Neovisni novinarski portal
16.9.2019.
wheels on fire
Ljubav…

Ljubav…

Prije nekog vremena pretražujući internet na jednom forumu naletio sam na temu sadržanu u pitanju: Da li biste ostali uz svoga partnera/icu da postane invalid? Moralna i teška tema u kojoj se 80 posto onih koji su sudjelovali u raspravi izjasnilo da bi ostavilo svog partnera/icu u slučaju kad bi postali invalidi ili oboljeli od neke neizlječive bolesti, svega 5 posto se izjasnilo da bi ostalo uz svoga patnera/icu bez obzira na sve, ostalih 15 posto nije se izjasnilo, nego je navodilo primjere parova iz njihova okruženja koji su zajedno usprkos invaliditetu i bolesti.

Sigurno se pitate kakve sad veze ima ova tema s osobama s invaliditetom. Ali, s obzirom na toliko negativnih odgovora, prirodno se postavlja pitanje što mi koji smo već osobe s invaliditetom možemo očekivati od vas „zdravih“ po pitanju ljubavi i emocionalnih odnosa.

Lažna empatija

Većina vas „zdravih“ ljudi zaista nema ništa protiv osoba s invaliditetom; podržavate nas, suosjećate s nama, imate u većoj ili manjoj mjeri razumjevanja za naše probleme, neki od vas se i druže s osobama invaliditetom ali u praksi malo tko nas gleda kao “materijal” za vezu ili brak, zar ne? Nemojte mi molim vas reći da to nije tako, jer znam da vas ima mnogo koji tako misle ali nikad to ne bi priznali ni sami sebi, a kamoli javno, iz straha da ste zbog toga loša osoba. To otprilike dođe slično onoj situaciji kad neki od vas ne bi nikad bili s osobom koja je niži stupanj obrazovanja, ili su lošije materijalne situacije itd.

Strah, predrasude, osuda okoline, sve su to razlozi za koje imam razumjevanja, ali jednostavno nemam razumjevanja za toliku količinu lažne empatije. Jasno mi je i to da su veze osoba s invaliditetom i zdravih osoba još uvijek tabu tema i da mnoge ova tema uopće ne zanima. I nije toliko problem u samom invaliditetu kao takvom, nego u tome da vi „zdravi“ vidite samo invaliditet. Može ta osoba koliko hoće biti draga, otvorena, društvena i obrazovana, ali čim vidite da je u kolicima ili saznate o kakvom se invaliditetu radi, sve njezine druge dobre kvalitete padaju u vodu, i ostaje samo invaliditet.

Osim što mislite da vam nemamo ponuditi ništa osim svog invaliditeta, neki od vas imaju mišljenje da mi, osobe s invaliditetom, trebamo vas „zdrave“ kako bi se brinuli o nama. Naravno da među nama ima i onih „smradova“ s invaliditetom koji partnere doživljavaju kao „njegovatelje/ce s povlasticama“, ali velika većina nas vas treba i želi kao ravnopravne partnere.

Licemjerje “zdravih”

Kad smo već kod ovoga, napisat ću da znam da među vama „zdravima“ ima mnogo onih koji svoje, isto tako „zdrave“, partnere dvore i brinu o njima baš kao da su osobe s invaditetom; kuhate, perete, čistite za njima, radite sve za njih, na usluzi ste im 24 sata, radite to godinama i ne vidite gdje je tu problem, ali bio bi vam problem isto to raditi za nekoga s invaliditetom. Baš licemjerno.

Osim toga, kako možete biti sigurni da i vi nećete ovisiti o nečijoj pomoći? Sjetite se ovog teksta kada u nekom staračkom domu budete čekali da vam netko donese čašu vode…

Molim vas, nemojte ovaj dio kolumne shvatiti kao napad ili osudu, jer nije mi to bila namjera. Ne smatram to čak ni diskriminacijom, jer svatko od vas ima pravo na slobodan izbor odlučiti s kime želi biti u vezi. Nemam vas pravo ni osuditi jer bi vam lagao koliko je život s osobama s invaliditetom težak. U svijetu gdje je sve površno i gdje se brakovi i veze raspadaju zbog sitnica, jasno mi je da invaliditet nije sitnica, nego velika stvar, i potpuno mi je jasno kako stvari stoje i što ja kao osoba s invaliditetom mogu očekivati od okoline.

Razumijem da je invalidnost teško prihvatiti i da mi, osobe s invaliditetom, imamo tu odgovornost da vam pokažemo da je život s nama moguć, a na vama je da pokušate pobijediti strah i predrasude koje imate, stoga se nadam da ovaj tekst nije uzalud napisan i da ćete, nakon što ga pročitate, imati drugačiji stav prema osobama s invaliditetom.

 

Tags: , , , , , ,

VEZANE VIJESTI