Neovisni novinarski portal
20.10.2019.
(avan)turizam / REPORTAŽE
Foto: Franka Petković

Putevima revolucije:
Partizanske apstrakcije, ledenjačka jezera i vrhovi Zelengore

Foto: Franka Petković

Tri dana i četiri noći proveli smo na Zelengori, mitskoj planini partizanskog pokreta, na kojoj se i dan-danas znaju pronaći kosti poginulih boraca. Od osamdesetak obilježja razasutih planinom koja podsjećaju na važnu nam antifašističku epizodu, posjetili smo dva, uz onaj središnji u dolini. Od devet ledenjačkih jezera vidjeli smo dva i popeli se na jedan ali vrijedan vrh. Prekrasnoj, prostranoj, raznolikoj i rijetko posjećivanoj  planini vrijedi se ponovno vratiti.

Foto: TRIS/A.Tešić

U drvenom bungalovu iza ograde Seoskog domaćinstva Kovačević na kraju sela Vrbnica, do kojeg se stiže nakon nešto manje od sat vremena spore i oprezne vožnje kroz šumu dobro utabanim makadamom, bila nam je baza . Na makadam se skreće s magistralnog puta Sarajevo-Foča-Trebinje, iznimno uskog i zavojitog u kanjonu Sutjeske,  koji kilometar sjevernije od Doline heroja na Tjentištu.

Foto: TRIS/A.Tešić

Naglavne lampe i telefoni bez signala  jedini su nam, uz krevet i čistu posteljinu,  civilizacijski dosezi u malom drvenom bungalovu, u seoskoj idili na nešto manje od tisuću metara nadmorske visine. Udaralo se malo glavom i tražilo prostora nogama, ali za prizore krave na noćnoj ispaši, vjeveričje akrobacije na limenom krovu i buđenje s pijetlovima u prvom redu do šume, vrijedilo je odreći se rutine i komfora.

Foto: TRIS/A.Tešić

Lako je u takvom okruženju približiti se prirodi i uz vatru, pečenu jaretinu i rakiju od kruške razdragano dijeliti dojmove sa ljudima koje vidiš prvi puta u životu. Da li zbog izolacije, sličnih nazora ili proživljenog iskustva, poveže vas iskonska ljudskost i ispliva briga za drugoga pa se već nakon nekoliko minuta počnete osjećati bliskima s grupom Banjalučana i mislite se kako se snašao Belgijanac koji je sam otišao kampirati u šumu.

Foto: TRIS/A.Tešić

Slično je i s domaćinima, ljudima iz Foče premladima za penziju, a prestarim da pronađu novi posao, žrtvama tranzicije i nikakve gospodarske politike dijela Bosne pod Dodikovom vlašću koja više nacionalistički bezglavo maše zastavama nego što brine o narodu i infrastrukturi.

Foto: TRIS/A.Tešić

Našli smo ih slučajno, tragajući na internetu za oskudnim informacijama o markiranim planinarskim stazama, makadamima i polaznim točkama za uspone na vrhove planine. Primili su nas srdačno, gostili svojim sirom, jajima, slaninom, mesom i krumpirom, više nego što smo mogli pojesti, a u međuvremenu opušteno i bez folklora živjeli svoju svakodnevicu u kojoj su muzli koze i hranili svinje, a vikendima dočekivali i ispraćali djecu i unučad iz grada.

Foto: TRIS/A.Tešić

Vozeći se prema Vrbnici iz pravca istočne Hercegovine, koji kilometar poslije oznake dobrodošlice Nacionalnog parka Sutjeska, otvara se Tjentište, kotlina rijeke stiješnjene u svom kanjonu, dolina u kojoj je prema rješenju beogradskog arhitekta Miodraga Živkovića  postavljen spomen-kompleks Dolina heroja sa središnjim spomenikom žrtvama Bitke na Sutjesci.

Foto: TRIS/A.Tešić

Spomenik sa svoje dvije zrcalno-simetrične stijene visoke dvadesetak metara simbolizira proboj iz kanjona Sutjeske u slavnoj bitci u kojoj je u mjesec dana svibnja i lipnja 1943. godine živote izgubilo više od sedam tisuća partizana, među njima najviše Dalmatinaca.

Spomenik u komunikaciji sa okolnim brdima 

Nijemci su započeli Operaciju Schwarz, o kojoj se kod nas poslije učilo kao o Petoj neprijateljskoj ofenzivi, a povijesni izvori govore da su se u Bitci na Sutjesci, jednoj od najpoznatijih partizanskih bitaka, dobro organizirani, vješto vođeni i s nevjerojatno visokim borbenim moralom, partizani uspjeli izvući iz neprijateljskog obruča brojčano daleko nadmoćnijeg i opremljenijeg neprijatelja.

Foto: TRIS/A.Tešić

Spomenik koji je do prije koju godinu bio skroz zapušten, posivio i zarastao u mahovinu, danas je u nešto boljem stanju. Izbijeljen i tek neznatno prošaran grafitima, impozantan u gabaritima, kao da komunicira sa okolnim brdima i prostorom u koji je usađen, grobnicom, devastiranim muzejom, starim hotelom i  kompleksom koji vapi za temeljitijom obnovom.

Foto: TRIS/A.Tešić

Htjeli smo vidjeti i spomenik Drugoj dalmatinskoj proleterskoj udarnoj brigadi, koja je osiguravala proboj ostalim  jedinicama  i pretrpjela ogromne gubitke, do kojeg se može stići terencem nakon dvadesetak kilometara lošeg makadama, ali i planinarskom stazom.

Zelengora prebogata vodom

Uspon do spomenika kod jezera Donje Bare, jednog od devet jezera na vodom prebogatoj Zelengori, započinjemo koji kilometar južno od Tjentišta. Lokalitet se zove Kovačev panj, u blizini je veliko proširenje uz Sutjesku, a planinarska oznaka govori da će nam do jezera trebati oko tri sata hoda. Izvrsno markirana staza sa oznakama Via Dinarice, jedna od rijetkih na Zelengori, planini na kojoj se valja snalaziti uz pomoć preporuka, karti i kompasa, ulazi u šumu i kreće izraženi uspon. Putem srećemo samo dvojicu beogradskih planinara.

Foto: TRIS/A,Tešić

Od lokaliteta Stoca staza se izravnava, prestaje šuma bukve i počinje dominacija crnog bora, a kroz grane se naziru već i vrhovi susjednog Volujka, planine s druge strane kanjona Sutjeske.

Foto: TRIS/A.Tešić

Nismo sigurni vide li se iza vrhova Volujka i vrhovi Maglića, planine koju BiH dijeli sa susjednom Crnom Gorom, ali kako izlazimo na čistinu prizori postaju sve impresivniji.

Foto: TRIS/A.Tešić

Evo nas i kod jezera Donje Bare, na 1475 metara nadmorske visine, jednog od tzv. gorskih očiju, devet bistrih ledenjačkih jezera na Zelengori smještenih ispod njenih vrhova.

Foto: TRIS/A.Tešić

Na rubu travnate udoline prošarane borovnicama, klekovinom i borom naziremo u daljini spomenik Drugoj dalmatinskoj koja je ovdje na Barama držala odstupnicu i u žestokom srazu sa snagama njemačke 118. divizije izgubila dvije trećine ljudstva.

Foto: TRIS/A.Tešić

Daleko manje impresivan od onog na Tjentištu, gabaritima i apstraktnom formom, već pomalo oronuo, betonski spomenik čuva uspomenu na žrtvu hrabrih Dalmatinaca i njihovu poruku Vrhovnom štabu da Nijemci nadiru sve jačim snagama i sve upornije, da su oni izgubili dvije trećine ljudstva, ali da mogu i dalje računati na njih kao da su u punom sastavu.

Foto: TRIS/A.Tešić

Ovdje smo i zbog lokalpatriotskog ponosa na činjenicu da je naš Šibenik, tada mali težački grad, od svih gradova u bivšoj Jugoslaviji dao najviše partizanskih boraca u Bitci na Sutjesci, njih 1316, od kojih je u borbama poginulo 535, dobar dio upravo na Barama.

Foto: TRIS/A-Tešić

Sa Donjih Bara staza preko jezera Gornje Bare nastavlja dalje prema Bregoču, 2014 metara visokom najvišem vrhu Zelengore na koji se planiramo popeti sutradan. Usponi na Bregoč počinju najčešće sa Orlovačkog jezera do kojeg vode dva makadamska puta. Jedan je kraći i lošiji i polazi sa Tjentišta, a obična cestovna vozila njime teško prolaze. Odlučujemo se za drugi koji bi trebao biti u  boljem stanju. U dužini od oko 25 kilometara polazi iz sela Čemerno u koje se sa magistralne ceste skreće malo poslije istoimenog tunela u smjeru juga.

Je li ovo put za Bregoč?

Ignoriramo preporuku traktoriste iz Čemernog da ni taj makadam nije sjajan i da se bez terenskog ili kakvog šumskom putu primjerenijeg vozila na njega ne ide ako se baš ne mora. Zaobilazimo rupe, vododerine i razvaline, mimoilazimo sa rijetkim kamionima koji iz šuma Zelengore izvlače drvo, a negdje poslije dvadesetog kilometra, duboko u planini, put postaje teško prohodan. Dalje ćemo pješice.

Foto: TRIS/A.Tešić

Plan je prvo spustiti se do Orlovačkog jezera na kojem očekujemo početak markacije, a koje bi prema karti i prijeđenoj kilometraži trebalo biti iza nekog od travnatih brežuljaka  i koje bi, čvrsto vjerujemo, trebali uskoro ugledati u dolini ispod nas.

Foto: TRIS/A.Tešić

Krećemo u smjeru jezera krateći put preko travnatih brežuljaka prepunih divljih borovnica. Nikakvih markacija nema, Bregoč se od naslaganih brda još uvijek ne vidi, ali imamo predodžbu u kojem bi smjeru trebao izroniti i pogledom tražimo križ na vrhu.

Foto: TRIS/A.Tešić

-Heej, je li ovo put za Bregoč? – dovikuje nam sa susjednog brda momak iz Rogatice koji motociklom i pješke sam obilazi Zelengoru. Dalje nastavljamo zajedno, okrećemo se u smjeru Bregoča i nailazimo na prvu markaciju i oznaku još jednog dijela trase Via Dinarice.

Foto: TRIS/A.Tešić

Staza nastavlja kružeći oko Bregoča, a mi je odlučujemo skratiti usponom preko sipara i stjenovitog hrbata, što se ubrzo pokazuje ne baš pametnim potezom. Napredujemo polako, put je neosiguran, uzak i prilično strm, provalija solidna, a stijene mjestimično krušljive.

Foto: TRIS/A.Tešić

Silazimo siparom sa stjenovitog hrbata i uspon nastavljamo travnatom strminom direktno prema vrhu. Strmina je izražena, naporno je, napredujemo polako zabijajući planinarske štapove i krijepeći se divljim borovnicama.

Foto: TRIS/A.Tešić

Evo nas na Bregoču. Uživamo u pogledu na susjedne tek koji metar niže Kozje strane i mnoge druge vrhove Zelengore. Na koju god stranu da pogledate prizor je nestvarno lijep.

Foto: TRIS/A.Tešić

Na Orlovačko jezero ovoga puta nećemo. Valja nam se još spustiti do polazne točke, odvoziti jedan pa drugi makadam i prije nego što nas uhvati debela noć stići u bazu u Vrbnici.

Foto: TRIS/A.Tešić

Treći dan je trebala biti lagana šetnja do Crnog i Bijelog jezera, pet kilometara šumskog makadama i dva kilometra uspona šumskom stazom, ali slučaj je htio da lagana šetnja potraje cijeli dan i da se, navikli na markacije, bez njih satima vrtimo ukrug.

Pogrešna skretanja do Ljubinog groba

Nekoliko puta smo završili u gustišu na kraju šumskih vlaka jer smo od svih skretanja izabirali uvijek pogrešno, ali izašli smo nekako iz šume i dovukli se do spomenika na prijevoju Ljubin grob.

Foto: TRIS/A.Tešić

Na tom su prijevoju preko Zelengore, kojim su se u Bitci na Sutjesci Tito, Vrhovni štab i kolone ranjenika uspjeli izvući iz neprijateljskog obruča, vođene teške borbe. Naziv lokaliteta nema veze sa pogibijom partizana nego vjerojatno sa nekim davnim tu zakopanim pastirom.

Foto: TRIS/A.Tešić

Sa čistine prijevoja lako smo uz pomoć karte i kompasa locirali tražena jezera i utabanim se putićem spustili u smjeru Bijelog, taman toliko da s visine bacimo pogled na to gorsko oko. Nećemo se spuštati do obala jer smo izgubili previše vremena i snage vrteći se šumom.

Foto: TRIS/A.Tešić

Jezera ostavljamo za drugi put, bogatiji za iskustvo da je Zelengora puna nemarkiranih staza, da su putevi do polaznih točaka za uspon na vrhove  loši i da zahtijevaju terenska vozila te da je za višednevnu turu pametnije noćiti na nekoliko lokacija umjesto izabrati jednu bazu.

Foto: TRIS/A.Tešić

 

 

 

Tags: , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI