Prenosimo s Facebooka današnji blog, koliko poznatog toliko i osebujnog, hrvatskog kazališnog redatelja, kvizaša, blogeraša, DJ-a Marija Kovača, koji na zanimljiv i intrigantan način komentira bolest hrvatskog društva i države. Kovačev je to “Pokušaj dijagnoze” koji možda neće djelovati na samu bolest, ali će vam je nakratko olakšati…
Pokušaj dijagnoze
Liječenje svake bolesti počinje njenom dijagnozom, preciznim detektiranjem simptoma i posljedica. Kada je u pitanju osoba-pacijent proučava se njena anamneza, povijest bolesti, prehrana, stil života i svi ostali faktori koji utječu na zdravlje osobe. No, što ako je pred nas postavljen zadatak dijagnoze bolesti cijele jedne države? Što ako vam urednik kaže: volio bih da napišete tekst koji će pokušati utvrditi što ne valja s državom i da predložite kako to popraviti? Odakle krenuti?
Za početak, tko je taj ili ta koji će umjesto države leći na psihijatrijski ležaj i odgovarati na pitanja:
Hrvatska, kako si?
Hrvatska, što te muči?
Hrvatska, jesi li imala sretno djetinjstvo?
Hrvatska, sjećaš li se stoljeća sedmog?
Hrvatska, hraniš li se zdravo?
Hrvatska, spavaš li dovoljno?
Hrvatska, jesi li sretna na poslu? Kod kuće?
Kolega i prijatelj Otokar Levaj nedavno je primjetio kako se Hrvatsku može podijeliti u dvije skupine, one koji su ZA DOM i one koji su ZA VAN. I, uistinu, ako popratite javni diskurs, komentare na društvenim mrežama ili jednostavno pratite elektronske ili tiskane medije, jasno će se vidjeti podjela među ljudima koju bi laici stendhalovski opisali kao “crveno i(li) crno”. Dovoljna je izjava o jogurtima ili željeznoj zavjesi kako bi se rasplamsale javne rasprave, počelo se izvlačiti prljavo rublje i kosturi očeva, djedova, predaka. Fiksiranost Hrvata na prošlost, dalju ili bližu, toliko je opsesivna da budućnost u tom ratu naprosto nema nikakve šanse. Možemo pokušati razgovarati o očitim problemima države kao što su imigracija mladih i sposobnih, epidemija uhljeba u državnom sektoru, metastazirajuće činovništvo ili korumpirano pravosuđe no dovoljno je jedno simbolično mahanje crvenom ili crnom krpom pred očima nacije i svi ti problemi nestaju, padaju u vodu i postaju beznačajni pred pitanjima: Gdje si bio 1991., 1971., 1941…?
Stoga, čini mi se kako Hrvatska kao pacijent nema povijest bolesti, već je njena bolest upravo – povijest. Svi ostali gore navedeni problemi, od kojih su neki uistinu ozbiljni, tek su nuspojave izazvane pretjeranom fiksacijom nacije na povijest zbog koje zanemarujemo sadašnjost i budućnost. Prije nešto više od nekoliko tisuća godina, Ciceron je izjavio kako je povijest učiteljica života, no pitanje je bi li i on sam korigirao svoju izjavu da živi u današnje vrijeme hiperinflacije lažnih novosti, revizionizma, teorija zavjere i paralelnih svemira. Izgleda da je za Hrvate povijest sve više mučiteljica života, i to onog dijela života koji pokušava težište prebaciti na sutrašnjicu, na izvrsnost, na kvalitetu. Nisam doktor medicine i ne pravim se da znam rješenje, ali znam da nisam niti ZA DOM niti ZA VAN već sam ZA ZASUKATI RUKAVE i početi čistiti ove Augijeve štale u kojima se davimo otkad znamo za sebe. A kad sam već spomenuo Stendhala, jedina bolest od koje bih volio patiti je upravo Stendhalov sindrom za razliku od ovog bipolarnog poremećaja oko nas.
Mario Kovač
https://www.facebook.com/mario.kovac.3914
