Neovisni novinarski portal
19.1.2020.
eu projekti / KULTURA
Holandska kuća: Sisačko stvaranje novog identiteta na ruševinama uništene industrije

Holandska kuća:
Sisačko stvaranje novog identiteta na ruševinama uništene industrije

U posrnulom Sisku koji na ruševinama uništene industrije nastoji stvoriti novi identitet i krenuti nekako naprijed kulturno-turističkim smjerom, europskim su novcem obnovili i multimedijalno bogato opremili nekadašnje žitno skladište zvano Holandska kuća koje je prošlog tjedna postalo prvi Info centar industrijske baštine u ovome dijelu svijeta. Kruna je to višegodišnjih nastojanja mnogih sisačkih aktera koji promišljaju i konkretno rade na revitalizaciji opustošenih industrijskih prostora u kojima Sisak ne oskudijeva i združeni pothvat tamošnjih institucija. Plan je ambiciozan ali i ostvariv  – ovim i budućim projektima pretvoriti Sisak u europsku prijestolnicu prezentacije industrijske baštine.

Na šest etaža Holandske kuće Sisak je prošlog petka uz spektakularan vatromet kakav zaslužuje projekt takve važnosti dobio impresivan kulturni sadržaj i to ne u lokalnim i nacionalnim nego u europskim okvirima. Uloženo je u Holandsku kuću puno rada i truda, zajedničkih snaga gradskih institucija i ukupno oko trideset milijuna kuna, od čega dvije trećine povučenog bespovratnog europskog novca. Posjetitelji koji će zbog Info centra industrijske baštine potegnuti do Siska imati će priliku  uz pomoć 3D mapiranog animiranog prikaza grada doživjeti dugo razdoblje industrijalizacije i upoznati se sa čak 35 važnih točaka sisačke industrijske baštine. Holandska kuća, nazvana tako zbog arhitektonskih joj obilježja tipičnih za nizozemsku odnosno flamansku arhitekturu, priča zanimljivu priču o intenzivnom industrijskom razvoju zahvaljujući kojemu je Sisak od 19. stoljeća naovamo postao ‘melting pot’ za ljude iz raznih dijelova bivših zajedničkih država. Priča priču i o potpunoj industrijalizaciji nakon Drugog svjetskog rata, o razvoju teške industrije i kako od Domovinskog rata započinje faza deindustrijalizacije i postupne transformacije koja je imala negativne posljedice na njegov razvoj i položaj stanovništva.

Foto: Sisak.hr

– Kao i svaki uspješan grad, Sisak je tada zbog svojeg magnetizma industrijskog centra privlačio velik broj radnika i stručnjaka koji su ovdje odlučili stvoriti svoj dom i Sisak su učinili još boljim mjestom za život i rad. No, ne možemo pobjeći niti od činjenice da je tranzicija i promjena globalnih ekonomskih odnosa koja je započela krajem osamdesetih, a svoj je neslavni vrhunac u Hrvatskoj dobila i kroz rat u kojem je Sisak pretrpio značajne štete i ljudske gubitke, temeljito izmijenila Sisak. No, naš industrijski i radnički duh nije time bio slomljen, niti će ga slomiti oni koji bi sada radi kratkoročnih ciljeva htjeli ugasiti neke od preostalih većih industrijskih pogona, poput naše rafinerije. Holandska kuća je kao informativni i interpretacijski centar industrijske baštine svjedok tih vremena. Ona je također i svjedočanstvo naše suvremenosti, jer Hrvatska je danas članica Europske unije, a Holandska kuća je sufinancirana s gotovo 20 milijuna kuna europskog novca. No, još važnije od toga, želimo da Holandska kuća kroz interpretaciju naše industrijske baštine, ali i kroz druge sadržaje u stalnom i izmjenjivom postavu, postane mjesto s kojeg ćemo promišljati i naše nove ekonomske, industrijske i kulturne budućnosti – riječi su gradonačelnice Kristine Ikić Baniček (SDP) koja je prerezala vrpcu na otvorenju Holandske kuće koja će doprinijeti očuvanju industrijske baštine i udariti temelje razvoju sisačkog kulturnog turizma.

Foto: Sisak.hr

U sklopu projekta obilježeni su i lokaliteti industrijske baštine koji omogućuju formiranje turističkih ruta, a obnovljen je riječni brod Biokovo i stara parna dizalica Granik na obali rijeke Kupe. U projektu nositelja Grada Siska u kojeg se krenulo na inicijativu Gradskog muzeja Sisak sudjelovalo je niz institucija koje djeluju u gradu, a temeljem iskustva iz pripreme ovog projekta počelo se i s pripremom novih koji bi trebali rezultirali daljnjim sredstvima iz EU fondova. Procjena je da Sisak raspolaže potencijalom za povlačenje  20 milijuna eura i to za projekte kojima će revitalizirati zapuštena industrijska zdanja, dati im novu svrhu te od njih stvoriti turističke atrakcije, poput projekta sanacije, rekonstrukcije i prenamjene objekata u industrijskom naselju Caprag kojeg je izgradila Željezara.

Foto: Sisački umjetnik i aktivist Marijan Crtalić u obilasku naselja Caprag, izvor: Festival Željezara

U post-apokaliptičnoj ophodnji sisačkom Željezarom, pogonima nekadašnje talionice bešavnih cijevi, iz koje su radnici odavno otpremljeni na burzu, a strojevi u Kentucky, bili smo prvi puta ima tomu pet godina i svjedočili nekadašnjoj snazi sisačke industrije i  razmjerima katastrofe koja je nastupila. Vodič nam je bio Marijan Crtalić, akademski slikar, aktivist, idejni začetnik i umjetnički direktor Festivala Željezara, koji je tog ljeta 2014. godine prvim izdanjem krenuo ostvarivati san o povratku grada na kulturne mape Hrvatske i Europe.

– U Sisku se do ’90-ih svašta događalo. Bilo je nekoliko alternativnih klubova, djelovalo je kazalište Daska, postojala je umjetnička scena, a onda je ’90. sve to odrezano. Bili su agresivni s tim HDZ-ovim hrvatstvom. Ako nisi bio u HDZ-u, automatski si bio neprijatelj. Tada sam prvi put u životu upoznao totalitarizam. Želimo opet umrežiti grad i približiti ga Zagrebu. Imaš foru da ti je Zagreb na 50 kilometara, a da je ljudima iz Zagreba u kulturnom smislu bliži Dubrovnik ili Split i da će radije tamo potegnuti. Ovo bi moglo biti kao nekakvo predgrađe Zagreba, kada bi postojala dobra pruga kao recimo u Berlinu, tu možeš biti za pola sata. Ovdje ima potencijala za događanja. Industrija je propala, tu više nemaš što. Nema više samoupravljanja. Napravili smo veliki zalogaj, festival koji je snagu i kreativnost iscrpio iz ovog prostora. Sada se moramo artikulirati. Grad je zainteresiran da se ova priča nastavi razvijati – ispričao nam je Crtalić u šetnji željezarskim halama u sklopu njegovog performancea Kulturni Stalker, inspiriranog sovjetskim art SF-om i opustošenim post-industrijskim krajolicima iz slavne alegorije o totalitarizmu, filmaša Andreja Tarkovskog, kojima su rastočeni ostaci tog ponosa jugoslavenskog samoupravljačkog eksperimenta usred hrastove šume u predgrađu Siska s godinama propasti postali opasno nalik.

Foto: Festival Željezara

O novovalno opjevanim fabričkim jutrima i dimu iz dimnjaka, u kojima su plamene zore iz sna budile više od 10 000 radnika, na koje danas podsjećaju tek bizarni ostaci poput znakova za sporazumijevanje kod rada mosnih dizalica u sablasno praznim golemim halama u kojima nema više ni visokih peći ni strojeva, iscrpno nam je tada govorio inženjer Branko Buhin, stručni vodič 580 metara dugom turom kroz pogone talionice bešavnih cijevi.

– Željezara je imala visoke peći u kojima se čelik zagrijavao na 1260 stupnjeva, bila je ovdje čeličana, valjaonica traka, gredica i šavnih cijevi, talionica bešavnih cijevi u kojoj smo sada. Do ’90-e godine ovdje je radilo 10 000 ljudi i broj radnika se s godinama smanjivao. Bilo je u Željezari 11 štrajkova, dok nas je bilo više to je bila respektabilna snaga, a onda je vrijeme učinilo svoje, padneš šaptom i nikome ništa. Država se u rješavanje problema umiješala nekoliko puta, ali problem gubitka tržišta i skupog proizvodnog programa nije riješila. Dugovi su se gomilali, SDP-ova vlast je 2000. godine odlučila da Željezara nije u strateškom interesu države, postavila svog čovjeka koji je rasprodao sve što nije imalo veze s proizvodnjom, a proizvodnju nije pokrenuo. Rusi su došli i ubrzo otišli. Nakon njih došli su Amerikanci koji su uložili u Željezaru 200 milijuna kuna, zaključili da im se proizvodnja ne isplati i odvezli strojeve u Kentucky. Prije dvije godine kupili su nas Talijani i uložili do sada 50 milijuna eura – sažeo je Buhin te 2014. godine dva desetljeća agonije, propadanja i razočaranja, u kojima su Željezarom gospodarile i HDZ-ove i SDP-ove vlasti i ruski i američki vlasnici, u kojima se radničkim sudbinama i pogonima što se prostiru na skoro milijun kvadrata trgovalo za jednu kunu, gasila proizvodnja, pokretali stečajevi, a radničko nezadovoljstvo i frustracija rasli.

Foto: Festival Željezara

Nekako istovremeno s Hrvatskim proljećem u Željezari je stvorena umjetnička kolonija. Po naputku i odabiru stručne komisije, u sisačko predgrađe Caprag puna dva desetljeća dolazili su svake godine renomirani umjetnici, od Ivana Kožarića do Dušana Džamonje i u Željezari uz pomoć radničke klase stvarali skulpture, «s ciljem da željezarci ne budu objekt, već subjekt kulturne politike», sročio je onomad neimenovani radnik Odjela za kulturu Željezare Sisak.

– Kolonija je postojala da se na neki način radnicima ublaži taj copy paste, mehanički način proizvodnje, da vide da se može i nešto drugo proizvoditi, da ih se animira. Onda su umjetnici s radnicima počeli osnivati amaterske likovne grupe. Bio je jedan radnik, Dragutin Hočevar se zvao, koji je u početku pomagao Kožariću, a onda i sam počeo raditi skulpture, koje su bile dobre. Godišnje je ovdje dolazilo po desetak umjetnika i fora je bila da su bili obavezni napraviti dva rada, jedan pokloniti Željezari, a za drugi bi im Željezara dobro platila. Proizvedeno je oko 1000 skulptura, 35 ih je ostalo u naselju, nekoliko ih je u sisačkom muzeju, ali za većinu se danas ne zna gdje su  – ispričao nam je Crtalić o sisačkom fenomenu proizvodnog procesa kao kreativnog čina, zbog kojeg nekadašnji glavni ulaz u Željezaru i danas krasi Kožarićev «Antipod», fenomenu zbog kojeg radničko naselje Caprag po svojim brojnim zelenim i betoniranim javnim površinama ima razasut vjerojatno najveći broj avangardnih skulptura po glavi stanovnika, ako ne u svijetu, a ono barem, kako se ono voli reći, u ovom dijelu Europe.

Foto: Festival Željezara

No, nisu željezne skulpture jedini fenomen u Capragu, planski izgrađenom naselju kojeg od Željezare dijeli hrastova šuma. Socijalistički vlastodržac držao je tamo do blagostanja i sreće svojih samoupravljača, onako kako to danas, recimo, u Mountain Viewu, s igralištem za odbojku, bilijarom, stolnim nogometom i bazenom za protustrujno plivanje, kompanijski duh i kreativnost razvijaju u Googleplexu. Osim robne kuće, vrtića, škole, pošte, knjižnice i doma zdravlja, Željezarino naselje imalo je i olimpijski bazen, nogometni teren s atletskom stazom, 18 igrališta za odbojku, tri igrališta za rukomet, 11 streljana, 20 kuglana i dva boćališta. Sportski tereni u Capragu danas su mahom privatizirani ili zapušteni, dok u socijalističkim katnicama, arhitektonski nalik onim novozagrebačkim i urbanistički razumno prošaranim zelenim površinama, živi danas desetak tisuća ljudi, uglavnom umirovljenika.

Foto: Festival Željezara

Nekadašnji industrijski grad u kojem se sav život okretao oko proizvodnje, a industrija bila dio kolektivnog identiteta, projektom Holandske kuće svrstao se među europske gradove koji su prepoznali svoju industrijsku baštinu i kada je industrija već propala, odlučili je iskoristiti kao razvojni potencijal. Projekt Holandska kuća, svjesni su u Sisku, iskorak je u europskim okvirima, a bude li i dalje  volje, znanja i odlučnosti, ovim i svim budućim projektima, industrijska bi baština posrnulom gradu mogla poslužiti kao osnova za razvoj novog identiteta.

Foto: Festival Željezara

Tags: , , , , ,

VEZANE VIJESTI