takvom kapitalcu koji može biti samo pokraden, nikako i poražen!

Škoro je, unatoč žestokoj RF-ovoj kandidatkinji Katarini Peović koja nije propustila poentirati na njegovom iracionalnom najavnom pomilovanju Merčepa, sam skrivio svoju političku štetu. Uoči samog sučeljavanja je autodestruktivno minirao vlastitu poziciju i zaustavio svoj streloviti uspon, “humanitarnim spašavanjem” oboljelog zločinca u sužanjstvu, Tomislava Merčepa, za kojega bi našao ljudske samilosti, makar je Merčep nije imao za druge. Čak ni za djecu. Pred zločinom za koji je osuđen čak ni najtvrdokorniji, zadrigli nacionalekstremisti, bar nesvjesno, pognu glavu…

Od samouvjerenog tvrdog desničara sklonog preoravanju Jasenovca, kojem su kampanju kreirali i inspirirali opskurni bujanci, glasnovići i radeljaci, ostalo je naposljetku ono što Škoro uistinu jest: perolaki ravničarski pjevač čije emocije daleko snažnije angažiraju zvuci tamburice negoli ideološki i politički temati, tankoćutan i nesiguran, bezmalo prestravljen ulogom u koju je utrčao naglavce, i sad ne zna kako se čvrsto usidriti na noge olovne. Kao da je raspjevani slavonski bećar na uzburkanim političkim vodama zaradio morsku bolest. Može li se, uopće, još od toga oporaviti?

Zoran Milanović, učinio je puno već time što je uspio ostati pod kontrolom. Nije bilo nekih iritantnih iskakanja kojima je inače sklon, nije se nikome, pa ni desnici, udvarao, nastojao je svoj lik ne glumiti nego autentično odigrati, ali za pouzdaniji uspjeh to nije dovoljno. Sebi nije ni oduzeo ni dodao novu vrijednost, ali mu na korist ide Škorina potpuna izgubljenost u kolektivnom srazu kandidata, što ga diskvalificira kod dijela birača kao punokrvnog takmaca. Bit će na desnici, osobito među suverenistima, onih koji mlitavim, neuvjerljivim gardom svoga dojučerašnjeg izabranika, neće biti nimalo zadovoljni, i koji će se u hodu prestrojiti.

Sudac, eurozastupnik i statist

Milanovićevi fanovi, pak, mada nemaju razloga za oduševljenje, neće imati puno povoda ni za razočarenje. To i nije neki dobitak, ali u tom anketnom prvom ešalonu se mahom radi o kandidatima koji u finišu kampanje mole boga da ne izgube što su stekli, pa se i ne trude kakvim ozbiljnijim, ili nedaj bože rizičnijim, iskorakom, pokušati i nekog novog osvojiti. Nema u ovoj predstavi ni strasti, ni srčanosti, a ni relevantnog programa koji bi imao pretenzije uistinu biti i proveden.

Mislav Kolakušić je u sučeljavanju sudjelovao iz formalnih razloga, a takvi su i razlozi za njegovo nadmetanje u ovoj kampanji. Bivši sudac sasvim je zadovoljan onim što je već inkasirao na europskim izborima. Stoga, nedovoljno motiviran ozbiljno se angažirati u predsjedničkoj utakmici i sasvim svjestan da to nije njegova priča. On je svoju ispričao. Iako je antikorupciju deklarirao kao ključnu motivaciju za ulazak u politiku, reklo bi se da ju je novac već zasjenio. Ciljevi koje je već postigao dovoljno su profitabilni, a da bi se odveć trudio za nove, ma koliko ih je reklamirao kao svoj jedinstveni paket.

Dalija Orešković i Katarina Peović, nove su političke snage, borbene i artikulirane i prava je šteta da se njihova politička avantura završi s ovim kratkim izletom. Hrvatskoj politici njihova bi iskrenost, etičnost i jasnoća stavova o bitnim pitanjima itekako dobrodošla. Neovisno o oportunosti i primjenjivosti ponuđenih rješenja. S obzirom na anketne šanse koje ih drže na margini, obje su dokazale da zaslužuju više i da itekako imaju što reći. Dalija će, pritom, u nekoj perspektivi lakše naći svoje mjesto pod političkim suncem, jer je kompatibilnija i adaptibilnija s mainstream politikom. Za razliku od Katarine koju se percipira kroz kompleks predrasuda o titoističkom samoupravnom socijalizmu kao propalom projektu i apriori odbija svaki pokušaj razumijevanja njezinog, za većinu preradikalnog i recidivističkog, koncepta demokratskog socijalizma za 21. stoljeće. Ali, možda vrijeme može za Katarinu učiniti i više od nje same…

Antikandidat

Dario Juričan je kao antikandidat i performer bio jedini koji je sučeljavanje donekle učinio zabavnim, mada su njegove poruke ubojitije od svih ostalih, navodno, ozbiljnih političkih manifesta. Šteta na premaloj minutaži, jer u moru dvoipolsatne dosade mogao nas je, bar on, svojim antiprogramom, malo više držati u dobrom raspoloženju. Koje su svi ostali, strogi i namrgođeni kandidati, uporno kvarili…
Njegova je kampanja cinična, gotovo groteskna apologija hrvatske korupcije u terminalnoj fazi, i kao takva eklatantno ruganje s državom kakvu imamo i njezinim nefunkcionalnim institucijama koje su isključivo u funkciji moći, vlasti i kapitala, a kontra građana kojima bi trebale služiti. Juričan je u ovom blijedom slijedu kandidata koji misle ozbiljno, poput crnog humora, realno najozbiljniji. Koliko god karikiranom gestom, Juričan nam jasno pokazuje tko smo, što smo, kakve su nam izborne preferencije i moralne vrijednosti, koga ovaj narod poštuje i koga ima rad, ma što zli jezici govorili o tome…

A pored svega navedenog, zbilja nam ne trebaju još i Anto Đapić, Dejan Kovač, Nedjeljko Babić, i  Ivan Pernar koji je to i sam već shvatio.

Tags: , , , , , ,

VEZANE VIJESTI