Neovisni novinarski portal
13.11.2019.
FESTIVALI / INTERVJUI / POLITIKA
Emir Imamović Pirke (Foto: Tris/H. Pavić)

Intervju/ Emir Imamović Pirke, pisac i novinar, direktor Fališa :
Ovo nije dogmatski festival, ovdje neka nitko ne dolazi po mišljenje, nego s mišljenjem!

Emir Imamović Pirke (Foto: Tris/H. Pavić)

Od srijede do subote, četiri naredna dana, održava se novi, sedmi po redu Fališ, Festival alternative i ljevice u Šibeniku. Događanje je to koje okuplja prvorazredne goste, znanstvenike, filozofe, povjesničare, sociologe, analitičare, novinare, pisce, publiciste, ali i teologe. Festival ima svoju publiku i svoje redovite pratitelje, neovisno o tomu koliko su i sumišljenici onih koji sudjeluju u kreiranju i izvedbi takvog programskog koncepta. Fališ je zanimljivo, intrigantno i nerijetko provokativno okupljanje na otvorenom, u srcu starog Šibenika kao bogomdane pozornice, a pokazalo se i kao jedinstvenog, širokogrudnog ambijenta. Pa ako je Fališ već sada brend, a jest, dio zasluga svakako pripada i Šibeniku. S tim će se sigurno suglasiti i direktor Festivala, Emir Imamović Pirke, s kojim smo razgovarali uoči prvog dana Fališa, i ni po čemu nismo mogli otkriti znakove nervoze unatoč namrgođenom nebu koje prijeti dislociranjem Festivala.

Emir Imamović Pirke (Foto: Tris/H. Pavić)

-Ni kiša , ni snijeg, ni tuča, pretpostavljem, Fališ ne mogu omesti, a bogme ni novci kojih uvijek nedostaje..
Za kišu ne znam,  mada alternativu imamo i za tu opciju. No, za novce sam siguran da nas neće omesti makar da počnemo. Hoćemo li završiti, kako se to lijepo kaže, s programiranim minusom, ja se iskreno nadam da nećemo, jer smo kao i obično na granici računa koji pokriva festival ovog formata i produkcije. Ali, vjerujem, ako i bude nekog minusa neće biti nesavladiv ni ogroman. Veća je muka bila skupiti novce, nego što će ih biti potrošiti…
-Koliko je potrebno za start Fališa?
Po komercijalnim cijenama Fališ bi koštao nekih 200 tisuća kuna. Realno, 180, a mislim da ćemo se mi pokriti s nekih 140 – 145 tisuća. To znači štednju gdje god se može uštedjeti.
-Ono što je uvijek sigurno i pouzdano to je potpora Grada Šibenika, NP Krka i TZ Šibenika, nije velika ali veseli.
To su tri financijska temelja koja su uvijek u istim iznosima. Dakle, Grad nam je dao 25 tisuća, NP Krka 30 tisuća, i TZ 11 tisuća kuna. Ostalo smo riješili više partnerskim nego sponzorskim odnosima sa Srpskim narodnim vijećem, Forumom ZFD iz Njemačke i s Centrom za demokratsku tranziciju Crne Gore koji je aplicirao za jedan europski projekt gdje smo mi manjinski partner i tu smo prošli.
-Nažalost, čini se da je za takve programe “izlaz u nuždi” okretanje međunarodnim potporama, što doduše podsjeća na rane 90-te kad se nije moglo organizirati baš ništa bez Sorosa, što bi danas bio korak natrag, ali…
Mi u Šibeniku sav novac koji dobijemo od Grada potrošimo za smještaj gostiju, sav novac koji dobijemo od TZ potrošimo za prehranu gostiju, a ovo što dobijemo od NP Krka time platimo tisak, razglas itd. Dakle, sve što dođe iz zajednice, zajednici i ostaje, pa i više od toga. Mislim da to tako treba i biti. A što se tiče međunarodnih fondacija s njima je uvijek problem što bi se oni bavili sa stvarima s kojima se nama iskreno ne bavi, tipa suočavanja s prošlošću. Bi li se mi mogli malo sastati sa sadašnjošću, a pogotovo s budućnošću, jer je suočavanje s prošlošću dosad imalo efekt kao i haaške presude.
-Pokušaja suočavanja s prošlošću bilo je i dosad, poprilično…
To rade svi, pa ne znam zašto bi i mi. A druga stvar je što oni sada ne razumiju da mi ne želimo, osim kvalitetom, rasti i rastezati se kroz godinu. Onda dobivamo čudesne prijedloge, tipa da organiziramo ljetnu školu “nečega”, promocije knjiga, debate i razgovore. Ali te masovne događaje, od kojih ja ne vidim nikakve dugoročne koristi, stvarno ne bismo.
-Bilo je i ideja da bi se Fališ profesionalizirao, da bi imao stalno zaposlene…
To obično uz to ide. Međunarodne fondacije pokrivaju jednog do dva zaposlena, najam prostora i sl. Mi doduše nemamo prostor i dobro bi nam došao. Ali da budemo aktivisti na plaći, to mi je licemjerno.
-A u krajnjoj liniji na taj način gubite i neovisnost.
Apsolutno nema ” besplatnog ručka”. Kod nas je uvijek taj uvjet koji je mnogima najmrži: Da, rado ćemo prihvatiti financijsku pomoć, ali nećemo nikako programsku. I svi s kojima smo dosad surađivali ili surađujemo su to prihvatili i tako funkcioniramo. Ove godine smo se, kao i prije dvije godine, poklopili s europskim projektom. Prije dvije godine sa 100-tom obljetnicom Oktobarske revolucije, a ove godine s 30-om godišnjicom pada Berlinskog zida. Mi bismo to radili svakako, a to što, eto, postoji kanal da tu dobijemo neki novac, nije na odmet.

Časna sestra Teresa Forcades i Emir Imamović Pirke na FALIŠ-u

-Ispada da je pravi fenomen to što Grad Šibenik, iako pod HDZ-ovom vlašću, spremno financira, u okvirima svojih zadanih mogućnosti, ljevičarski Fališ, a Ministarstvo kulture za to ne nalazi nikakvog interesa, pa jednostavno Festival bojkotira. Kako to?
Kad smo organizirali prvi Fališ te godine se na vlast vratio HDZ u Šibeniku. Otišao sam kod gradonačelnika Željka Burića i, da ga sad parafraziram, on mi je rekao: Ja se sadržajno s vama ne slažem, ali cijenim činjenicu da je to formatirano na puno višoj razini od lokalne. I od tada smo u jednom krasnom suživotu. Grad nam nikad ne pravi nikakve probleme i opstrukcije, sve što smo zatražili kao pomoć, to smo i dobili, a Ministarstvo kulture očito vodi žena koja misli da se može svima dopadati.
-Pa se na kraju ne dopada nikome…
Naravno, jer se na taj način uvijek postiže kontraefekt. Jednom nam je smanjila novac, pa smo ga vratili. Iduće godine vratila je potporu na stari iznos. Prošle godine smo imali udar iz Hrasta, a ove godine to plaćamo i nismo dobili ništa. Nije uopće nemoguće da druge godine sve prođe bez buke, i da zbog tema i gostiju opet dobijemo neke mrvice od Ministarstva kulture. Ali, to je sve stihija, tu nema nikakvog kontinuiteta i što je najgore nema pravila. Ako je festival svojim programom zbilja definiran kao međunarodni, onda država treba jasno odrediti koliko takvim festivalima daje. S 20-ak tisuća koje smo dobivali od Ministarstva kulture, mi ne možemo ništa.
-Teško je za povjerovati da ste od Ministarstva najviše dobivali kad je ministar bio Zlatko Hasanbegović?
Mislim stvarno da se tu radilo o jednoj gruboj grešci, jer je Hasanbegović tada enormno rezao proračune puno većim festivalima i događajima od našeg i za puno veće iznose. Međutim, nama je dao 25 tisuća. Sad, je li on mislio da je netko zaboravio još jednu nulu, pa se s tim olako složio, ali da to je činjenica, jest, najviše smo dobili od Zlatka Hasanbegovića. Inače mislim da je to za politiku mudro, ne proizvoditi neprijatelje tamo gdje to ne košta ništa.
-Pokazalo se da je Fališ festival koji nema nikad problema ni s gostima ni s publikom, samo s financijskom podrškom. Nije li Festival već postao i ne smo šibenski brand, iako Šibenik ima pravo najviše kititi se njime?
Ima pravo, naravno, jer bez publike i pomoći Šibenika Festivala ne bi bilo. S druge strane, on jest svojevrsni fenomen, što su prije detektirali gosti, nego mi u Šibeniku. Kad je na Fališ dolazio Zlatko Dizdarević te se godine obilježavala godišnjica bitke na Sutjesci. Kad je vidio tu scenografiju, ljude i sve ostalo, i on i Hrvoje Klasić su rekli da je to nadrealno. Mi to nikad nismo primijetili, Festival se odmah uklopio u ovu sredinu. I sad jest dio imidža Šibenika kao sredine gdje se može održati nešto što nije dio političkog mainstreama i dominantnog toka, a da funkcionira bez specijalne policije, kamenovanja i svega ostalog.
-Činjenica je da Fališ iz godine u godinu prolazi bez incidenata.  Znači, ipak, nikome ne smeta ?
Nikakvih incidenata nije dosad bilo. A Festival se održava na otvorenom gradskom trgu koji ima četiri prolaza. Statistički je nemoguće izbjeći, ma i za sport, da netko prođe i ne dobaci nešto što se nama ne sviđa, a što on misli da je ispravno. Ali, nikad se nijedna neugodna situacija nije dogodila. Čak prošle godine kad je gostovao mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić, i kad se kreirala ta klima da bi moglo doći do incidenta,  i kad je policija posvetila maksimalnu pažnju sigurnosti, ispostavilo se da smo svi uzalud trošili energiju. On je došao, gostovao, otišao i ništa se nije dogodilo.


-Očigledno je to bar dijelom zasluga i tog šibenskog mentaliteta koji živi pod vlašću HDZ-a, ali ipak ne zatire svoju antifašističku baštinu, nego je nastoji njegovati, što dokazuje i Muzej pobjede koji je otvoren prije nekoliko godina u ovom gradu. Gdje se to u novije vrijeme još dogodilo?
U Šibeniku stoje i spomenici, spomen-ploče iz NOB-e. A to što su ljudi jednog dana odlučili da glasaju za HDZ, to je njihovo građansko pravo. Ali, nikad nisam ni primijetio, ni pročitao, da se u Šibeniku desio taj brutalni obračun s vlastitom prošlošću. Sasvim suprotno, kad smo imali te petokrake na plakatima za godišnjicu Sutjeske, onda je bila pomama za njima, svi su ih htjeli. Ljudi , i iz HDZ-a, uz ostale, su dolazili tražiti plakat jer u onim brojkama na njemu ima netko njihov. U Drugom svjetskom ratu ovdje je svaka kuća dala nekog u antifašistički pokret. To je neizbrisivo. I ne možemo se praviti da se to nije dogodilo. Bilo bi glupo. Isto tako mislim da je jako važna činjenica da je i u Domovinskom ratu velik broj šibenskih Srba bio u Hrvatskoj vojsci. Zato ovdje nije došlo do tog dubinskog potresa u strukturi stanovništva. To je nešto što onda može omogućiti gradu da funkcionira na ovaj način. Svi drugi gradovi koji su proživjeli tu turbulenciju, danas se sukobljavaju s vlastitom krizom identiteta. I nju liječe nasiljem.
-Mnogi kažu da ni Split ni Zadar ne bi otrpjeli Fališ...
Kad smo imali prvi Fališ, tada je bio i prvi KaLibar bestiVal u Zadru. Trebali su gostovati Boris Dežulović i pokojni Predrag Lucić. Zbog kiše su tražili alternativnu lokaciju. Najprije su je dobili u jednoj gradskoj instituciji, a onda su odbijeni uz obrazloženje da su autori već nastupili u Beogradu. To je 2013. godina! A 2013. su samo u Šibeniku njih dvojica nastupili bar tri – četiri puta, i diljem Hrvatske,  da, i u Beogradu. Na kraju krajeva, u službeni posjet Beogradu idu i državni dužnosnici, imamo diplomatske odnose sa Srbijom, prema tome, u čemu je problem?
-Zanimljivo je da Fališ od prvog dana ima iznimno zanimljive goste, od formata i ugleda. Je li problem nagovoriti ih da dođu?
Sve je lakše. U početku je bio problem, bilo je to nešto novo, a ni mi sami nismo bili sigurni da znamo kako ćemo sve to upakirati. Onda smo išli na sigurne prijateljske varijante. Lako je bilo dobiti Borisa Budena i neke druge s kojima smo bili u prijateljskim odnosima. Ali, već od Terese Forcades koju smo otkrili u novinama, poslali joj mail i ona čudom pristala, to ide sve lakše i lakše. Kad odaberemo temu i ljude adekvatne za tu temu, onda im se obratimo, oni koji su u tom terminu slobodni i hoće prihvatiti naše skromne uvjete, a mahom hoće, dođu. Evo, ove godine s Enzom Traversom nas je Dijana Bahtijari, koja je prevodila njegovu “Melankoliju ljevice”, povezala i preporučila, ja sam mu poslao jedno pismo, on je odgovorio da pristaje na sve, a pogotovo na četiri dana Šibenika, jer obožava Dalmaciju.


-Ove godine imate u programu, po prvi put i Igora Mandića. Zašto tek sada, nakon sedam godina, a još je i rođeni Šibenčanin?
Zašto, ne znam ni ja. Imam ogroman respekt prema Mandiću. Kad su bili direktni povodi, kad mu je izašla nova knjiga, već je bio rezerviran za premijeru u Puli, na sajmu knjiga, što je prirodnije. Onda je jedno vrijeme stalno tematski visilo hoćemo li ga ili nećemo zvati, a ja sam od njega imao ogromnu tremu. Koliko god sam prijatelj s Viktorom Ivančićem ipak imam i onu dozu nekakvog respekta kakvog taj čovjek zaslužuje zbog svog novinarskog rada. E, takav respekt imam i prema Igoru Mandiću kao piscu i polemičaru . Dolazio je ovdje na otvaranje knjižare, a pritom sam saznao da ne voli putovati, da mu je to teško, u godinama je…
-Ipak je on tipični šibenski grintavac.
Da, on ima krasni šibenski bezobrazluk. I ove godine, kad je otvarana knjižara VBZ-a, pitao sam ga za dolazak na Fališ i on je odmah pristao. Poklonio mi je staru razglednicu na kojoj je knjižara Mandić, knjižara njegovog oca. I evo sad smo stalno na vezi, i vjerujem da će ta večer s njim na Fališu biti spektakularna.
-Da, to bi bilo za očekivati jer je on čovjek nesputanog karaktera, pa je moguće da mu se otme i više nego što bi htio reći, mada, moglo bi se reći da na Fališ dolazi u jednoj svojoj mračnoj, gotovo suicidalnoj životnoj fazi…
Suicidalna i melankolična, što je s obzirom na tragediju koju je doživio u obitelji i razumljivo. A možda je to i dobro i možda ćemo dobiti jednog još jasnijeg i boljeg, a smirenijeg Mandića. Kad smo se dogovarali tko će voditi intervju s njim, ja sam rekao Katarina Luketić, a on je na to dogovorio:” Ajde, dobro, ona zna bar nešto”. Ako vam ona ne odgovara hoćete li Krunu Lokotara, pitam, a on na to brzo uzvrati:” Bože sačuvaj!”. Bude li potrebe, možda napravimo još jedno druženje s njim u VBZ-ovoj knjižari, u subotu, u podne, naravno, ako i on za to bude raspoložen.
-Dvije su glavne teme ovogodišnjeg Fališa: populizam i pad Berlinskog zida. Kod populizma, pretpostavljam da ste se vodili trendovima…?
Apsolutno, ali smo imali i sreću. Žarko Paić je napisao studiju o ulozi novih medija koja će uskoro izaći kod jednog velikog američkog izdavača, a kod nas je već objavljena. Dubravka Stojanović je odmah objavila u Italiji, na engleskom, svoju studiju o populizmu, tako da nam se to i samo nametnulo kao tema.

A Berlinski zid, obilježava 30 godina od pada. Koliko se tada promatrao kao strašilo, tako se danas govori o njegovoj veličanstvenoj povijesnoj ulozi koje nije bilo, jer naravno nitko nije bio spreman da zarati, zbog Berlina, na cijelom svijetu. A kad je pao, događali su se zanimljivi procesi. Recimo, cijela tada ujedinjena Njemačka, na privatizaciji u Istočnoj Njemačkoj je zaradila manje nego Wolfsburg prodajom Edina Džeke Manchester Cityju. Isti ti majstori privatizacije iz Njemačke kasnije su otišli sanirati Grčku. Kao što se vidi sve im je pošlo za rukom.
-Na ovogodišnjem Fališu tematizirate i pitanje žena, žrtava tranzicije, a prve žrtve su bile tzv. ženske industrije.
Kod nas je uz sve ostale industrije nestala kompletna ženska industrija. Više nemamo ni Dalmatinke, ni Jugoplastike, ni Revije ni Šibenke. S obzirom na vrijeme kad je nastajala, ženska industrija je dovela do ogromnog pozitivnog loma u društvu jer su žene koje su odlazile raditi u tvornice tada nazivali kurvama, a one su svoju plaću nazivale “plaćica”, ne zato što je mala, nego što je bila osjećaj slobode. Lako se bilo razvesti kad si imao plaću i osjećaj slobode. Ta večer na Fališu me posebno zanima…


-Koliko hrvatski populizam, disperziran po cijelom domaćem političkom spektru, od desnice do ljevice, korespondira sa svjetskim populističkim pokretima?
Nikomu tko vodi program ne sugeriram ništa, ali bih volio da govorimo o populizmu ne kao suci, nego fenomenološki. Da rasvijetlimo ima li uopće politike bez populizma. Nije svaki populizam loš nego, kako to kaže jedan njemački publicist i novinar, samo onaj iza kojega stoji loša politika. Naravno, pitanje je i mjere ali i percepcije nas kao građana, kako ćemo na to reagirati. Sad je svaka kritika poretka odjednom populizam. Populizam je odmah nešto gadljivo. Da, desni populizam je gadljiv jer poziva na nasilje, istrebljenje i ostalo, ali je li nužno populistički reći da nama ne odgovara otvoreno tržište na kojem mi ne možemo kontrolirati apsolutno ništa, je li to populizam ili zdrav razum?
-Ispada da su radikalni ljevičari koji zagovaraju principe pravednosti, jednakosti, ravnopravne distribucije ukupnog bogatstva, manje razlike u društvu, najveći populisti, a znamo da njihove ideje ne privlače birače masovno?
Po toj logici ćemo doći do toga ako kažeš da ne treba kupovati borbene avione nego te pare preusmjeriti u sanaciju zdravstva, onda si puki populist. S tri ili pet aviona i dalje nismo ništa, a vidimo da nam je i zdravstveni sustav, veliko ništa. A 12 aviona rješava dubioze u kojima se zdravstvo nalazi! Imali 12 ili 50 aviona, isto nam je . Ovo je zemlja članica NATO-a i mi svoju vojsku imamo, a njezino zapovjedništvo je u Pentagonu, ma koliko god se mi lagali da je u Zagrebu.
-Fališ se smatra ljevičarskim festivalom, što ne bih rekla da je stigma, nego pitanje identiteta festivala. No, s obzirom na formu, goste koji dolaze i ambijent oko festivala, koliko je to zapravo druženje salonskih ljevičara?
To je nesumnjivo druženje salonskih ljevičara, ali i inače mislim da nema nijedne političke ideje bez salona. Od nečega moramo početi. Međutim, mi tu nismo isključivi. Mi smo prvi lijevi festival koji ima teološki program, kod nas najnormalnije gostuju liberali s kojima se ne bi trebali slagati oko ekonomskih pitanja…
-Dobro, ali vi niste politička partija.
Da, mi nismo politička partija, mi smo skup sličnomišljenika, a ne istomišljenika. Najgore mi je kad na Fališu završi neko predavanje i nema pitanja iz publike. Nije ovo kazalište, tako da nakon predstave slijedi aplauz i gotovo. Neka nitko ovdje ne dolazi po mišljenje, nego s mišljenjem, pa da ga razmijeni. Nismo mi najpametniji na svijetu, a nisu ni naši gosti, ma koliko god pametni bili..
-Na Fališu ima i onih koji su potpuni neistomišljenici sa sudionicima Festivala, ali su spremni čuti to drugačije mišljenje od svoga na civiliziran način i suprotstaviti mu svoje. I čelnik “suverenista” Hrvoje Zekanović je posjećivao Fališ, a znao se javiti i u raspravi…
Mi smo najveći šok izazvali kad smo tek nastali. I onda je bilo raznih konstrukcija, tko smo , što smo, tko stoji iza nas, zašto imamo dimnjake na plakatu, jer, kao, šest dimnjaka simbolizira šest baklji iz jugoslavenskog grba. Pa sam morao objasniti da šest TEF-ovih dimnjaka nismo gradili mi. Takvog smo ga zatekli na fotografiji . Kad smo imali večer posvećenu Mirku Kovaču onda smo čitali njegove tekstove koji su bili kritični i prema komunizmu i prema Miloševićevom režimu, i prema Titu …, pa je nekolicina neistomišljenika zastala i počela slušati, shvativši da to nije dogma. Mi nismo dogmatski festival. Ljudi koji imaju različito mišljenje ne samo da su dobrodošli, nego dobrodošli su da ga izraze. Ako ćemo stalno funkcionirati na ta dva paralelna toka, onda se nikada nećemo sresti. Tako može ići do vječnosti. Riječ alternativa koja stoji u nazivu Festivala možda je i važnija od ovog prefiksa ljevičarski, jer možda ni u ljevici nije recept za promjenu stanja svijesti.
-Koliko alternativni, koliko ljevičarski, ali Fališ je danas činjenica koju se ne dovodi u pitanje. 
Ja se sjećam moga straha na početku. Meni je ovaj prostor Male lože na kojem se Festival održava izgledao prevelik. A mi odredili imati tri noći na otvorenom i jednu u zatvorenom. Koliko ćemo stolica, pitamo se. Ma, velim, 30 je dosta. A optimisti, koji se danas time kite i hvale svojim optimizmom, Kruno Lokotar i Srećko Horvat, predložili su 50. Tu noć na televiziji nogomet , utakmica, a na Fališu Boris Buden predaje o jeziku. Računam, neće nitko doći. Međutim, onih 50 stolica sve zauzeto, a ljudi okolo stoje na nogama. Sutra smo donijeli 200 i više se nikad nije išlo na manje. Prosječno po večeri bude popunjeno 220 sjedećih mjesta i to naraste na preko 6o0 ljudi. Kad je bila Teresa Forcades, neki su prebrojali 610 ljudi u publici. Ali, tada se nije moglo pomaknuti.
-Zanimljivo je to, s jedne strane imamo ljevičarski festival koji nikad nema problem publike, a s druge smo se vratili u rane 90-te i opsesivno se iscrpljujemo ustašama i partizanima, suočavamo s grubim povijesnim revizionizmom, bavimo se abecedom demokracije, iako smo mislili da je sve to apsolvirano još 2000-te. Što se dogodilo?
Imamo podgrijavanje permanentnog predratnog stanja , jer to je očito polučilo nekakve efekte, stalno to generiranje straha. Ako postoji zemlja u bivšoj Jugoslaviji, osim Slovenije, koja nema nijednog razloga za strah, onda je to Hrvatska. Potpuno definirana država, jasno postavljena, članica EU, i ne mogu razumjeti čemu ova napetost za kojom nema nikakve potrebe. Jasna mi je BiH kao nedovršen projekt, jasna mi je Srbija i Kosovo koje dovršavaju taj svoj problem, Crna Gora koja se izvlači, Makedonija koja je nedavno još bila na rubu građanskog rata, ali Hrvatska, čemu? Međutim, stanje straha od drugog, na koje se stalno vraćamo, i osjećaj opasnosti su potrebni da se prešute sve druge laži u zemlji. Kad bi vidio konkretnu opasnost za teritorijalni integritet zemlje, za poredak, za odnose u društvu, pa hajde, ali ne vidim nijednu realnu opasnost.


-Kao što je doista teško shvatiti da je Hrvatska vjerojatno jedina zemlja iz pobjedničke antifašističke koalicije koja se odriče i svoje pozicije pobjednika i svoga antifašizma. Šizofreno?
Da, ali samo za unutarnje potrebe. Kako smo upravo vidjeli na proslavi u Poljskoj, naša predsjednica se hvali hrvatskim antifašističkim doprinosom u Drugom svjetskom ratu. Nisu svi ljudi otišli u partizane zato što su bili komunisti i zato što su bili projugoslavenski orijentirani. Vrlo često je iza odlaska u partizane kod ljudi iz Dalmacije stajalo nešto što se, današnjim jezikom govoreći, može podvesti pod jak nacionalni naboj. Oni su se išli boriti da mogu govoriti hrvatski jezik, da mogu pjevati hrvatske pjesme, njegovati hrvatske običaje. I umjesto da se ispravlja ta greška historiografije, mi tu grešku pretvaramo u kanon. I sad su ti ljudi koji nisu htjeli da im Talijani zapovijedaju i uređuju život, ispali protivnici hrvatske države, a njezini zagovornici su postali oni koji su ih gurali u to. Morat ćemo priznati činjenicu da su za kakvu-takvu reanimaciju antifašizma u Hrvatskoj najzaslužnija dva čovjeka: Stjepan Mesić i Ivo Sanader.
-Da, Sanaderovo čuveno Hristos se rodi…
Ali i s bagerima koje je doveo na spomenik Juri Francetiću i bez premišljanja ga uklonio. A danas imamo šetanje HOS-ove ploče koja je na turneji Hrvatskom. I da li se sad, dakle, matematički pokazuje da su ljudi koji podržavaju neoustaštvo odaniji glasači. Ja mislim da nisu, nego da je to naprosto stihija na koju su svi pristali. A da se na vrijeme nešto poduzelo, to bi već bilo zaboravljeno.
-Hoće li na nekom idućem Fališu biti razmtrana upravo ta vječita tema podjela u društvu,  bujanja nacionalizma i eskalacije nasilja ?
Možemo to svake godine. Volio bi da nema potrebe za tim, ali bojim se da će je biti, a bojim se i da bi otvaranjem takve teme ovdje dobili kakofoniju, dernjavu i svađanje…
-Možda bi time po prvi put Fališ postao mjesto obračuna, a ne mjesto razmjene mišljenja?
Ne bi imao ništa protiv da ljudi s desnice dođu ovdje i elaboriraju svoje stavove. Hrvoje Zekanović je znao doći u publiku na Fališu , ali tu se onda događa najgluplja situacija. Javi se s pitanjem i zvuči kao prosječan donator Fališa, a ne vođa ultrakonzervativnog Hrasta. U književnoj kritici vječita je rasprava o tome treba li pisati o lošim knjigama i davati prostor lošim autorima. Neki misle da treba, kako bi im se ubila svaka volja da budu i dalje prisutni jer su loši.
-Sad je pitanje da li im se time ubija ili podgrijava volja.
Da, to je isto pitanje, kao i da li mi ignoriranjem tih važnih tema pokazujemo da su to lažno važne teme ili ih puštamo da bujaju…
-S druge strane, otkud nam pravo da friziramo stvarnost?
Mi koji djelujemo javno, nemamo taj luksuz, ali eto, kalkuliramo.
-Da se manje kalkulira, a brže i iskrenije reagira, mnoge stvari bi se mogle promijeniti.
Sigurno. Ljudi pitaju- pa dokad ćemo mi raspravljati o ustašama i partizanima. Jebi ga, pa dokad moramo. Dokad ćemo pričati o korupciji? Pa sve dok postoji!

Emir Imamović Pirke (Foto Hrvoslav Pavić)

Tags: , , , , ,

VEZANE VIJESTI