Neovisni novinarski portal
16.9.2019.
wheels on fire
Posao je za zdrave, a za one  invaliditetom je invalidnina kao “državna milostinja”

Posao je za zdrave, a za one invaliditetom je invalidnina kao “državna milostinja”

Općepoznato je da su osobe s invaliditetom u nepovoljnom položaju u odnosu na zdravu populaciju, a to je posebno vidljivo kada je u pitanju zapošljavanje. Razlozi i čimbenici zašto je pozicioniranje osoba s invaliditetom na tržištu rada u Hrvatskoj loše, kao i mogućnosti zaposlenja.

Sve počinje obrazovanjem, a hrvatski obrazovni sustav se ne bavi razvojem pojedinca i njegovih potencijala i to je glavni razlog zašto se osobe s invaliditetom mahom tjeraju da upisuju strukovne škole, pri tome uopće ne uzimajući u obzir njihove stvarne mogućnosti.

Školovanje Osi za zanimanja koja odavno nisu tražena

Obično se školuju za pomoćna zanimanja koja na tržištu rada odavno nisu tražena. To govorim jer je u ovom trenutku na Zavodu za zapošljavanje prijavljeno više od 10 000 osoba s invaliditetom, od kojih ih je najviše sa srednjom stručnom spremom. Takav pristup, u kombinaciji s nedostatkom stručnog kadra i nesređenim tržištem rada, utječe na nisku zapošljivost osoba s invaliditetom. Nedostatak kvalitetnog stručnog kadra koji bi se bavio djecom s poteškoćama, osobito je velik problem i zbog toga nije rijedak slučaj da, primjerice, neko talentirano dijete s disleksijom bude proglašeno glupim samo zato jer mu netko nestručan nije znao pomoći.

A kada napokon dođu na tržište rada, nerijetko se susreću s diskriminacijom od strane poslodavaca koja proizlazi iz njihove zablude o sposobnostima osoba s invaliditetom za obavljanje posla. Budući da je oblika invalidnosti mnogo, isto tako je mnogo i različitih predrasuda, a posebno su izložene predrasudama osobe s intelektualnim teškoćama.

Sve su ovo razlozi zašto su osobe s invaliditetom prisiljene da nakon nekog vremena po završetku školovanja, te brojnih odbijenica, okrenu leđa tržištu rada i samoinicijativno se proglase radno nesposobnima kako bi mogli primati invalidninu od mizernih 1500 kuna jer od nečega moraju živjeti. Iako odnedavno Osi mogu primati invalidninu i raditi, to im nije puno pomoglo da ih se više zapošljava. Još uvijek ih poslodavci jako teško uključuju u tržište rada , iako se za to dobivaju i određene beneficije. Čak i ako uspiju pronaći posao, tu preprekama nije kraj jer se moraju i dalje nositi s poteškoćama kao što su neprilagođena radna mjesta. Ako su iz nekog manjeg mjesta to znači i ograničenu mogućnost prijevoza, a samim time i ograničeno kretanje. Nadalje, ako se primjerice zbog svog zdravstvenog stanja odluče na radno vrijeme od 4 sata, to znači manju plaću. Dakle, imamo sustav koji te tjera da postaneš veći invalid nego što to zapravo jesi.

Prednost na papiru

Naravno, u Hrvatskoj postoji zakonska regulativa koja jamči osobama s invaliditetom prednost pri zapošljavanju. E, pa ta prednost je samo prednost na papiru, u stvarnosti, ako napišete u molbi da ste osoba s invaliditetom, male su vam šanse za zaposlenje, koliko čujem od ostalih Osi (koji su željeli ostati anonimni). Jednostavno, poslodavci zasada to u 90 posto slučajeva ignoriraju. Isto tako, prema Zakonu o rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, svaki poslodavac koji zapošljava više od 20 radnika dužan je zaposliti jednu osobu s invaliditetom, a kazna za nepoštivanje tog zakona iznosi 900 kuna mjesečno. Usprkos tome naši brojni poslodavci će radije plaćati kaznu nego da zaposle osobu s invaliditetom, kazna je očito premala što treba mijenjati i tako ih pritisnuti na zaposlenje Osi. Ne sumnjam da su ti zakoni pisani s dobrim namjerama, ali očito je da nemaju nikakvog pozitivnog učinka.

Uz neefikasne zakone smeta me i pojava brojnih programa koji se odnose na zapošljavanje i uključivanje u društvo marginaliziranih skupina u koje spadaju i osobe s invaliditetom. To su uglavnom skupi projekti bez jasne strategije i vizije koja bi osigurala zapošljavanje osoba s invaliditetom.

Za ovakvo stanje krivim državu i sustav koji na osobe s invaliditetom gleda kao na problem, a ne potencijal koji se može iskoristiti. Naravno, često i same osobe s invaliditetom svojim negativnim stavom i nezainteresiranošću utječu na malu stopu zaposlenosti osoba s invaliditetom, ali činjenica je da se Osi malo toga pita kad se donose zakoni koji se odnose na njihovu skupinu. Stoga zaključujem da bi trebalo osobama s invaliditetom pružiti mogućnost da odlučuju o sebi i tako izraze svoje potrebe, te stvoriti kvalitetan zakonski okvir koji će zadovoljiti sve strane i omogućiti razvoj društva jednakih mogućnosti.

Samosažaljevanje kao linija manjeg otpora

Naravno da nije samo problem u institucijama koje ne provode zakon u pogledu zapošljavanja na fer način i definitivno tu nešto treba mijenjati, već je problem i u nekim Osi koje dovoljno ne iskazuju želju za uključivanjem na tržište rada. Jer, eto, nekima je lakše sjesti i žaliti se na svoj položaj u društvu. Kako poznajem i ove koji se žele zatvoriti u sebe tako znam i nekolicinu onih koji žele raditi, a nemaju šansu. Takvima uvijek savjetujem da krenu od Ureda predsjednice RH kao što sam i ja, s izravnom zamolbom i opisom točnog stanja. Treba se naoružat strpljenjem i biti uporan, ako je meni trebalo 6 i po godina što sam prvi to radio, vama će, vjerujem, trebati manje jer imate sve „temelje postavljene“.

Pokušao sam doći do očitovanja nadležnih iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava o tome planiraju li možda kakve dodatne mjere olakšavanja zapošljavanja Osi ili dodatna kazne za poslodavce koji se ne pridržavaju odredbi za zaposlenje Osi i oglušuju se na njihove prijave na poslove, no nisam dobio nikakav konkretan odgovor, osim da će se raditi na tome. Uputili su me da zovem opet za mjesec- dva ili da pratim eSavjetovanja, web mjesto za izmjene zakona , i kada bude ova tema da se uključim u javnu raspravu kao i svi drugi koji žele. Na stranici će sve pisati kao i obično, kažu. To je uobičajena, prazna, besadržajna komunikacija s institucijama…

Tags: ,

VEZANE VIJESTI