Vukovar je predizborna platforma Ivana Penave. Kandidata za budućeg šefa HDZ-a. Njegova je politička ambicija tako velika da je za nju spreman žrtvovati i cijeli grad. Trujući ga mržnjom i nepomirljivošću kao svojim, zasad, jedinim programom. Naravno, zločine treba, štoviše odavno je trebalo, sankcionirati, ali sve zločine, bez iznimke i bez privilegirane nacionalnosti. No, zar su manjinski Srbi krivi što zločini nisu sankcionirani, što njihovi počinitelji nisu do danas odgovarali? Zar su Srbi zaslužni za rad represivnog aparata, pravosudnih institucija, za njihovu neefikasnost i za neprocesuiranje zločina? Koga Penava obmanjuje?!
Zašto svoj nacionalistički gnjev, koji je njegov zasad jedini politički alat, ne adresira na pravo mjesto, izravno na svoju stranku, na HDZ koji je uspostavio ovakav pravosudni sustav i održava ga, iz sasvim pragmatičnih razloga, već tri desetljeća na životu? Zašto stvara privid kako su Srbi krivi što nije presuđeno srpskim ratnim zločinima?
Penava je problem, a ne rješenje za Vukovar
Nije Penava protiv većih prava Srbima u Vukovaru, on je zapravo protiv Srba u Vukovaru uopće, osim ako se nisu asimilirali s većinskim narodom i potpuno zatomili, ili još bolje, odrekli se svog izvornog nacionalnog identiteta. Za Penavu je ćirilica isto što i crvene zvijezda petokraka. Simbol agresije, četništva, zla. Penava želi biti veći branitelj od svih hrvatskih branitelja i stradalnika. Iako mlad čovjek, svega mu je 45, razmišlja poput ratnog veterana koji je doživotno ukotvljen u ratu i koji bez neprijatelja ne funkcionira. Penava, stoga, nije rješenje za napaćeni Vukovar, Penava je njegov veliki problem, jer mu je cilj držati grad u trajnom zatočeništvu kako bi sam mogao figurirati kao njegov zapovjednik obrane u miru. Ali, od koga Penava danas brani nesretni grad? Od ćirilice, ekavice, ili od mira koji otvara Vukovaru perspektive, ali ih Penavi itekako zatvara?
Profesor kineziologije, bivši ravnatelj vukovarske Ekonomske škole, sportaš ( bivši veslač ), Vukovarac po rođenju ( Borovo naselje ), koji je srednju školu završavao u Varaždinu zbog rata, a studirao u Zagrebu, s 40 godina je izabran za vukovarskog gradonačelnika, a danas je u drugom mandatu. I što je Penava donio svome gradu, kakvo dobro, kakav napredak?
Sporni Zaključak je manje-više očekivan rezultat atmosfere na kojoj neimarski rade Penava i njegovi bliski suradnici. I u tome je stvar, a ne u zaključku o nepodobnosti ćirilice. Veći je problem ta beskompromisnost koja prati njegovo donošenje, a koja se promovira kao čin pravednosti i zaštite dostojanstva vukovarskih žrtava. Taj odium prema suživotu sa srpskom manjinom, koja se, doduše, poput slona u staklarskoj radnji, pokušava izboriti za pravo na vlastiti kulturni i politički identitet, promiče se u manifestaciju herojstva, otpora neprijatelju “drugim sredstvima”.
Ćirilićni Statut Grada i “puzajuća velikosrpska agresija”
Za Penavu je ćirilični Statut Grada Vukovara koji mu je pokušao dati vijećnik Srđan Kolar ( SDSS ) pozivajući na dijalog većine s manjinama, dokaz “puzajuće velikosrpske agresije” koja je opet na djelu zahvaljujući Miloradu Pupovcu i njegovom SNV-u. I zato će njime teatralno pomesti pod, jer njih, Srbe, zanima ćirilica, ali ne i silovane žene, ubijena djeca. Priprijetit će kako će na velikosrpsku agresiju udariti svim sredstvima. Pa je na ćirilićni Statut udario novim valom mržnje i antisrpske histerije. Pokazujući kako ćirilici nije mjesto u Vukovaru, nota bene ni Srbima, ma što Ustavni sud rekao o tome…
A u srpnju ove godine Ustavni sud je odlučio da se prava srpske manjine u Vukovaru, gdje čine trećinu stanovništva, mora unaprijediti. Tragom te odluke Gradsko vijeće je donijelo Zaključak da nisu ostvareni potrebni preduvjeti za uvođenje posebnih prava ( u okviru ravnopravne upotrebe pisma i jezika srpske nacionalne manjine u službeni jezik) , pa ćirilice u Vukovaru do daljnjega neće biti. Osim ako Ustavni sud ne arbitrira čuvajući, uz ostalo, i vlastiti dignitet…
Predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović zasad obazrivo, komentira Penavin zaključak napomenom kako očekuje “da se odluka Ustavnog suda poštuje i da Vlada RH osigura njezino provođenje.” Ali, u pravilu se- kaže- u predizborno vrijeme Ustavni sud suzdržava od donošenja odluka koje imaju političke posljedice. Pa će pričekati Odluku Gradskog vijeća Vukovara i njezino obrazloženje i onda odlučiti o daljnjem postupanju. Do tada, “Ustavni sud poziva na poštivanje Ustava i zakona te dijalog, međusobno uvažavanje i toleranciju te smirivanje tenzija”, poručuje retorički Šeparović.
Opasna igra gradonačelnika Vukovara
Premijer Andrej Plenković ratničku retoriku i netrpeljivost vukovarskog gradonačelnika prema srpskoj manjini razumije, zapravo, “ne bi se štel mešat”, na lokalnoj je samoupravi da ocijeni jesu li se stekli uvjeti za ćirilicu, i ona je zaključila da nisu. Jednostavno. Plenković pazi da Penavina municija i njega ne pogodi.
Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, koja je Penavu proračunato uključila u izborni stožer ne bi li pojačala svoj domoljubni nacionalni naboj i osvojila izgubljene simpatije krajnje desnice, spremno staje uz gradonačelnika Vukovara. Grad koji je bio potpuno razrušen kao da je nuklearna bomba pala na njega, tisuće branitelja i civila pobijeno, mučeno, silovano, i nikada nisu doživjeli pravdu.
– E, pa oprostite, prvo treba riješiti velike stvari– mudro će KGK – a onda možemo krenuti u one korake koji će omogućiti svima da se osjećaju sigurno u hrvatskoj državi.
Nevjerojatno, i to se pred narod plasira kao nešto o čemu odlučuje, ili što sprječava, srpska manjina!? Kao da su ključevi represivnog aparata u njihovim rukama…
Trampolin
Naravno, nije ćirilica presudna, ona je samo simbol u kojem ostrašćeni Ivan Penava, zaigran političkom kampanjom u kojoj juriša na sam vrh HDZ-a, vidi četničke horde koje ponovo prijete Vukovaru. Penava namjerno gradira “opasnost” od jezika i pisma, u nedostatku drugih alata, kako bi zadobio povjerenje vukovarskih stradalnika i svih koji traže odmazdu, promovirajući se kao najdosljedniji i najodvažniji borac za obranu “časti” ovog razorenog, ubijenog grada. I pritom ga sam ponovo ubija. Temeljito, bez ostatka. Poput njegovog najvećeg dušmana. Sije mržnju, nacionalnu isključivost, prezir prema srpskoj manjini kojoj bi najradije zabranio ulaz u grad, i sve to umata u nesankcionirane zločine, poginule branitelje, silovane žene, ubijenu djecu, nestale…skrnaveći uspomenu na njihovu žrtvu.
Njegova je politička igra opasna i perfidna. Iznad svega egoistična i neiskrena. Vukovar je samo njegov trampolin s kojega računa odskočiti do Zagreba, do Markovog trga, Banskih dvora, ugurati se među tzv. političku elitu i biti značajan politički faktor. Svoju političku rolu Penava je dobro uvježbao. Već se doima poput iskusnog glumca koji s istim žarom po stoti put igra istu predstavu. Računajući na zasluženu nagradu. I za tu je ambiciju spreman dati sve, prije svega, sam Vukovar i njegovu budućnost. U koju se kune. Za koju , navodno, sve ovo čini. Ali, stalnim obnavljanjem rata i učvršćivanjem linije razgraničenja između Hrvata i Srba, miru se ne daje nikakva šansa. A bez mira, budućnosti nema…