Neovisni novinarski portal
11.7.2020.
časni ljudi / HRVATSKA / LJUDI / MEDIJI
Ante Mihić u HRT-ovoj emisiji Nu2: Nisu zatvoreni otoci, nego ljudi jedni prema drugima, ali kad ti sebe pronađeš, nema boljeg života od života u Saliju…

Ante Mihić u HRT-ovoj emisiji Nu2:
Nisu zatvoreni otoci, nego ljudi jedni prema drugima, ali kad ti sebe pronađeš, nema boljeg života od života u Saliju…

Saljski ravnatelj knjižnice, teolog Ante Mihić gostovao je danas u HRT-ovoj emisiji Nedjeljom u 2, gdje je govorio o svome nesuđenom svećeničkom zvanju, životu na otoku, fascinaciji knjigama, te na zanimljiv način objasnio svoju već čuvenu izjavu “volim čovjeka, bojim se ljudi”.

– Uvijek kada pristupam ljudima, želim im pristupati kao osobama. Kad je više od jedne osobe, onda od straha, srama ili inhibicija da ću se ja razotkriti, počinješ se utapati u masu. Čovjek je dobar, ljudi su zli. Najbolje što se može dogoditi jest dijalog dvojice ljudi. Užasavam se bilo kakve mase, od koje vrlo lako nastaje ideologija, totalitarizam i “rusvaj”- rekao je Mihić, prenosi HRT.

Ispričao je i kako je doživio moždani udar u Lavovu koji ga je u bitnome promijenio kao čovjeka.

– Prije moždanog udara ja sam bio mali, sebični, oholi gad koji puno govori, obećava, ali malo radi. No, nisam osjećao esenciju života. Nakon moždanog udara kao da sam se očistio od “šporkice” u svom umu. Kao da sam doživio prosvjetljenje. Moj sveti gral je moždani udar- kazao je, objašnjavajući da se čovjek razbolijeva kad ne živi život po sebi, kakvog želi , nego se previše koncentrira na ono što će drugi reći i što drugi od njega očekuju. Ali, ako samom sebi kažeš “ja jesam, ja želim biti”, nema više bolesti- zaključio je.

Iako u gostima na televiziji, nije se ustručavao reći da TV već dugo ne gleda, nego čita knjige koje oživljavaju njegov duh i obogaćuju maštu, za razliku od Televizije koja je njegov mozak puštala da besposleno pluta. Fasciniran knjigama, Mihić ostaje veliki optimist koji čvrsto vjeruje da knjiga ne gubi bitku s televizijom i da se čita više nego ikad, jer je ljudima dosta površnosti koju im servira televizija.

Ante Mihić, saljski knjižničar, koji je radio i kao recepcioner, konobar, prodavač kruha, svojedobno je jako ražalostio svoje roditelje kad se iz sjemeništa vratio s odlukom da svećenički poziv nije za njega. – Nisu bili tužni što ja nisam pop- rekao je- nego su se brinuli da ne propadnem.

Teologiju je završio u vrijeme socijalizma, ali, veli, to nije bilo priznato. Bio je 15 mjeseci i u JNA, a vojni rok je služio u Pirotu, i zapravo je tamo vidio da je kršćanin. Ispričao je kako je jednom zgodom u vojsci došao jedan mali oholi desetar i pitao tko je među njima religiozan. Mihić je istupio i jasno kazao da je vjernik, i tako otkrio svoju bit. Jer, što bi od mene ostalo, rekao je, da sam izdao Isusa Krista, a ta ga je ispovijed nagnala i na suze. No, za njega je to najbolji znak muškosti, jer “suze su zapravo bunar koji kopa našu dušu i koliko je on dubok, u njega će više smijeha stati”, izjavio je, koliko zanimljiv, toliko i intrigantan, Stankovićev gost.

Podsjetio je da se Božić nije slavio sve do 3.stoljeća i Uskrs je bio najveći, esencijalni kršćanski blagdan koji je slavio uskrsnuće Kristova tijela i duha, njegovo transcendentalno ustajanje iz groba. A kako nema empirijskih dokaza da Bog postoji, ali ni onih koji bi empirijski dokazali da ne postoji, ljudima je preostao Božić, to nevino djetešce u jaslicama, Isus poistovjećen s najmanjima, sa siromasima… No, u kršćanskoj Hrvatskoj je puno praznih soba, konstatirao je , ocjenjujući sramotom da uopće postoje beskućnici.

Sjaj i raskoš konzumerističkog Božića gleda i kroz priliku ljudima da tih adcentskih dana zarade za život, i neka zarade. Suština je u tome da je Bog zaželio postati čovjekom i proći sudbinu čovjeka i takav je, prenosi  Mihićeve riječi HRT, završio pribijen na dvije grede…

Osvrnuo se i na česta pitanja nekih, kako je rekao, “hoch Zagrepčana”, kako netko uopće može zimi živjeti na otocima i na moru. Ali, zašto- uzvraća čuđenjem Mihić. To su neumjesna pitanja, jer “imate radove u polju, tvornicu, maslinike, našu kulturu, tu su predstave… I nije problem u zatvorenosti otoka, nego su ljudi zatvoreni jedni prema drugima, poznaju se samo površno i jedni o drugima šire samo ćakule.

Ali, kada ti sebe pronađeš, nema boljeg života od života u Saliju- poručio je.

Tags: , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI