Neovisni novinarski portal
16.10.2019.
POLITIKA
Jovica Matijević, pčelar: Lokalnim političarima lakše je uložiti u autobuse za birače iz Srbije, nego pomoći mojoj obitelji s dvoje male djece da ovdje ostane…

Jovica Matijević, pčelar:
Lokalnim političarima lakše je uložiti u autobuse za birače iz Srbije, nego pomoći mojoj obitelji s dvoje male djece da ovdje ostane…

Prije samo nekoliko dana hrvatska vlada je donijela Nacionalni pčelarski program za razdoblje od 2020. do 2022., navodno, s “ciljem poboljšanja općih uvjeta proizvodnje i stavljanja na tržište pčelarskih proizvoda”. Nisam to znala u trenutku kad sam u zaseoku Matijevići nedaleko Kistanja razgovarala s Jovicom Matijevićem, strastvenim pčelarom profesionalcem, nota bene i povratnikom, koji je u ovom pasivnom kraju definiranom kao područje pod posebnom državnom skrbi, odlučio sviti svoje obiteljsko gnijezdo i u njemu odgajati djecu, brinuti se o svojoj obitelji,  i o svojim pčelama. Ali, da sam i znala, i Jovici spomenula taj “važan detalj”, samo bi nehajno odmahnuo rukom na spomen Nacionalnog programa jer, kako voli reći, u zakonima i programima kod nas je sve sjajno, ali u stvarnom životu nitko ni programe ni zakone ne poštuje.

Jovica je u 30-im godinama, u punoj snazi, samosvjestan, lucidan, predan obitelji i poslu kojim se bavi i od kojeg živi. Njega u Bukovicu nije privukla socijalna pomoć i skrb države.  Vjeruje u rad, a ne u “socijalu”. Supruga Jovana i majka Dara, inače nastavnica matematike od petog do osmog razreda kistanjske osnovne škole, zadužene su za skrb o djeci, za kuću i okućnicu, a Jovici je na brizi 150 do 200 košnica s pčelama koje seli kako se koje bilje medi. U lipnju, veli, u Dalmaciji sunce već sve sprži, pa valja s pčelama poći u Liku…

Zašto se ne pomogne ljudima iz ovog kraja? (foto TRIS/G. Šimac)

Lokalni štand, s lokalnim medom, ne može u NP! Zašto?

Nismo se sreli slučajno. Upozorena sam na Jovicu i njegov prvoklasni med, rekoše mi- najbolji u Hrvatskoj. – Ne pretjerujmo- odmah će Jovica na tu konstataciju- moj med je dobar, kvalitetan, ali kako ja mogu reći da je najbolji. Međutim, mogu vam odgovorno reći da je moj med neusporedivo kvalitetniji od onoga što ga prodaju uz cestu po Lici i na štandovima po Nacionalnom parku Plitvice, kojemu se zapravo ne zna ni porijeklo ni pravi vlasnik.

I tako smo došli do onog što Jovicu najviše muči, što ga, kako kaže, užasno iritira i što ne može, niti želi, prihvatiti.

– Naši loklani i nacionalni političari vječito , kao papagaji, ponavljaju frazu o potrebi integriranja lokalne zajednice s Nacionalnim parkom jer samo u sinergiji jednih s drugima možemo pridonijeti bržem razvoju ovog kraja. A ja danas nemam šanse svoj med, proizveden na području NP Krka, prodati turistima koji ga posjećuju. Nitko nema sluha za taj paradoks, ni općinska ni državna vlast, mada su im jednima i drugima puna usta podrške i poticanja malih poduzetnika- odmah će u srce stvari Jovica. Ne treži ništa, ne žali se, kaže, na ništa, osim na nemogućnost da svoj med prodaje gdje ga je proizveo, u svom kraju…

Ili Burnum, ostaci rimskog vojnog logora s dobro sačuvanim amfiteatrom, izgrađen na prijelazu stare u novu eru, koje posjećuju tisuće i tisuće turista, za domaće pčelare s autohtonim, lokalnim medom, potpuno je nedostupan.

-Ja ne mogu tamo doći, postaviti svoj štand i prodavati svoj markirani med. Iako sam registrirani član Hrvatskog pčelarskog saveza, i svaka moja teglica nosi markicu HPS-a, kao garanciju testirane kvalitete, ali svejedno, ne mogu ući na prostor Parka sa svojim proizvodima. A općina Kistanje nije spremna pomoći, ne meni Srbinu, povratniku, nego nekomu tko pošteno radi i od svog rada želi pošteno živjeti. Nije tu bitno jesam li Srbin ili Hrvat, isto bi bilo i da sam Hrvat, sa svojim medom u NP ne bi ušao – sad će već ljutito Jovica. –Ti političari mene ugrožavaju jer mi ne daju pošteno raditi, imaju lijepo zamišljene projekte, ali ih ne provode, i to je klasičan model funkcioniranja politike na Balkanu- zaključuje.

Med “duginih boja”, bez markice i imena proizvođača

Kad dođe u općinu kod načelnika požaliti se na probleme i tražiti pomoć, “on priča svoje, maše rukama, priča o avionima, kamionima, hladnjačama, mene i ne sluša. Zasadili su neke smokve , palo im na pamet da bi se bavili mediteranskim voćem na ovim prostorima, ali, ljudi moji, pa kad je ovo bio poljoprivredni kraj? Ljudi su oduvijek ovdje živjeli od stočarstva…

Jovica je s obitelji 1995., u Oluji, izbjegao u Srbiju. Tamo je završio školu, jedno vrijeme radio u kafiću, pa ga put odveo na Maltu gdje je proveo godinu dana. Roditelji su se nakon rata vratili u Kistanje, majka, nastavnica po zanimanju, zaposlila se u školi, ali otac se ubrzo razbolio, i Jovica se morao vratiti da bi bio majci pri ruci u takvoj teškoj situaciji. Danas je majka pri ruci njemu…

Pčele su njegova strast još od 13-te godine. Ali, nikad nije mislio da će ga toliko zaokupiti. Jedno vrijeme se bavio građevinarstvom, a onda, kad nije bilo dovoljno posla, vratio se pčelama. Malo pomalo rastao je broj pčela i košnica u kući Matijevićevih, da bi prije četiri godine postao profesionalac.

Država se, kaže, sjetila zaštititi med hrvatskih pčelinjaka i sad se sve, sva zaštita, svodi na to da mi država prodaje markicu, što me košta dvije-tri tisuće kuna, a zauzvrat, jednom godišnje dolaze uzeti uzorke moga meda i imam pravo na jednu besplatnu analizu godišnje. Apsurd je u tome što oni dolaze uzeti uzorke kad već prodam med, i onda mi nude besplatnu analizu!? A to je sve zato što neki ljudi ne rade svoj posao iako za njega primaju pristojnu plaću, a nemaju pojma niti što je smisao markice. Dođem u Benkovac na sajam i vidim tamo more meda bez ikakvih markica, u duginim bojama. A ja sam platio par tisuća da bi svoj med zaštitio markicom hrvatskih pčelinjaka! To služi samo tome da mi država može odrezati porez- revoltirano će Jovica.

Kćerkica Dunja voli palačinke s medom (foto TRIS/G. Šimac)

Veći je strah od političara i njihove nebrige, nego od vukova…

Ali, nije to problem samo u Kistanjama, ili u obuhvatu NP Krka, to je generalno problem u cijeloj državi. – Otiđite na Plitvice, vidjet ćete na desetke štandova od Korenice do Vrhovina, ili Rastoka i dalje, s medom boje ajvara! U nacionalnim parkovima nije dozvoljena prodaja meda osim na kućnom pragu gdje ljudi i žive. A kad vidite koliko ih nudi med, ispada da u Korenici svi imaju pčele i košnice. Naravno, nemaju. Ali neki “baja” iz Zagreba sjetio se da tim ljudima u prostoru NP Plitvice donese par košnica za pokriće, pa oni glume proizvođače meda, otvore fiktivno OPG, plate članarinu Hrvatskom pčelarskom savezu i onda im onaj “baja” iz Zagreba donosi kante pune meda, tko zna odakle, i oni ga za njega prodaju. Ali, taj “baja” iza sebe ima političke moćnike i može činiti što hoće- govori pčelar iz kistanjskih Matijevića.

Zvao je i Milorada Pupovca i molio ga za pomoć, računajući na njegovu poziciju u vlasti i utjecaj. Dobio je obećanje da će mu se javiti ili on osobno ili njegov suradnik Milošević. Ali, nije… Mada, Jovica ne zamjera, zna , kaže, da mu on nije jedina briga, a cijeni i što je dostupan, što se uvijek javi…

Matijevići su rijetki povratnici u tim godinama, a u svom zaseoku, gotovo da su sami. Kao u kakvom prirodnom rezervatu. Kućica s dvorištem i psom čuvarom, veliki stol na trijemu, veća djevojčica, Dunja se zove, bosa trčkara po dvorištu, igra se, smije, a ona manja, što dob još u mjesecima računa, smjestila se u sigurnom krilu bake Dare koja zna kako treba s djecom. Na stolu brdo palačinki i tegle s medom. Za degustaciju.  Zdrav i slastan obrok. Reklo bi se prava seoska idila. Sretni ljudi… Makar, imaju tek jednog susjeda u blizini, a sve ostalo pustopoljina, u kojoj se danas gnijezde tek rijetke ptice, i caruju divlje životinje, napose veprovi, dublje u šumama lisice i vukovi… Ali, njih nije strah ni pustoši ni divljači, nego političke nelogičnosti, nemara i nezainteresiranosti i lokalnih i nacionalnih političara koji su zaboravili da ih je narod birao kako bi zastupali njihove, a ne svoje , interese.

Med od meduna (foto TRIS/G. Šimac)

Godišnje potrošim dvije tisuće litara plavog dizela

– Stalno se ljude poziva da se vrate, govore o poticajima, subvencijama, podršci, a u stvarnom životu ostanete sami sa svojim problemima, pa i ako ste najveći entuzijast dođe vam da se pokupite i odete što dalje odavde- pomalo će razočarano.

A nije Jovici problem kako prodati med. – Ne, ja se na to ne žalim. Što proizvedem, to i prodam, nešto telefonski, nešto na kućnom pragu, pa i kolegama pčelarima kad imaju lošu godinu, i ne mogu reći da nemam prodaju, niti vam sve ovo govorim zbog toga. Ali, znam da bi moglo biti puno bolje kad bi svi radili svoj posao kako treba. Ja bih htio da moja žena sutra dođe u Burnum i da teglu izvornog, lokalnog meda proda turistu po 60 kuna, a ne po 40. A više od toga ne bi dobio u NP ako bi i pristao na njihove uvjete, da oni od mene otkupe po što nižim cijenama i onda u svojim suvenirnicama prodaju višestruko skuplje.

Svoje pčele stalno selim, od Bjelolasice i Like do Velebita, svuda. Potrošim godišnje dvije tisuće litara plavog dizela. Jer, sad je aktualan vrijesak, ovdje ga kod nas trenutko nema, pa selim pčele gdje ga ima. Ovo je vrlo neizvjestan posao, zahtjevan i fizički i psihički- govori Jovica, stalno ponavljajući kako jedino želi da se lokalnim proizvođačima omogući prodavati med u Nacionalnom parku i da mogu živjeti normalo od svog rada. Ne može on ići u Šibenik ili u Zadar prodavati svoj med, a baš sada je, u vrijeme Miholjskog ljeta, savršeno vrijeme za to. Sad ga prodaje za 60-70 kuna, ali nema šanse da bi ga nekom preprodavaču dao za 40 kuna na veliko, pa da ga ovaj prodaje na Hvaru za 80! Jovica Matijević ima oko 4 tone meda po sezoni, a to, priznaje, nije lako prodati.

J Matijević zove M. Pupovca (foto TRIS/G. Šimac)

Med, medun i – medo…

Na stol iznosi svoje tegle s medom, sve s markicom Hrvatskog pčelarskog saveza. Ima i med i medun. S etiketom Pčelarstvo Matijević. A na etiketi i medo. Ne bilo koji. S njim se sreo za svog prvog odlaska u lov…
Za laike poput mene, teško je prepoznati razliku. Medun je od smreke, bjelogorice, jele, med je od vrijeska, drače, kadulje, bagrema, livade ( tzv. cvijetni med ). Medun je po kvaliteti i svojstvima, kaže Jovica, daleko iznad svakog meda. Ima 13 puta više minerala i željeza od svih medova. Najveći unos meduna navodno je u Sibiru, Kanadi i – Kapeli. Bagrem je jedan od najčišćih medova, jer kad bagrem medi, pčelu ne zanima ništa drugo, objasnit će zaneseni pčelar. A da biste imali sortni med od drače, na peludnoj analizi morate imati bar 45 posto drače. Kod meda od kadulje se prizna i samo 10 posto, a ako ima 20 posto kadulje u medu, cijena je odmah veća i dade se na veliko prodati za 55 kuna  po kilogramu. Otkupljivači uzmu svu količinu i onda dodaju jeftini med od bagrema u ovaj od kadulje i prodaju ga po duplo skupljoj cijeni, iako onda ne bude više od 10 posto kadulje. Sve smo to saznali od pčelarskog profesionalca iz zaseoka Matijevići kod Kistanja.

Razbija mi i vječitu dvojbu koji je med pravi: onaj koji se ktistalizira ili onaj koji se ne kristalizira. Odgovor je vrlo intrigantan, pitijski: Kristalizirani med je sigurno dobar med, ali ne znači da onaj koji se nije kristalizirao nije dobar. Razlika je samo u vremenu potrebnom za kristaliziranje različitih vrsta meda. Bagremu treba najmanje godinu dana da se počne kristalizirati. Medun se u saču kristalizira nakon sedam dana, a kad ga stavite u teglu- nikako-objasnit će Jovica.

Ljudi su, kaže,  vrlo nepovjerljivi kad im nudite med. Izvarani su na sve načine i nije ih lako pridobiti, žali se kistanjski medar koji zazire i od državnih poticaja. Kupio je svojevremeno vrcaljku za med i sad čeka povrat novca od države. Jedno vrijeme nije podnosio zahtjeve za poticaje, a ove godine se ipak prijavio, pa što bude…

Iako Jovica za svoj kraj kaže da je “posebno meden”, jer je još u vrijeme stare Jugoslavije bio crveno obilježen na kartama, njemu je zbog nekih nelogičnih ograničenja- trenutno s okusom pelina. Jer, lokalnim je vlastima, kako slikovito kaže, lakše uložiti u gorivo kako bi dovezli birače iz Srbije na izbore, nego njemu i njegovoj obitelji s dvoje male djece pomoći da ostanu tu u srcu Bukovice. A trebali bi oni njega , veli, vući za rukav da ostane, jer oni koje dovoze da ih biraju, nikad se vratiti neće…

Pčelice ispred kuće, tj. košnice (foto TRIS/G. Šimac)

Ravnateljica Odjela za osnose s javnošću NP Krka, Katia Župan: Samo komisiona prodaja!

U NP Krka, ravnateljica Odjela za odnose s javnošću, Katia Župan, na Matijevićeve zemjerke, ima samo jedan odgovor: – U NP Krka jedina prodajna mjesta su naše suvenirnice i svi, pa tako i Jovica, mogu cijele godine putem javnog poziva prodavati komisionom prodajom svoje proizvode. Cijena je stvar dogovora, ali s obzirom da se koristi prostor Parka, cijena je niža, a proizvođaču se plati onoliko koliko je prodano. Što se ne proda, vraća se vlasniku. Dakle, samo komisionom prodajom je moguće prodavati lokalne proizvode u našim suvenirnicama, jer mi nismo NP sa smještajnim kapacitetima da bi ih svojim gostima mogli servirati kroz obroke. Ali, moguće je dogovoriti se s restoranima , kampovima, gdje se gostima servira med- kaže Katia Župan iz NP Krka.

Uvjerava nas da NP čini sve da se afirmiraju mali proizvođači, da se otvori što više smještajnih kapaciteta u širem prostoru Parka, da koriste brend NP Krka i nude autohtone proizvode lokalnih proizvođača. Vjeruje da će narednih godina biti bolje i da će se Hrvatska u dogledno vrijeme potvrditi kao turistička destinacija koja ne nudi samo more i sunce, nego i autohtone proizvode na stolu.

Dožupanica Anja Šimpraga: Šansa je u Eko-tržnici

Šibensko-kninska dožupanica Anja Šimpraga ( birana iz tzv. srpske manjinske kvote) smatra da bi se mali proizvođači trebali udružiti u zadruge jer bi zajedno lakše ostvarivali neke zajedničke interese i plasirali proizvode. Razumije Jovicu Matijevića i njegovu želju da sa svojim medom uđe u NP Krka jer je to njegovo prirodno okruženje, ali razumije i NP Krka jer to nisu Plitvice s velikim brojem smještajnih kapaciteta gdje se gostima mogu servirati lokalni proizvodi malih lokalnih proizvođača.

Nada se da će Matijeviću, i drugim lokalnim proizvođačima, od velike koristi biti Eko-tržnica u Kistanjama koja bi se iduće godine trebala otvoriti , a gdje će se prodavati autohtoni, lokalni proizvodi. Ima mogućnosti, samo ih treba koristiti, smatra dožupanica Šimpraga.

J Matijević zove M. Pupovca (foto TRIS/G. Šimac)

Pčelica (foto TRIS/G. Šimac)

Med je izvrstan, no to nije dovoljno (foto TRIS/G. Šimac)

Medar Matijević i četiri tegle meda (foto TRIS/G. Šimac)

U pogonu za proizvodnju meda (foto TRIS/G. Šimac)

Pčelice ispred kuće, tj. košnice (foto TRIS/G. Šimac)

Košnice i suhozid (foto TRIS/G. Šimac)

Pčelice se vraćaju doma (foto TRIS/G. Šimac)

‘Ne razumiiem…’ (foto TRIS/G. Šimac)

Zašto se ne pomogne ljudima iz ovog kraja? (foto TRIS/G. Šimac)

‘Ne volim kada se obećava, priča o kamionima, avionima…'(foto TRIS/G. Šimac)

(foto TRIS/G. Šimac)

Stigle palačinke (foto TRIS/G. Šimac)

Markica…(foto TRIS/G. Šimac)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Tags: , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI