Neovisni novinarski portal
20.8.2019.
wheels on fire
Ilustracija

Wheels on Fire – Sad će se naći oni pametni koji će komentirati:
Pa odseli što čekaš?!

Ilustracija

Iako je Hrvatska članica Europske unije od 2013 godine, zakoni u RH za osobe s invaliditetom još uvijek nisu usklađeni sa onima u Uniji, a još manje s onima van Europskog kontinenta. Ne želim Vas u ovom tekstu zamarati sa statističkim podacima kakva su prava u pojedinoj zemlji, to je nevažno. Sve rečeno potkrepljujem zakonskim pravilnicima i odredbama koje imate dostupne na webu, a činjenice koliko se to zbilja razlikuje od naših zakona u drugim zemljama dobijem od raznih poznanika koji žive mahom u drugim zemljama Eu-a, pa preko SAD-a Kanade i ostalih svjetskih „gospodarskih divova. Naravno, sad će se naći oni pametni koji će komentirati: Pa odseli što čekaš?!

Dragi moji ja ako odselim želim i nastojati ću da to bude iz nekih drugih privatnih razloga, a ne zbog „nesređenih“ zakona…

A oni kažu nonšalantno: očito se dopis zagubio, pošaljite ponovno.

Prije svega želim pokušati nešto promijeniti, a i mijenjam. Kao što ste mogli pročitati u nekim mojim prethodnim tekstovima. Zakonske odredbe za OSI (osobe s  invaliditetom) u našoj zemlji do negdje 2015-2016. godine nisu skoro u ničemu pogodovale OSI, a kamoli da su bile blizu pravilima EU. OSI su praktički bili prisiljeni birati, (ako slučajno i nađu posao – o zapošljavanju i ovom planiram i posebno pisati), hoće li raditi i izgubiti invalidninu koja je tada iznosila 1250 kuna i prestati
biti OSI jer po starom zakonu ako se OSI zaposli ona je automatski zdrava. Da dobro ste pročitali ZDRAVA!

Prvo smo izmijenili zakon o roditelju njegovatelju jer do kraja 2015 godine vrijedilo je da roditelj gubi pravo statusa roditelja njegovatelja u slučaju zaposlenja OSI. Taj zakon je u konačnici izmijenjen početkom 2016 godine upornošću  majke i mene. Kako? Pisanjem raznih dopisa, sudjelovanjem u raznim savjetovanjima za prijedloga izmjena zakona, svakodnevnim zivkanjem nadređenih, a da ne govorim o trenucima kad bi dopisi bili poslani s naše strane, pa ti čekaš odgovor i čekaš… onda ih zovneš da provjeriš što je s tim … A oni kažu nonšalantno: očito se dopis zagubio, pošaljite ponovno. I onda opet čekaj!

Majka i ja, upornost i tvrdogalvost

I tako je opet bilo i glede invalidnine, i svih ostalih stvari koje sam promijenio skupa s majkom, upornošću i tvrdoglavošću. Jedino to i može polučiti uspjeh.

Sada imamo i invalidninu i mogućnost zaposlenja za sve OSI, ne samo za mene. Sve što se promijenilo, promjenilo se za sve nas. No sad je veliki problem kod ljudi zamislite: Kako mi možemo imati invalidninu i placu? Zamislite koliko je to bezobrazno sijedimo na dvije stolice, a nitko ne zna da kao osoba s invaliditetom ja primjerice radim za pola plaće jer radim pola radnog vremena, a jer s ovom dijagnozom koju imam ne smijem raditi puno radno vrijeme.

Da napomenem, jedan od sljedećih zakona koje pokušavamo izmijeniti se upravo tiče pune plače, da. Samo što u ovom imamo jednog pomoćnika više hvala Bogu.
Taj iznos s kojim bi trebao raspolagati po pravilu , bi bio jedva dovoljan da pokrije moje mjesečne izdatke. Ali ne mi tražimo previše, sjedili bi na više stolica. Muktaroš- kako me nazvao netko komentirajući jednu od mojih prošlih kolumni gdje sam mrvicu dotakao ove priče prekrivajući kako sam ostao bez invalidnine u jednom trenutku.

Taj sigurno ne zna recimo da su potrebe OSI puno skuplje nego onih „zdravih“. Primjerice Mi ili konkretno ja moram koristiti taksi prijevoz za neke udaljenosti koje bi „zdrav” čovjek mogao proći pješke, a to sve košta jer nemamo trenutno popust na taksi prijevoz. Imamo samo na bus, ali neke OSI ne mogu ući bas u svaki bus, nije svaki jednako prilagođen. Ovo s javnim prijevozom će vjerojatno biti jedna od idućih tema u kolumni, pa više o tome kad to bude tema. Naravno da ne možemo očekivati ni da nam roditelji ili skrbnici budu na raspolaganju od 0 do 24, i oni imaju pravo na „svoje vrijeme“.

‘Dragi moji, ako jedan uspije izmijeniti zakon, zamislite kojom bi brzinom to napravili da nas se skupi više…’

Ovo je samo jedan primjer „zašto bi mi sjedili na dvije stolice“… Nadam se ubuduće prije nego bacite bilo kakav zloban i zajedljiv komentar će te dobro razmislit o svemu ovom što je sada ovdje ispisano, sjetite se one “ispeci pa reci“. Razumnom dovoljno.

A Vi, ostala ekipo s invaliditetom, je li fer da samo jedan mijenja za sve, a žalite se uokolo kako Vam je teško? I sve to dođe do mene, a kad Vas pozovem preko medija nitko ništa neće, ni slike ni tona. Poneki nazovu i kažu ajmo, i ja se ponadam, konačno, nisam sam, ali na žalost, sve ostane na tom pozivu. Dragi moji, ako jedan uspije izmijeniti zakon, zamislite kojom bi brzinom to napravili da nas se skupi više. Razmislite o tome! Ne možemo za sve kriviti institucije jer ako šutimo, šaljemo poruku super nam je, a ako se pobunimo možda nas neće odmah shvatiti ozbiljno, ali ako uporno budemo „grizli i grebali“ sigurno hoće i doći će do,
prvo malih promjena, pa onda velikih. Jer ništa ne ide preko noći.

Probajte, ne mora uspjeti prvi put, možda drugi, treći… a možda baš bude iz prve ipak. Bar ćete moći reći: Probali smo, sad se mogu i imam pravo žaliti. A dok ne probate, Vi koji možete, ne bi se smjeli ni žaliti, zato probajmo za nas i za one koji se ne mogu boriti.

Jer ima i takvih koji su u jako teškom stanju, leže i slabo su pokretni.

Ja bi bio sretan da se nađe još i dvoje koji mogu voditi ovu borbu skupa sa mnom.

Mada sam poprilično siguran da Vas je mnogo više.

Ilustracija

Tags: , , ,

VEZANE VIJESTI