Neovisni novinarski portal
17.9.2019.
POLITIKA / PRAVDOSUĐE
Zaboravljeni zločin /28 godina od ubojstva Josipa Reihla Kira: Prekrili su ga šutnjom i zaboravom, da im ni uspomena na Kira ne bi bila prijetnja…

Zaboravljeni zločin /28 godina od ubojstva Josipa Reihla Kira:
Prekrili su ga šutnjom i zaboravom, da im ni uspomena na Kira ne bi bila prijetnja…

Prošlo je 28 godina od ubojstva Josipa Reihla Kira, nekadašnjeg načelnika osječke policije, velikog čovjeka i mirotvorca koji je vjerovao u dijalog i suradnju, nasuprot nasilju, kao ključ za razrješavanje svih problema, pa i onih međunacionalnih, između Srba i Hrvata, potkraj 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. Kirovu mučku smrt državni vrh ne komemorira, njegovo junaštvo i zalaganje za mir establishment ne slavi, ne daje za primjer novim generacijama, nego ga već tri desetljeća dosljedno prešućuje i ignorira. Kod nas se poticanje na rat i prolivanje krvi glorificira i domoljubljem naziva, a zazivanje mira i suradnje prokazuje kao kukavička izdaja. S takvom filozofijom ne može biti sreće ni u ratu, ni u miru…

Tolike godine, a nijedna hrvatska vlast nije se potrudila razotkriti nalogodavce ovog strašnog zločina, rekonstruirati ubojstvo i privesti pravdi ubojice. Naprotiv, činilo se sve da se zaštite zločinci, da se njihove karijere ne omete, da se oko Kirove smrti previše ne talasa, da se na njegov slučaj slegne prašina i nikad ne stavi oznaka – “riješeno”. Ni osječki šef policije ni njegova obitelj nikad nisu dobili zasluženu satisfakciju. Čak ni protokolarno sjećanje, poklon pred odorom, za onoga koji se tako srčano borio za mir među ljudima, ma koje nacionalnosti i vjere bili. Jer, bilo je to vrijeme u kojemu su naše sudbine krojili zagovornici rata, a ne mira, u kojem je zveket oružja bio snažniji od pozivanja na razum i dijalog, na kompromis i dogovor.

Josip Reihl Kir je ubijen iz zasjede, 1. srpnja 1991. , usred bijela dana, na nadzornom punktu hrvatske policije , pri odlasku na pregovore u Tenju s tzv. pobunjenim Srbima. Imao je samo 35 godina. S njim su bili i potpredsjednik Izvršnog vijeća Osijeka Goran Zobundžija, vijećnik Milan Knežević i predsjednik mjesne zajednice Tenja, Mirko Tubić. Uletjeli su u zasjedu koja ih je na nadzornom punktu čekala. Sve je bilo pažljivo isplanirano, zločin je bio pomno režiran. Kir nije imao nikakve šanse. Preživio je samo  teško ranjeni Tubić. U vozilo s osječkim pregovaračima pucao je Antun Gudelj, policijski rezervist, kojega je upravo Kir zadužio kalašnjikovim, ne sluteći da će ga baš to oružje doći glave.  Gudelju je suđeno u odsutnosti, i uz sve pokušaje da ga se oslobodi krivnje po Zakonu o aboliciji, naposljetku je pravomoćno osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od 20 godina. Gudelj je bio samo krvnik, egzekutor, no, nikad nije razjašnjeno do kraja tko je naručio Kirovo ubojstvo,  kome je to tako silno smetao, iako je, zapravo, jasno zašto. Mir nije tada bio opcija u istočnoj Slavoniji čiji su razulareni gospodari života i smrti, pod motom obrane domovine i “ugroženog hrvatstva”, slali eskadrone smrti da se rješavaju “nepoćudnih”. Za to su, pokazat će se kasnije, imali blagoslov vlasti koja je besumnje bila saučesnik u zločinima, makar zato što ih nije spriječila i kad je za njih znala.

Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave, rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti- govorio je Kir, i čvrsto u to vjerovao. Za to bio spreman i poginuti…

Josip Reihl Kir je bio izabran za načelnika policije u Osijeku nakon prvih demokratskih izbora 1990. Rođen je u Siraču kod Daruvara, od oca slavonskog Nijemca i majke Hrvatice, sudionika NOB-e. Završio je Ekonomski fakultet u Osijeku, govorio je dva strana jezika, bio je od 1981. u policiji, potpuno posvećen tome poslu, ali ne kako su to neki drugi u osvit rata u Hrvatskoj od njega očekivali. Obilazio je srpske barikade, naoružan samo strpljenjem i dobrim namjerama, bez vatrenog oružja i prijetnje silom, svjedočeći vlastitim primjerom da se može postići mir i bez zastrašivanja i prijetnji.. Pokušavao je uvjeriti pobunjenike da razgovor nema alternative, da je svako rješenje bolje od rata i nasilja. Tko zna da li bi u pacificiranju Slavonije Kir uspio da je imao vremena i sreće. Da ga nisu izdali i ubili oni koji su ga trebali štititi. Kir se nije uklapao u hrvatsku politiku koja je tada žestoko udarala u ratne bubnjeve, i ne samo u Slavoniji, nego u cijeloj ratom zahvaćenoj Hrvatskoj. Možda je slutio da oko sebe ima ljude kojima ne može vjerovati, ali unatoč tome nije odustajao. Vjerovao je u mir neusporedivo više nego u rat.

Njegova supruga Jadranka Reihl Kir nikada nije prestala tražiti istinu i pravdu za svoga supruga. HDZ je ignorirao, ” nisu čuli dobro”, ali u potpori njezinim naporima nije se iskazao ni SDP iako je čak bila njihova članica sve do 2004. kad je razočarana stranku napustila. Kao da istina o ubojstvu osječkog šefa policije nije nijednoj vlasti odgovarala. Prekrili su ga šutnjom i zaboravom. Da ne bi morali priznati svoju suodgovornost za zločin koji ničim ne mogu opravdati. Da im ni uspomena na Kira ne bi bila prijetnja…

Tags: , , , , , ,

VEZANE VIJESTI