Neovisni novinarski portal
29.3.2020.
HRVATSKA / LJUDI / POLITIKA / znanje i obrazovanje
Ivan Đikić, član njemačke Leopoldine i Američke akademije znanosti, za hrvatsku je Akademiju nepodoban:  Bez stručne kritike nema napretka, samo kod nas zbog kritike dobijete etiketu neprijatelja !

Ivan Đikić, član njemačke Leopoldine i Američke akademije znanosti, za hrvatsku je Akademiju nepodoban:
Bez stručne kritike nema napretka, samo kod nas zbog kritike dobijete etiketu neprijatelja !

Ivan Đikić je ono najbolje što se hrvatskoj znanstvenoj zajednici dogodilo unatrag zadnjih desetak godina , a da to službene institucije domaće akademske zajednice nisu prepoznale ili su, poput HAZU-a to tvrdoglavo i na štetu hrvatske znanosti, odbile priznati. Svjetski poznati i priznati znanstvenik, i službeno član Američke akademije znanosti od listopada ove godine, ali za kojega u provincijalnoj, klijentelističkoj i politikantskoj Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti nije bilo ni razumijevanja ni mjesta, danas je sa svojim znanstvenim dostignućima na raspolaganju Njemačkoj i SAD-u gdje radi i uživa maksimalnu financijsku i znanstvenu potporu, ali kod kuće na njega i dalje gledaju s podozrenjem i rezerviranošću.

Gostujući u Novom danu N1 televizije  sasvim je ispravno detektirao da je kod nas kritika razlog da vas trenutno proglase neprijateljem Hrvatske, dok je u civiliziranom svijetu pogonsko gorivo za kreativnost.

Njemačka daje milijune eura Đikićevom istraživačkom timu

Njegov tim je nedavno u Njemačkoj dobio 120 milijuna eura za istraživanja koja bi po svojim dosezima mogla biti revolucionarna. No, kod kuće nije podoban biti ni dopisni član HAZU-a…

Sretan je, kazao je za N1, što Njemačka ima interes za kvalitetnu znanost i spremnost ulagati u znanstvenike, zahvaljujući čemu je i njegov tim dobio financijsku podršku od 25 milijuna eura za istraživanje autofagije, odnosno biološkog procesa u kojem se stanice same brane od bolesti tako što se same čiste uklanjanjem proteina i tako zaustavljaju razvoj bolesti. Stvar je u tome što je Njemačka imala ambicije postati svjetski centar u tome, pa je prepoznala potencijal znanstvenika i oportunost ulaganja u njih, svjesna da se radi o dugotrajnom procesu koji će rezultirati prelaskom iz znanstvenog u kliničko. Nema ničeg bez ulaganja u nova znanja, nove tehnologije i znanstvene talente, smatra Đikić, i u tome vidi napredak medicine i djelotvorno liječenje ljudi.

Đikić danas živi i radi između Frankfurta ( gdje provodi 9 mjeseci godišnje ) i SAD-a ( gdje živi godišnje tri mjeseca ), a prijem u Američku akademiju znanosti i umjetnosti smatra jednim od najviših priznanja koje je dobio za svoj rad, ali ga smatra i priznanjem svome timu s kojim je zadnjih 25 godina predano radio.

Prema odbijenici HAZU-a, gdje ga nisu htjeli čak ni za dopisnog člana, posve je indiferentan. – Na svakome je- kaže-  sloboda da prima svoje članove, kao što je sloboda nas znanstvenika da radimo što želimo. Njih treba pitati kakve kriterije imaju, ali što se mene tiče, nema nikakvog gorkog okusa.

Kritika kao pogonsko gorivo napretka

U Hrvatskoj je, veli, situacija takva, da “kad god dirnete u leglo politike, prva reakcija je : Vi ste neprijatelj Hrvatske”. Za njega je ta uskogrudnost neprihvatljiva, jer, ističe, bez stručne kritike nema napretka. Stručnom, kvalificiranom kritikom se unapređuje stanje u Hrvatskoj, a on sam nikada nikog nije napadao ad hominem, uvijek je, kaže, govorio i pogotovo kritizirao, pozicije ministara, premijera, rektora… Uostalom, dodat će Đikić, u njegovom laboratoriju nikad ne bi bilo toliko otkrića da studenti nisu pozvani i upućeni kritički sagledati svaku ideju, mišljenje, a isti model kritikom poticanog napretka vrijedi i u društvu.

Komentirao je i štrajk prosvjetara te primijetio kako u obrazovanju ima puno više supstancijalnih problema od koeficijenta i povećanja plaće. Sve je pretvoreno u politikantstvo, premijer, umjesto da razgovara, vrijeđa, one koji štrajkaju smatra neprijateljima, a radi se samo o tome da ljudi žele promjene. Hrvatska budućnost ovisi o stručnim i motiviranim učiteljima i zato ga, kazao je, žalosti što nitko danas ne govori o poboljšanju uvjeta, o tome kako osigurati da učitelji i djeca rade zajedno na kreiranju produktivnog znanja, nego se umjesto toga sustavno reproducira atmosfera destrukcije u kojoj ni učitelji ni djeca nisu sretni niti poticani na kvalitetan rad.

Situacija je tim žalosnija, kaže Đikić, što Hrvatsku vidi kao zemlju nevjerojatnih talenata s katastrofalnim sustavom koji uglavnom guši talente i djece i učitelja. Postoje rijetki centri izvrsnosti koje politika i nedostatak liderstva guše i to smatra velikim hrvatskim problemom. Sve se u Hrvatskoj radi bez stručne evaluacije, a tako se postavljaju i kadrovi, za koje nije presudno koliko su kvalitetni, nego koje su političke provenijencije, pa je jasno da takvi ljudi žive na tim pozicijama cijelo vrijeme strahujući da ih ne izgube. A tu nema kreativnosti, jer samo slobodan i neovisan stručnjak može uistinu biti kreativan. Naši ljudi koji se obrazuju vani imaju isti tretman kao i ostali, tvrdi Đikić, i nitko vas ne pita odakle ste, nego što znate.

Centri izvrsnosti i hrvatski jal

Hrvatska treba razvijati svoje centre izvrsnosti gdje će mladi kreativni, slobodni i talentirani ljudi ostajati i razvijati se, jer, nitko neće ići u Njemačku ili Irsku zbog nečeg što ima i kod kuće. Problem domaćih centara izvrsnosti je jal i ljubomora koji rezultiraju time da im se ne osigurava dovoljno sredstava koji bi im omogućili kompetitivnost na svjetskoj razini. I upravo taj mentalitet prosječnosti, koja se iz uskogrudnosti podržava, treba mijenjati, jer podržimo li financijski one najbolje među nama, po njima ćemo biti i poznati u svijetu.

U Hrvatskoj caruju politikanstvo i ljudi kojima je od budućnosti njihove zemlje važnije kako dobiti izbore, kako preveslati i konkurenciju i birače. Problem je i što ljudi kod nas imaju kratko pamćenje, pa ih se može prevariti nebrojeno puta…

-Razočaran sam kao osoba koja voli Hrvatsku. Osobno sam bio par puta napadnut. Kad god dirnete u leglo politike prva reakcija politke je: vi ste neprijatelj Hrvatske, pa vas svrstavaju u grupacije kojima ne pripadate, ali to je njihov medij u kojem ih ne možete pobijediti, prljav je, i zbog toga mladi koji bi htjeli nešto promijeniti odlaze u inozemstvo jer ne vide društveni milje gdje će se njihova vrijednost poštovati, ulagati u nju i da će imati sretan život s obitelji i zato odlaze, nije samo novac razlog- konstatira Đikić.

U idućoj godini bavit će se, kako je najavio, novim temama na kojima nije dosad radio, a to su bakterije koje su rezistentne na sve antibiotike i vjeruje da će to biti jedan od novih iskoraka, čemu se uvijek veseli, jer svako novo otkriće donosi uzbuđenje, a potencijalno i doprinos razvoju medicine.

HAZU ne treba Đikića ni kao dopisnog člana!?

Znanstvenik svjetskog formata, Ivan Đikić, danas je ravnopravni član Američke akademije znanosti i umjetnosti, koja , inače, djeluje od davne 1780. i redovito obnavlja članstvo. Za razliku od hermetične, poluprivatizirane Hrvatske akademije koja je 2010. odbila Đikića primiti za dopisnog člana, makar je u tom trenutnu bio daleko najcitiraniji hrvatski znanstvenik! Ali, nasuprot hrvatske Akademije, zaslijepljene klasičnim hrvatskim jalom, njemačka Leopoldina, najstarija svjetska akademija prirodnih znanosti, čiji su članovi, uz ostale, bili Einstein, Goethe , Darwin, itekako ga je prigrlila kao svoga punopravnog člana.

Ivan Đikić je rođen 1966. u Zagrebu gdje je završio Medicinski fakultet i na njemu kasnije doktorirao. Danas živi u Frankfurtu gdje predaje na Sveučilištu Goethe, a radi i u Genentechu u San Franciscu te na Institutu Max Planck. Bavi se molekularnom biologijom, a jednim od svojih najznačajnijih otkrića smatra pronalazak bjelančevina važnih za razvoj tumora i bolesti živčanog sustava.

S angažmanom u hrvatskoj znanosti raskrstio je nakon skandala s bivšim ministrom obrazovanja i znanosti Pavom Barišićem kojeg je prijavio Sveučilištu u Augsburgu za autoplagiranje doktorske disertacije, što je smatrao neetičnim i za znanstvenika nedopustivim ponašanjem. U svom pokušaju da znanost zaštiti od plagiranja, a politiku od plagijatora, nije naišao na razumijevanje, nekomli potporu, premijera Plenkovića i uopće establishmenta, pa je time njegov angažman u hrvatskoj znanosti zaključen. Pokazalo se da Hrvatska ne treba Đikića, da su njezinog poštovanje i pažnje vrijedniji plagijatori i ljigavi politikanti, pa ovog svjetski priznatog znanstvenika doista nije imalo što zadržati u takvoj sredini.

Inferiornost hrvatskih čuvara Akademije

Kada je 2010. odbijen kao kandidat za dopisnog člana HAZU-a, neki su pokušali za to svetogrđe naći opravdanje u neprecizno formuliranoj kategoriji članstva za koju je kandidiran. Pa se govorilo ( akademik Zvonko Kusić ) kako je trebao biti kandidiran za člana suradnika ili redovitog člana HAZU-a, s obzirom da radi i u Hrvatskoj ( u to vrijeme ), a ne za dopisnog člana za što ga je nominirao akademik Davorin Rudolf .

Đikić je post festum ove “akademske blamaže” izjavio da je na kandidaturu pristao jer kao dopisni član ne bi imao nikakvu materijalnu ili financijsku dobit, a želio je svojim idejama pomoći Hrvatskoj akademiji. Nije mu bilo jasno zašto ga je Razred medicinskih znanosti odbio, iako je u početku od njih predložen.

Zapravo, i nije tako teško razumjeti zašto HAZU nije Đikića htio, čak ni kao dopisnog člana, ako imate u vidu činjenicu da je ovo zemlja u kojoj se počasni doktorati hrvatskog Sveučilišta dijele kao bomboni nekompetentnim, suspektnim tipovima, s hipotekama teških optužnica i krimena, poput Dragana Čovića ili Milana Bandića. Prije će oni u HAZU negoli Đikić. Jer, njihov ulazak u ovo “svetište znanja” ni na koji način ne bi ništa poremetio, uklopili bi se savršeno. No, Đikić u HAZU-u, razotkrio bi svu inferiornost hrvatskih čuvara Akademije…

Tags: , , ,

VEZANE VIJESTI