Neovisni novinarski portal
12.12.2019.
POLITIKA
Referendum u školama, štrajk pred zabranom: Je li Čorić navijestio epilog Plenkovićevog “rata” sa školskim sindikatima?

Referendum u školama, štrajk pred zabranom:
Je li Čorić navijestio epilog Plenkovićevog “rata” sa školskim sindikatima?

Andrej Plenković pretpostavio je svoj mega-ego interesu i zahtjevima 68 tisuća učitelja i nastavnika u ovoj zemlji i oko 460 tisuća učenika. Svi su oni manje važni negoli činjenica da premijer nije popustio! Štrajk koji traje već više od mjesec dana može ići dalje. Dojam je da bi premijer radije nastavnicima dao i 50 posto više kroz dodatke i osnovicu negoli stavio na dnevni red korekciju koeficijenata. Jer, upravo je povećanje koeficijenata učiteljima i nastavnicima ( za 6,11 posto ) jedini sindikalni zahtjev. I jedino to što sindikati traže, Plenković apsolutno opstruira! To je kompleksno pitanje, kaže, zahtijeva vrijeme i opsežnu, minucioznu analizu.  Ali, zar se koeficijenti nisu i dosad u protekle tri godine ove Vlade mijenjali u MUP-u, MORH-u, sustavu socijalne skrbi itd.?

Umjesto intervencije u koeficijente Vlada nudi povećanje nastavničkih plaća, kroz dodatke, za 10, 4 posto. Zapravo, dodatnih 4 posto u odnosu na ono što je obećano svim zaposlenicima u javnim službama. I mada bi proračun to otprilike stajalo koliko i povećanje koeficijenata za 6,11 posto, premijer to ne da! Nudi tek 1 posto na kraju iduće godine kao osigurač ukoliko se do tada ne redefiniraju koeficijenti. To su doista mrvice s Cezarovog stola, koje učitelji i nastavnici masovno odbijaju. Jer, nije njihov štrajk za tričavih 200- 300 kuna više, kako su to lijepo objasnili i u grupi nastavnici organizirano. Oni traže poštovanje struke, bolje uvjete, pošteniji pristup sustavu i zaposlenima u  obrazovanju, uvažavanje stajališta prosvjetnih radnika, jer, zaboga, o njima se radi!

Plenkovićev paket bez alternative

Ali, za to premijer nema sluha. Zapravo, kao da ga i ne zanima. Pred njima je, kaže, paket koji je “zaista cjelovit, konzistentan i dobro osmišljen”. Njegov, pa stoga najbolji. Poziva sindikate da sagledaju širu sliku. Sadržaj, a ne formu. Da se izvuku iz iracionalnog u racionalno. Razbacuje se frazama, pokriva demagogijom, gomila riječi i ne kazuje ništa novo. Zar nije ponajprije iracionalno ponašanje premijera koji već više od mjesec dana odbija čuti stav i zahtjeve druge strane i papagajski ponavlja uvijek iste bajke o tome kako je njegova Vlada najviše podigla plaće “prosvjetara”. A ni to nije točno, jer kako su neki mediji utvrdili, veći rast plaća prosvjetnih radnika imale su i Matešina i Sanaderova vlada…

Onaj tko u politici tako egocentrično i nepomirljivo razmišlja ne može biti ništa do li autokrat koji ne priznaje dijalog.  Hrvatska je postala talac samoživosti, narcisoidnosti i patološke taštine premijera Plenkovića. Gori od njega  je tek njegov ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Čorić koji bi štrajk zabranio, a premijeru se, navodno, ne može načuditi na strpljenju koje ima prema učiteljima i nastavnicima. E, pa zbilja ima razloga da strahujemo za svoju i budućnost svoje djece u ovoj državi!

Štrajk prosvjetnih radnika je doživio svoju kulmaciju s velikim zagrebačkim prosvjednim skupom na kojem se okupilo 40- 50 tisuća ljudi na Trgu bana Jelačića radi potpore zahtjevima učitelja i nastavnika.  Njegov je vrhunac prošao.  Bio je to trenutak u kojem je hrvatski premijer Andrej Plenković doživio svoj dosad najeksplicitniji
poraz. Ali se od samog sebe, svoje “gigantske veličine” i paunovske taštine, nije odmakao ni za milimetar. Taj hladni čovjek, okupiran isključivo svojim “postignućima”,  kad je shvatio da voda raste i da bi mu mogla doći do grla a štrajk “prosvjetara” sasvim izmaknuti kontroli, tek se tada udostojio sjesti s predstavnicima školskih sindikata. Umjesto da je našao u sebi toliko pristojnosti da u ime poštovanja prema onim tisućama građana na Jelačićevom placu, odmah sjedne sa sindikalnim čelnicima i potrudi se naći izlaz iz ove mučne situacije. Manirom potpuno nezainteresiranog velmože, mrtvo-hladno odjedrio je, nakon prosvjeda na Trgu, na HDZ-ov stranački skup u Osijek, pretpostavljajući ga trenutno najvrućem pitanju u državi.

Ponižavanje , nadmoć i nemoć

Prosvjetarima je na pregovore delegirao predstojnika svog ureda Zvonimira Frku Petešića, apsolutno nekompetentnog i neupućenog u problematiku obrazovanja i štrajka, koji realno govoreći trese i Vladu i državu. Tek kada je vidio da ni nakon sedmostanih pregovora prvog dana, pa ni dvosatnih drugog, dogovor nije ni na vidiku, priključio se pregovaračima. Ali svojevoljno, nikakav ultimatum, tvrdi, nije ga doveo za stol. Moš’ mislit! Činjenica je da je stigao na pregovore tek kada je Vilim Ribić javno poručio da dogovora neće biti dok premiejr osobno ne bude za pregovaračkim stolom.

Nevjerojatna je upornost kojom Plenković ponižava i obezvrjeđuje učitelje i nastavnike. Drsko i bez
imalo poštovanja. Demonstrira kontinuirano svoju nadmoć, kojom apostrofira njihovu nemoć. Gotovo irelevantnost.
Ima li Plenković, možda, cijelo ovo vrijeme, u pričuvi zabranu štrajka, čemu će pribjeći kad i ako za to bude trenutak? Kad štrajk uđe u sasvim kritičnu fazu, jer će tada moći svoju drastičnu intervenciju javno pravdati obavezom prema osiguranju obrazovanja djeci i spašavanju školske godine koja je ugrožena, i još se predstavljati kao odgovoran političar koji primarno vodi računa o interesima školaraca.

Uostalom, sad mu već i otvoreno u tome suflira njegov okolišni ministar Čorić izjavom kako bi on, da je na premijerovom mjestu, pokrenuo pitanje zakonitosti štrajka. Možda baš zbog te rezervne opcije koju čuva kao svoj završni potez, Plenković sebi dopušta i kad je poražen, nadmenu igru moći sa sve umornijim i rezigniranijim sindikalistima. Dok god je mogao odbijao je s njima i razgovarati dureći se zbog štrajka kao uvrijeđena mlada. Prijetio da im dani u štrajku nakon 15. studenoga neće biti plaćeni. Čak im na pregovore nije poslao ni resornu ministricu jer je ušla ” u crveno” dajući podršku štrajku za što se nije uspjela iskupiti ni kad se ljigavo posula pepelom, nego je ciljano spuštao vladinu pregovaračku razinu ne bi li prosvjetare kaznio za neposluh i organizirani otpor.

Nastavnici organizirano

Njegov je cilj uvrijediti i poniziti štrajkaše, osvetiti im se za nered koji su mu priredili, za glavobolju koju krije od javnosti i za skrnavljenje njegova mega-ega.

Zlo i nevolja su u tome što je onaj magični trenutak sindikalne pobjede prošao. A nije iskorišten za brzi dogovor. A to su mogli jedino da su u trenutku one euforije, dok su još svi bili uz njih, ultimativno tražili da s njima pregovara premijer osobno ili da u njegovo ime vladini pregovarači potpišu pristanak na onih 6,11 posto povećanja koeficijenata. U nekom razumnom roku. To nisu učinili, trenutak slavlja je minuo, i oduzetu prednost vratili su već grogiranom Plenkoviću. Njegov je bezobrazluk, njegova drskost, dobila novu priliku.

Sindikalni pregovarači nisu krili razočaranost vladinom ponudom. Ali, na potezu je članstvo koje će se referendumski izjasniti o Plenkovićevom “konzitentnom i dobro osmišljenom paketu”. Mnogi su već danas gromko rekli NE. Bude li većina na tom valu, štrajk ide dalje. A Plenković, što će tada on učiniti? Hoće li posegnuti za onom kartom koju je u javnost, vjerojatno nimalo slučajno, ubacio u igru Čorić i zabraniti štrajk? Vrlo moguće. Jer, njegova ponuda nema alternativu… Ako se ne prihvati, slijedi kazna.

Homogenizacija u školama neće trajati unedogled. Ustrajavanje na štrajku po svaku cijenu može postati kontraproduktivno. Štrajk sve teže može ići do ispunjenja zahtjeva. Oni su trebali biti ispunjeni onog dana kada se na Trgu bana Jelačića okupilo preko 50 tisuća ljudi. Svaki sat nakon toga , izgledi da postignu dogovor oko njihovog jednog jedinog zahtjeva, postajali su sve slabiji. Jer, ovaj premijer ne samo da ne razumije zašto odbijaju njegovu “velikodušnu” ponudu, on ne razumije suštinu štrajka.  Ili ga jednostavno ne zanima. Možda da pročita poruku grupe “nastavnici organizirano“. I ako bude htio, lako će sve razumjeti. Ili da mu sutra nakon radnika Đure Đakovića, na ulice doista, kako se prijete,  izađu i iz privatnog sektora. Možda mu tada sve postane jasnije…

-Tražili smo reformu. Sudjelovali smo u pokušajima reforme koji su ugušeni. Umjesto reforme, dobili smo tablete i Loomen. U cijeloj toj “Školi za život” nije sve apsolutno loše, ali i ćorava koka nađe zrno; ono što je dobro je pojedinačno i sporadično i nema strateškog značaja za sustav. Umjesto toga, potrošeni su milijuni, stotine milijuna, da bi neki distributer opreme strpao sebi pare u džep, a ministrica se hvalila kako je informatizirala i digitalizirala škole! Škole u kojima je internet uveden prije dva tjedna! Škole s kojih otpada žbuka! Škole koje, u nekim slučajevima, rade u tri smjene!
Prigovara se zbog izgubljenih dana nastave. Koliko je dana, tjedana, mjeseci, godina ZNANJA izgubljeno jer pola seoskih škola ne može pronaći učitelja matematike? O informatici da i ne govorimo.
Dežurnim dušebrižnicima bitno je da “sve štima na papiru”, koliko dana je propisano, toliko dana se mora održati. A što je sa znanjem?
Dežurni dušebrižnici znanje ne razumiju jer ga nemaju, pa se njime ni ne bave.
I zato štrajkamo. A ne zbog nekoliko stotina kuna. Vrlo rado bismo mijenjali tih nekoliko stotina kuna za sve gore navedeno… ( nastavnici organizirano )

Andrej Plenković/ Foto:Tris/J.Krnić

Tags: , , , , , ,

VEZANE VIJESTI