“Mauzolej je mjesto za mrtve, za žive u mauzoleju nema mjesta. Pretvaranjem Vukovara u mauzolej, krade mu se pravo na život, na budućnost i na sreću. Jer kada svi živi odu, tko će ostati da gradi budućnost, da bude sretan? Tko će ostati da se sjeća žrtve?”, napisao je na Twitteru Bojan Glavašević. I teško se s njim ne složiti. Vukovar je svake godine u studenome glavni hrvatski politički i medijski toponim, spomenik pred kojim se dokazuje domoljubna osjetljivost, grad koji slavi svoje žrtve i svoje rane, svoju tragičnu prošlost, a za sadašnjost i budućnost rezervirana su samo politička obećanja i klasične floskule onih koji bolje funkcioniraju na vukovarskom stradanju, negoli na njegovom prosperitetu.
Zato je za ovaj grad rat usud koji su mu namijenile parazitske političke elite kako bi, držeći ga trajno u psihozi rata, imale opravdanje za sustavne zloupotrebe mira. Za manipuliranje njime i Vukovarcima kojima je od ičega na svijetu upravo mir najpotrebniji. Ali, mir u svojoj punini, s institucijama koje funkcioniraju, s građanima koji komuniciraju, s političarima koji njihove potrebe servisiraju, umjesto što njihovu tragediju permanentno egoistično eksploatiraju.
Pustimo Vukovar da živi!
Prema tom gradu svaki časni građanin ove zemlje imao bi pijetet i bez državnih dekreta, blagdana i spomendana. Poštovanje prema žrtvama ne može se propisati, ono se nosi u duši i srcu svakog čovjeka ponaosob i svatko ga izražava na svoj način. Većina iskreno, sućutno i bez patetike iza koje se zaklanjaju samo oni čija je savijest nečista, a namjere nepoštene.
Vukovar je najveći kolektivni stradalnik rata u Hrvatskoj. I malo je onih koji nemaju svijest o tome i potrebu da se na svoj način poklone toj žrtvi. Tragediji jednog razorenog grada, pogibiji tolikih ljudi, mučenjima zarobljenih, u logore odvedenih i netragom nestalih Vukovaraca. Ali, politika je zadnja koja nas na to treba svake godine na obljetnicu sloma grada podsjećati…
U samo tri mjeseca potpune opsade Vukovara stradalo je 2.717 branitelja i civila, u koncentracijske logore odvedeno je sedam tisuća branitelja i cvilnih osoba, iz grada prognano oko 22 tisuće ljudi. Vukovar je tri mjeseca, do posljednjeg daha, branilo 1800 “zengi”, policajaca i HOS-ovih dragovoljaca okupljneih u 204. brigadi hrvatske vojske, no, grad, koji je dnevno znalo zasuti i 11 tisuća kojekakvih projektila, je, unatoč snažnom otporu vukovarskih boraca, pao 18.studenoga 1991. Nema tužnijeg i tragičnijeg dana od toga, ne samo za Vukovarce, nego i za Hrvatsku. I baš zato, na taj dan kad obitelji stradalih tuguju, kad se Hrvatska bolno prisjeća pada Vukovara i njegovih žrtava, potpuno je neprimjereno praznovati.
Proglašavanje državnim praznikom najtežeg dana u novijoj hrvatskoj povijesti je iracionalno i deplasirano, neumjesno. Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje kao praznik, kao neradni dan, ima pomalo cinične konotacije, jer ispada da slavimo svoje poraze poput Srba na Gazimestanu ( 600 godina od kosovske bitke ) koji su svoje najveće stradanje proglašavali najvećom povijesnom pobjedom.
To je taj vulgarni politički paradoks. Sve se može interpretirati kako kojoj politici u nekom trenutku zatreba. I svaku će ranu otvoriti, svaki ožiljak čeprkati, ako im to donosi bilo kakav politički profit. Zar i vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, baš kao i Vlada i njezini apologeti, ne manipulira žrtvom Vukovara i emocijama, ne samo obitelji stradalnika, nego i svih časnih hrvatskih građana? Zar se iza njegove brige za grad, kojem svojom ratnohuškačkom retorikom i gestama nepomirljivosti, netolerancije i ultimativnog antisrpstva uskraćuje pravo na normalan život, ne krije gola politička ambicija da se nametne kao poliitčki faktor iz prve postave nacionalne politike?
Nije ćirilica prioritet u Vukovaru, ali je pitanje provedbe Ustavnog zakona baš kao i onaj Statut grada ispisan tim pismom, kojega je postratni vukovarski “junak” Penava bacio pod noge. Nije ćirilica kriva što se ratni zločinci nisu priveli pravdi, a nisu za to krivi ni hrvatski Srbi koji su u ovoj zemlji neznatna manjina. Krive su hrvatske vlasti koje nisu, toliko godina od rata, osigurale funkcioniranje institucija i dosljednu primjenu zakona koji se donose s figom u džepu. I u koga onda “puca” Penava i slični jurišnici koji poput političkog analfabete Miroslava Škore smatraju da ” nije normalno na Trpinjskoj cesti u Vukovaru prije tužne obljetnice poručivati Vukovarcima da su ratovi gotovi” ? A u proljeće, hoće li se tada smjeti reći u Vukovaru da je rat završen, ili u ljeto, kad sasvim otopli ?
Prioritet Vukovara je ostvarenje prava na normalan život, na mir prije svega, na rad, kvalitetno stanovanje, na mirno odrastanje i školovanje mladih ljudi, na ravnopravnost u miru sa svim drugim gradovima u ovoj zemlji. Dok god Vukovar ne bude izjednačen s drugim gradovima u pravu na mir, neće imati ni šanse za izglednije perspektive. Jer život u ratnom muzeju, ili kako veli Bojan Glavašević, u mauzoleju, eufemistički rečeno, neugodan je živima. Ma tko bili, ma odakle dolazili.
I zato komemorativni skupovi u dvorištu vukovarske bolnice i kolona sjećanja vukovarskim ulicama do memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata koji se organiziraju i 28 godina nakon sloma obrane grada, 18. studenoga 1991., služe ponajviše za paradiranje političara koji , tobože spontano, izmiješani s narodom hodaju ulicama koje pamte, čekajući da ih presretnu kamere i mikrofoni za koje su spremili svoje sućutne govore, i time pokazuju predanost obnovi grada i njegovih perspektiva. Koje istodobno blokiraju perpetuiranjem ratne psihoze i međunacionalne netolerancije kao okvira za vječitu mržnju na kojoj oni sami, ta impotentna, samoživa politička kasta, rastu poput lišajeva.
Otvorite vukovarski “mauzolej” i pustite grad da živi kao sav normalan svijet, dajte narodu da sam svojim stradalnicima i herojima u tišini oda počast, obiteljima da tuguju. Zar nam treba oktroirani državni praznik da bi se sjećali, da bi žrtve poštovali, i da bi nakon 28. godina od ubijanja grada, ipak, mirno živjeli?