Neovisni novinarski portal
14.12.2019.
POLITIKA
Katarina Peović, aktivistica, teoretičarka i potencijalna kandidatkinja za Pantovčak: Tita je važno vratiti na Pantovčak da se zaštiti antifašizam i pozitivno nasljeđe socijalizma čiji je on simbol

Katarina Peović, aktivistica, teoretičarka i potencijalna kandidatkinja za Pantovčak:
Tita je važno vratiti na Pantovčak da se zaštiti antifašizam i pozitivno nasljeđe socijalizma čiji je on simbol

Katarina Peović, dugogodišnja politička aktivistica i teoretičarka, potencijalna je predsjednička kandidatkinja Radničke fronte koja vjeruje da će uspjeti prikupiti 10 tisuća potpisa za kandidaturu i 22. prosinca sudjelovati u izbornoj utrci za novog šefa države. U njezinom su fokusu dominantno radnička prava, bolje i pravednije društvo do kojeg, vjeruje, vodi koncept demokratskog socijalizma za 21. stoljeće koji zagovara. Katarina Peović je beskompromisna, artikulirana i agilna političarka nove generacije koja ne kalkulira, ne govori ono što će se svima svidjeti i ne bježi od “neugodnih” pitanja.

Sasvim sigurno ima svoju publiku, a ona bi bila i brojnija da hrvatsko biračko tijelo ne bira redovito “manje zlo”. Ne računa li se uvjetna , više mobilizacijska, kandidatura Marka Vučetića, koji se iz utakmice povukao, Katarina Peović prva je objavila namjeru da se kandidira za hrvatsku predsjednicu. Učinila je to još u siječnju ove godine, ali ne bez razloga.
” Naš cilj je bio da počnemo ranije dok još nisu drugi kandidati u igri, kako bi dobili više medijskog prostora, jer je razlog zbog kojeg ulazimo u kampanju promocija ideja demokratskog socijalizma 21. stoljeća”, objasnit će Katarina na početku ovog intervjua.

Katarina Peović

 

Samo 30-ak kapitalističkih zemalja u svijetu su razvijene, a ipak ne govorimo da je kapitalizam neuspio projekt

-Što podrazumijeva koncept demokratskog socijalizma s kojim ulazite u izbore? Vulgarni “prijevod” bi bio socijalizam plus demokracija, slobodni, višestranački izbori…

U najkraćem, to je koncept društva koje osigurava temeljne životne potrebe, kao što su besplatno, javno dostupno obrazovanje, zdravstvo, stanovanje i prehrana. Ono što sigurno treba uzeti kao dobro iz socijalističkog eksperimenta je socijalističko samoupravljanje, u kojem radnici upravljaju svojim poduzećima. Mi sad vidimo na primjeru brodogradnje, na primjeru Đure Đakovića čiji su radnici nedavno išli u štrajk, situaciju u kojoj radnici brane svoja radna mjesta i borbenije i intenzivnije, u odnosu na dioničare koji to ne čine. Znači, radnici su intrinzično zainteresirani za osiguranje i očuvanje svojih radnih mjesta, a u okviru demokratskog socijalizma bi bili intrinzično zainteresirani i za proizvodnju za ostvarenje temeljnih životnih potreba. U tom smislu neke lekcije i neki eksperimenti socijalizma se moraju preuzeti, a ono što nije bilo dobro treba kritizirati. No, kad se kritizira socijalizam zaboravlja se da većina ljudi u kapitalističkim zemljama živi u siromaštvu. Samo nekih 30-ak zemalja u svijetu su razvijene, a pripadaju sferi kapitalističke privrede, a ipak ne govorimo da je to neuspjeli eksperiment.

-Zagovornici kapitalizma, koji smatraju da je i najgori kapitalizam bolji od socijalizma, tvrde da je socijalistički model potrošen, da se stoga sam od sebe urušio…

Taj realpostojeći socijalizam koji smo mi imali se urušio u trenucima ulaska kapitalističke privrede, kapitalističkog tržišnog natjecanja. Najprije su se same tvrtke međusobno natjecale, postale su samointeresno usmjereni subjekti na tržištu i morale su ostvarivati dobit da bi ušle u neku logičnu utakmicu međusobno, regionalno. I na kraju krajeva, sam nacionalizam i sukobljenost na toj osnovi proizlazi iz transformacije kapitalističke tržišne privrede koja ulazi u socijalizam krajem 60-ih godina. Taj realsocijalizam je pokazao, uz sve svoje mane, da je u Jugoslaviji osigurao neke bitne stvari, da je, recimo, jedna trećina ljudi živjela u društvenim stanovima. A mi danas o tome možemo samo sanjati. U dok je u socijalizmu stanovanje bilo osigurano, ono danas znači ulazak u dužničko ropstvo. U tom društvu smo imali javno zdravstvo, javno obrazovanje, dostupno svima i besplatno za krajnjeg korisnika. Taj realsocijalizam je praktički ruralnu zemlju odveo u modernistički projekt novog, progresivnog doba u kojem industrijski napredujemo i dohvaćamo industrijski razvoj najrazvijenijih zemalja tog doba. Mi smo daleko prešli razvojem Češku, Poljsku, Mađarsku, da ne govorim Rumunjsku i Bugarsku, mnoge od tih zemalja nas danas stižu i prestižu. Dakle, kad danas govorimo da je to propali socijalistički eksperiment onda treba za to dati neke argumente.

-Činjenica je da se socijalizam u prošlom stoljeću u pravilu razvijao u siromašnijem dijelu svijeta, a najbolje ga je uspio primijeniti možda i najrazvijeniji dio svijeta, kao što su skandinavske zemlje. Kako to objašnjavate?

Svaki sustav ima elemente socijalizma i kapitalizma, nema čistog modela. I kad govorimo o skandinavskoj demokraciji zapravo o njoj pozitivno govorimo upravo zbog socijalističkih elemenata u tamošnjoj ekonomiji i kapitalističkom načinu proizvodnje. Ali, ono u čemu često griješimo je da uzimamo za primjer jednu bogatu zapadnoeuropsku zemlju kao što je Švedska ili Njemačka koje nam trebaju, kako to govore naši političari, biti uzor i cilj u razvoju, ali je, vele, problem samo u našem mentalitetu. Jer naš mentalitet nije dovoljno razvijen kao mentalitet, recimo, Šveđana. To je pogrešno iz niza razloga. Između ostalog, razlog zašto smo mi u podređenoj poziciji je i nejednaki razvoj, jer da bi jedni bili razvijeniji, drugi moraju biti nerazvijeni. Mi se pojavljujemo u tom prostoru periferije kao ekonomija koja osigurava jeftinu radnu snagu zapadnoj Europi i služimo kao tržište za njihove visoko sofisticirane proizvode, dok se istovremeno naša industrija gasi, iako nam se čini da se više nema što ugasiti. Vic koji kruži među socijalistima kaže da je socijalizam napravio više toga nego što kapitalizam uspijeva uništiti, i čini se točnim. Mi volimo tu usporedbu sa Zapadom, i taj politički model će biti prisutan i kod naših predsjedničkih kandidata, koji će govoriti da je naš problem mentalitetski i da se samo trebamo mentalitetom približiti Švedskoj ili Njemačkoj. Umjesto da se u toj analizi naše podređenosti uzima u obzir da smo u takozvanoj slobodnoj tržišnoj utakmici, koja nam se nameće, već apriori u podređenoj poziciji. U toj slobodnoj tržišnoj utakmici su oni koji su jači u ovom trenutku, u boljoj političkoj i ekonomskoj poziciji.

Štrajk “prosvjetara” je apsolutno opravdan!

-Dio vaše kampanje je i obećanje o poništavanju kriminalne privatizacije, renacionalizaciji poduzeća od društvene važnosti, raskidu Vatikanskih ugovora, zagovarate čak i društveno vlasništvo. Nije li to malo anakrono, 21. je stoljeće, štošta se promijenilo, a imamo i iskustvo s društvenim vlasništvom… Znate onu staru tezu: “društveno i ničije”?

Nekidan su Jeremy Corbyn i laburisti u Britaniji najavili da će u slučaju preuzimanja vlasti u Britaniji nacionalizirati  dio tamošnjeg Telekoma. Imali ste niz slučajeva nacionalizacije takvih tvrtki od državnog značaja u kapitalističkim zemljama : struja, voda, željeznice… A mi idemo upravo suprotnim procesom i odričemo se firmi kao što je Đuro Đaković ,  skidamo ih s liste poduzeća od državnog značaja, iako je to poduzeće koje ima punu knjigu narudžbi, koje ima izuzetno dobar program proizvodnje vagona, jedan od najboljih u Europi, kao i vojni program. Tako da mi idemo u obrnutom smjeru. Prije 30 godina, u socijalizmu, radna mjesta su bila osigurana. U ovom trenutku povijesti, radna mjesta se mogu osigurati jedino na način da se zaštiti naša, posebno izvozna, industrija i naša poljoprivreda. Jer, ako ćemo igrati po pravilima EU i tzv. slobodne tržišne utakmice, onda ćemo i dalje gubiti radna mjesta , deindustrijalizirajući zemlju i nećemo osiguravati bolji život, niti one temeljne životne potrebe kao što su obrazovanje, stanovanje, zdravstvo i prehrana. A to su stvari koje bi u 21. stoljeću trebale biti osigurane svima. I bez postavljanja pitanja da li netko to zaslužuje ili ne. Dok mi danas imamo bjelovarskog gradonačelnika koji je postavio  pravilo da svatko tko prima socijalnu pomoć mora sudjelovati u javnim radovima, a oni koji ne žele, gube pravo na socijalnu pomoć. To su opasne neoliberalne mjere. Da su nama korisnici socijalne pomoći najveći problem, onda bi naš problem bio mali. Nama se stalno nameću, medijski i društveno, problemi koji su vezani uz pojedince, individue, i to one najslabije. Znači, krivi su nastavnici koji sada štrajkaju, krivi su korisnici socijalne pomoći koji bi mogli raditi, ali ne žele…

-Što mislite o štrajku prosvjetnih radnika?

Mislim da je apsolutno opravdan. Plaće su stagnirale, koeficijenti su stagnirali u vrijeme krize kada su nastavnicima zamrznuti koeficijente. Njihovo traženje korekcije koeficijenata je u skladu s blagim rastom i konjunkturom u ekonomiji, ali činjenica je da zaostajanje postoji i ono je najveće kod zaposlenih u sustavu obrazovanja. Tako da učitelji i nastavnici imaju apsolutno pravo na štrajk, a ono što je jako zabrinjavajuće je da država prijeti kako više neće biti plaćen, a to su jako opasne tendencije prema radnicima. Imali smo i zabranu štrajka u Croatia Airlinesu. Mora se reći da je štrajk ustavom zajamčeno pravo i ono ne smije biti upitno, to je legalni način prosvjeda, i čak su nastavnici izuzetno taktični, pa su organizirali cirkularni štrajk. Linearno povećanje plaća koje zagovara Vlada donosi još veće razlike, još drastičnije zaostajanje nastavničkih plaća. Zato nastavnici jasno i argumentirano traže 6,11 posto povećanje koeficijenata.

 

-Smatrate li da “prosvjetari” trebaju ustrajati u štrajku koji već dugo traje?

Svakako, svi radnici trebaju ustrajati danas u štrajkovima. A ono što je najopasnije, i što nažalost dolazi i od nekih sindikalista, je socijalni darvinizam, gdje se radnike iz jednog sektora huška protiv radnika iz drugog sektora. Jer svi koji štrajkaju u ovom trenutku, pravedno štrajkaju. Imamo štrajk cestovne firme iz Varaždina gdje 70-ak radnika štrajka, a ostali nisu u štrajku, sindikati se razdvajaju, oni koji ne štrajkaju su protiv onih koji štrajkaju, sindikalisti koji od svojih radnika zahtijevaju da ne štrajkaju šire difamacije i laži o onim sindikalistima koji vode svoje radnike u štrajk, opasno se slažući s upravom koja smatra da je radnicima dala više nego što su trebali dobiti. A u toj firmi radnici su radili za 2500 kuna, ne plaćaju im se prekovremeni sati, mogu ih u svakom trenutku pozvati na teren, tvrtka krši i sve druge elemente iz kolektivnog ugovora, i onda imamo sindikaliste koji kažu da oni sindikati koji su u štrajku postavljaju nerealne zahtjeve…

Pobačaj je bio u Ustavu iz 1974. i dok smo ga mi izbacili, Slovenci i Srbi su ga ostavili u Ustavu

-Mi sad pričamo o svemu i svačemu, a predsjedničke ovlasti su vrlo limitirane, de facto simbolične. Vi, međutim, najavljujete raskid Vatikanskih ugovora, renacionalizaciju vitalnih državnih tvrtki, a čak ste izjavili da biste i pravo na pobačaj definirali kao ustavno pravo. Kako to staviti u kontekst realnih ovlasti predsjednika?

Ja sam kazala da sam za povratak pobačaja u Ustav jer, je iz Ustava, kojeg je napisao Vladimir Šeks i koji nije u kamen urezan, pobačaj izbačen. Bio je u Ustavu 1974. koji je bio temelj ovog Ustava kad se kreirao, ali je izbačen, dok je ostao i u srpskom i slovenskom Ustavu. Da se to nije učinilo, danas, vjerojatno, ne bi imali probleme koje imamo s konzervativnim udarom na reproduktivna prava. I nisam inače baš za legalistički okvir, jer taj legalistički normativni optimizam uopće ne smatram temeljnim načinom da se rješavaju problemi.  Jer, sad se isto tako javljaju tendencije da se Ustav mijenja kako bi se predsjedniku dale autoritarnije ovlasti, a ja ne smatram da bi to popravilo život većine u Hrvatskoj, dapače. Taj segment navodim kao ono što smatram važnim za predsjednika ili predsjednicu. Znači, ako ta funkcija ima već neke visoko protokolarne ovlasti, onda je jako važno da na toj funkciji bude osoba koja se vrlo jasno i artikulirano suprotstavlja politikama aktualne vlade, a ne, kako su neki najavljivali, da treba biti prijatelj premijera. Nama treba predsjednica koja je izuzetno kritična prema smjeru kojim idemo i prema politikama koje ova vlada provodi. Predsjedničke ovlasti jesu ograničena, ali predsjednica u svakom slučaju sukreira vanjsku politiku…

-Dakle, ne mislite da treba povećati ovlasti šefa države?

Čak i u postojećem okviru nešto se može napraviti. Jer, ako predsjednica sukreira vanjsku politiku, onda bi trebala inzistirati na autonomnoj vanjskoj politici, a ne kao što je naša predsjednica činila kad je odlazila vani i stranim diplomatima poručivala kako bi trebali disciplinirati domaće političare da bi dalje proveli mjere štednje, drugim riječima, da bi provodili daljnje antiradničke politike, rezali radnička prava, otpuštali radnike, nastavili privatizaciju i pogodovanje kapitalu. Predsjednica ima neke ovlasti, uz ostalo kod odlikovanja i pomilovanja, u čemu se naša predsjednica nije pretjerano istakla, s obzirom da je pomilovala svog donatora kampanje i odlikovala Tanju Brajdić koja je optužena zbog mučenja zatvorenika u Lori. Na predsjednici je također i da bude vrhovna zapovjednica oružanih snaga, i s te pozicije aktualna je predsjednica zagovarala opasnu militarizaciju društva. Bilo bi izuzetno važno da na toj funkciji bude osoba koja zagovara demilitarizaciju društva..

-Što mislite o sudjelovanju Hrvatske vojske u vojnim misijama?

Svaki put kad naša vlada kaže štrajkašima da nema novaca, onda treba spomenuti koliko se novaca izdvaja za članstvo u NATO-u , a približavamo se iznosu od 2 posto, što je NATO postavio kao preporuku svim članicama , dok , recimo, za kulturu izdvajamo 1 posto , a u Jugoslaviji smo izdvajali čak 5 posto. Samo za vojne misije izdvajamo ogromne novce , a za dva helikoptera, ako ćemo ih kupiti, izdvojit ćemo više nego što sad nastavnici traže za povećanje plaća. Novci se mogu uštedjeti i raskidom Vatikanskih ugovora za koje iz proračuna dajemo milijardu kuna , a još se izdvaja i preko lokalne uprave i samouprave što je teško detektirati koliko. Svaki put kad kažu da nema novaca, onda treba kazati da svaki svećenik u zdravstvenoj ustanovi ima veću plaću od medicinske sestre koja pod sobom ima i dvadesetak ljudi na brizi, čime nam valjda žele poručiti da je važnije moliti se bogu, nego imati zdravstvenu zaštitu.
Trebalo bi provesti i progresivno oporezivanje. Ako uzmemo u obzir da danas 20 posto ljudi u Hrvatskoj drži 95 posto štednje u bankama, onda možete samo zamisliti što bi mjera transparentnih računa učinila i kakva bi se društvena kohezija stvorila među onima koji žive od svoga rada i nemaju takve milijunske iznose na svojim računima, za razliku od elitne manjine među kojima su multimilijarderi. Danas se intenzivno promoviraju razlike i podjele na nacionalnoj osnovi, a kada bismo imali transparentne račune i progresivno oporezivanje tu bi bila vrlo jasna klasna podjela između onih koji žive od svog rada, ili pokušavaju od njega živjeti, i onih koji žive od eksploatacije tuđeg rada.

Problem s govorom mržnje je u tome što je potican s najviših instanci

-Sustavno potenciranje nacionalističkih strasti rezultiralo je eskalacijom nasilja svih vrsta, od govora mržnje do nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Ovih dana vidimo kako se ekspeditivno HDZ rješava svojih članova pod egidom govora mržnje, ali samo zato što im je “na meti” bilo stranačko vodstvo. Inače ih govor mržnje ne zabrinjava…

Mislim da je najveći problem s govorom mržnje što je potican s najviših instanci. Ako imamo političare koji potiču nacionalizam, onda ne možemo očekivati da se nasilje čarobnim štapićem izuzme iz društva. Srbi u Hrvatskoj danas uistinu imaju ulogu Židova jer oni služe nacionalističkim elitama, koje su prije svega kapitalističke, da homogeniziraju tu većinu protiv onih koji sigurno ne mogu biti krivi za njihove teške materijalne uvjete života. To je igra koju vodeći igraju apsolutno u svoju korist, i kada bi se klasna nejednakost puno jasnije vidjela te bi poluge razjedinjenja naroda i lažnih podjela, postale prilično jasne. Isto je s migrantima.

-Kako komentirate sveprisutnu tezu da je Zoran Milanović predstavnik lijeve opcije i da sigurno ulazi u drugi krug jer na ljevici nema drugih kandidata?

Zoran Milanović sigurno nije lijevi kandidat, a niti sam sebe smatra lijevim. I ono što je fascinantno, koliko god on nije ni polit-ekonomski ni svjetonazorski lijevo, je da ga neki još uvijek tretiraju kao lijevog kandidata. On je jedini koji je s premijerske pozicije imao prilike i poluge da promijeni život većine u Hrvatskoj, a pokazao je da je njegova vlada tada vodila antiradničke i prokapitalističke politike. Zakon o radu kojeg je donijela njegova vlada, doveo nas je u ovu situaciju, u kojoj je 40 posto radnosposobnog stanovništva iseljeno, a 90 posto ugovora lani je potpisano na određeno vrijeme. Po eurostatovom istraživanju smo među onima koji imaju najviše ugovora na određeno vrijeme, i to na tri mjeseca, a ispred nas je Francuska s neusporedivo manje takvih ugovora. Mi smo praktički preko tih zakona proveli jednu antiradničku politku, kao što je i Zakon o predstečajnim nagodbama, gdje se opet s druge strane pogodovalo tajkunima kojima su se opraštali dugovi, dok su radnici ostajali na ulici. Tako da Milanović politekonomski svakako nije ljevica, a ni svjetonazorski, gdje bi čovjek očekivao da bude lijevo, nije lijevo. I u kampanji je već dao dovoljno tih poruka koje se ne mogu nazvati ljevičarskim, kao što je njegova izjava o zvijezdi, Hajduku, ili o Titu na Pantovčaku.

Ankete su samoispunjavajuće proročanstvo za održavanje statusa quo

-Što vi mislite o Titu, kao povijesnoj osobi, a ne kultu ličnosti koji bi danas trebali njegovati?

Ne mislim da je najvažnija stvar vraćanje Titove biste na Pantovčak, ali ja bi je vratila, zato što je simbolički važno da mi u ovom trenutku zaštitimo antifašizam i pozitivno nasljeđe socijalizma čiji je on simbol. Jasno da je antifašizam napadnut, i to ne samo u Hrvatskoj, nego i iz samog srca Europe. Zašto imamo rezolucije koje izjednačavaju antifašizam i nacizam, kome se danas da uopće više otkapati kosti i proglašavati Molotov-Ribbentropov pakt između Rusije i nacističke Njemačke kao početak Drugog svjetskog rata gdje se izjednačava Rusija i Njemačka, kome je to uopće i zašto važno? Pa važno je zato da se ideja boljeg i pravednijeg društva izjednači s nacističkom zločinačkom ideologijom. U tom trenutku kad ste izjednačili ideju boljeg i pravednijeg društva koja je doživjela distorziju, koja se pretvorila u svoju suprotnost , s ideologijom koja je od početka zločinačka, onda ste zapravo ukinuli mogućnost bilo kakvih vizija boljeg i pravednijeg društva kao što je vizija demokratskog socijalizma 21. stoljeća. U tom trenutku ste ljudima poručili da su svi koji tvrde da možemo na neki način doći do tog boljeg i pravednijeg društva zapravo opasni totalitaristi koji imaju na pameti nešto sasvim drugo od onog što govore. Zato je važno vratiti Tita na Pantovčak, napraviti tu simboličnu gestu spašavanja i zdravog razuma i suprotstavljanja opasnom povijesnom revizionizmu gdje je stvarno danas izuzetno važno da kažemo da je crno- crno, a bijelo- bijelo. Jer mi se danas nalazimo u situaciji da dokazujemo neke povijesne lekcije koje bi trebale biti neupitne i davno apsolvirane, kao što je ona da su antifašisti bili osloboditelji. A to je apsurd i zato je jako važno simbolički vratiti Tita na Pantovčak, iako, sigurna sam da ni ta gesta neće biti poboljšati život većine u Hrvatskoj.

-Kako komentirate inflaciju kandidata za predsjednika države na ovim izborima ?

Mislim da se politička scena, za razliku od prošlog političkog ciklusa, bitno usložila. Devedesetih smo imali dvije strane, ili-ili, i onda se ta politička scena počela usložnjavati i sad smo došli do toga da imamo sve nijanse sivog , ali nijedna od tih nijansi, osim nas, ne zagovara, niti nudi, korjenitu promjenu .Tako da bez obzira što se jako iznijansirao naš politički spektar , kad izrežemo izjave predsjedničkih kandidata teško da ćemo spojiti osobu s tom izjavom. Svi više- manje nude reforme u istom smjeru, a to nisu radničke politike, nije zaustavljanje privatizacije nije smjer radikalne, korijenite promjene koja bi jedina mogla osigurati temeljne ljudske potrebe svima, a s druge strane upozoriti na ogromne socijalne razlike i onima koji imaju jako puno oduzeti nešto.

-Koliko je ovo fer i korektna utakmica u smislu ravnopravnog tretmana kandidata? Nije li sva medijska pažnja zapravo koncentrirana na nekoliko kandidata koji su u startu izdvojeni kao favoriti, a svi ostali su demokratski folklor, kao da vode unaprijed izgubljenu bitku?

S tim se mogu samo složiti. Od početka su mediji izabrali favorite i njih prate, a ankete su samoispunjavajuće proročanstvo, one nemaju puno ciljeva osim onog da potvrde onaj odnos moći koji je postojeći i da zadrže status quo. Oni koji su neodlučni često odustaju od kandidata koji zastupa njihove interese jer im se čini da ništa ne mogu promijeniti jer je njihov glas jedan u moru glasova. Iako puno ljudi negoduje, ljudi su jako nezadovoljni, ali ne vide izlaza iz te situacije, i onda većina njih glasa za tzv. manje zlo ili odluče ne izaći na izbore. Oni koji ne izlaze na izbore, to su oni glasači koji bi mogli donijeti prevagu i promjenu, tih 40-ak posto što ostaju kod kuće, ali to je kamen koji treba zakotrljati, a da se on ne zakotrlja, to osiguravaju i mediji i političke elite . Osim medija koji stvaraju javno mnijenje, postoje i materijalni uvjeti za vođenje kampanje…

-Kako stojite s financijama za kampanju, s koliko novca možete računati?

Mi ćemo sigurno za kampanju potrošiti manje nego što će neki kandidati potrošiti samo za oglase u jednom danu. Neki kandidati izlaze iz paštete, pojavljuju se svugdje , ali to košta, to su ozbiljni novci. Mi nećemo potrošiti više od 100-120 tisuća kuna.

-Tko su vaši donatori i sponzori kampanje?

Način na koji se financiramo je istovremeno jako važan način naše političke borbe. Godinama smo kao stranka egzistirali samo na članarinama, da bismo ušli u tijela lokalne samouprave u Zagrebu 2017. na lokalnim izborima i od tada doniramo svoje vijećničke naknade iz MO , vijeća gradskih četvrti i jednog zastupničkog mjesta u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, s tim da članovi koji su siromašniji, zadržavaju dio tih naknada na svom računu. Tako smo prikupili dio sredstava i to nam omogućava da uđemo i u ovu kampanju, a imamo i svoje donatore u kampanji. A opet, i donacije ovise o oglašavanju, tako da sigurno ne možemo očekivati neka velika sredstva.

Biografija
Izv. prof.dr.sc. Katarina Peović je rođena 1974. u Zagrebu, završila je Komparativnu književnost i kroatistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu gdje je i magistrirala te doktorirala na polju kulturalnih studija. Zaposlena je na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci ( od 2012. je docentica ), gdje drži kolegije iz kulturalne teorije. Uređivala je književno-teorijski časopis Libra Libera te emisiju Elektrosfera na Trećem programu Hrvatskog radija, autorica je dviju knjiga Mediji i kultura i Marx u digitalnom dobu, pisala je za Zarez i H-Alter. Članica je antisistemske i antikapitalističke lijeve političke stranke, Radničke fronte, a obnašala je i funkciju rotacijske zastupnice RF-a koji je dio kluba Lijevog bloka u zagrebačkoj Gradskoj skupštini ( od siječnja do rujna 2018. ).

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI