Neovisni novinarski portal
17.10.2019.
INTERVJUI / MEDIJI
Razgovor / Damir Fatušić, urednik In Portala: Više od 10 posto populacije su osobe s invaliditetom, pitam se gdje smo…

Razgovor / Damir Fatušić, urednik In Portala:
Više od 10 posto populacije su osobe s invaliditetom, pitam se gdje smo…

IN PORTAL, prvi je hrvatski portal za osobe s invaliditetom. Među rijetkima u svijetu. Ta nas je činjenica potakla na razgovor s urednikom deska, Damirom Fatušićem, koji nam otkriva koliko ljudi radi za portal, kako se financiraju, kojim se temama dominantno bave, konačno, s kakvim je motivima portal osnovan i koji su mu ciljevi. Predstavljamo ovaj specifični elektronički medij svima koji nisu ni znali da u hrvatskom medijskom prostoru postoji i djeluje takav portal, i skrećemo vam pažnju na njega. Na njegove entuzijaste i na njegove sadržaje.

– Kad je i kako pokrenut In Portal?

Iako na našoj stranici piše da ideja za pokretanje In Portala nije došla kao rezultat nekog božanskog
nadahnuća, nego se nametnula iz nužde, ja bih ipak rekao da u pitanju barem malo jest bilo
nadahnuće.
Istina je da prije In Portala u hrvatskom, ali i svjetskom medijskom prostoru nije postojalo ništa
slično, ništa što bi se intenzivno i svakodnevno bavilo i posvetilo osobama s invaliditetom – a koliko
znam, ne postoji ni sada, nažalost – pa u tom smislu uistinu jest bila stvar nužde ispunjavanje
medijske niše i zastupanje velikog, a uglavnom ignoriranog dijela populacije. No da nije bilo
nadahnuća i ideje našeg glavnog urednika, Mladena Kristića, i velike podrške našeg izdavača,
Ustanove URIHO, ne bi bilo ni In Portala, ne bi se cijela ta priča zakotrljala sada već poprilično
udaljene 2013. godine.

-Kako se financirate, koji su vam glavni izvori?

Financije nisu moj posao, pa detalje ne znam, ali smo neprofitni medij, pa pretpostavljam da se vjerojatno dobrim dijelom financiramo na isti način kao i svi srodni portali – putem različitih
natječaja. Naravno, s obzirom da se bavimo vrlo medijski nepopularnom temom, osobama s
invaliditetom, teško bismo opstali bez izdavača kakav je URIHO.

-Je li bio problem naći zainteresirane novinare? Koliko vas je u redakciji?

Ne računajući troje ljudi koji se bave onim nenovinarskim dijelom posla, trenutno nas je na portalu
troje, uz još dvoje koji imaju status vanjskih suradnika. Dakle, samo pet ljudi drži portal koji u
prosjeku prenese i objavi deset članaka dnevno. I to deset članaka vrlo usko vezanih ili direktno uz
osobe s invaliditetom, ili uz teme koje su toj populaciji posebno zanimljive i važne, poput medicine i novih tehnologija. Impresivno, čini mi se. Još impresivnija je činjenica da, s obzirom na prilično usko interesno područje i ciljanu publiku, In Portal na Facebooku prate oko 33.000 ljudi, a taj broj stalno raste.

-S kojim se sve izazovima i problemima susrećete?

Recimo to ovako – ono što nas čini posebnima i uspješnima, a to su medijska niša u kojoj djelujemo i inzistiranje na izbjegavanju žutila, ujedno naš posao čini i netipično teškim.
Postavili smo visoke standarde koji, u današnjem medijskom prostoru, našu konkurenciju čine
nelojalnom, ne zato što oni žele biti nelojalni, nego zato što mi sebi ne želimo dopustiti stvari koje
većina drugih medija sebi dopušta. Ne pišu portali konstantno o pornografskim uspješnicama pjevačkih zvijezda, prometnim nesrećama i lijevima i desnima, zato što misle da je to važno ili zato što će to unaprijediti čovječanstvo, nego zato što to privlači klikove. Cilj opravdava sredstvo, a cilj su populizam i senzacionalizam koji povećavaju čitanost. Umjesto društvene odgovornosti. A nama je, s druge strane, takva odgovornost jedini cilj i, rekao bih, glavni motiv.
Međutim, kada pratite vrlo usko područje i kada se ne želite baviti skandalima kao svi veliki igrači,
tada nije uvijek lako naći relevantne teme niti kvalitetne sugovornike, te istovremeno ostajete na
marginama u otprilike jednakoj mjeri koliko i populacija kojom se bavite. Naravno, sve to skupa sa
sobom posljedično nosi i novi niz problema – vrlo često se nađete u poziciji da od vas svi očekuju da im morate dati medijski prostor kada god oni to žele i trebaju, ali je vrlo teško ostvariti suradnju u drugom smjeru.

-Što mislite koji su najveći izazovi i problemi s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom?

Pa možda bi najtočnije bilo reći da osobe s invaliditetom muče svi oni problemi koji muče i osobe bez invaliditeta, ali nas isti ti problemi gotovo uvijek muče bar malo više. Ako ti je teško ići u školu, to će ti biti još teže ako imaš invaliditet. Bit će ti teže upisati se na faks ili naći posao. Izaći van. Ostvariti neko pravo ili zaraditi za dostojan život. Osim tih tipičnih problema s kojima se većina ljudi može bar djelomično poistovjetiti, postoje i vrlo specifični izazovi, dakako. Možda je najveći problem mobilnost – fizička pristupačnost objekata, prijevoza, usluga i bilo čega drugog što ostali uzimaju zdravo za gotovo. Ponekad je to možda lako zaboraviti kada živiš u velikom gradu poput Zagreba – iako ni tu nije sve idealno – ali velik broj osoba s invaliditetom živi u manjim gradovima ili u ruralnim područjima. Neki uistinu ne mogu niti izaći iz kuće, pa je onda, u takvim okolnostima, priča o životu u zajednici, obrazovanju ili zaposlenju gotovo bespredmetna.
Drugi veliki problem je nepostojanje sustava koji bi spriječio nepotrebnu institucionalizaciju. Naime, da bi osoba s invaliditetom mogla biti samostalan građanin koji doprinosi svojoj užoj i široj
društvenoj zajednici, nužna joj je podrška. Sustavna podrška. S tim se muče i puno bogatije i
razvijenije zemlje od Hrvatske pa, iako pomaka nabolje ima, još smo jako daleko od toga da možemo reći da smo taj problem riješili. Kako sada stvari stoje, osobe s invaliditetom su osuđene na pomoć obitelji, a kada izgube taj oslonac, završavaju u neprimjerenim institucijama. Osobi od 25 godina nije mjesto u staračkom domu. A upravo to je prečesto naša stvarnost.
Treći problem je nesigurnost i netransparentnost prava. Pravila i propisi, zakoni se stalno mijenjaju, a osobe s invaliditetom u te promjene nisu dovoljno uključene, niti uvijek na jednostavan i jasan način mogu doći do informacija koje su im često i životno važne. Kako da planiram i živim svoj život, ako ne znam hoću li sutra imati pravo na banalnu stvar poput invalidskih kolica kakva mi trebaju?

-Velik dio javnosti, ali i institucije koje bi trebale brinuti o njihovim potrebama, nisu pretjerano
zainteresirane, kako vidimo, za probleme osoba s invaliditetom. Zašto su osobe s
invaliditetom još uvijek nevidljive u društvu i kako to promjeniti?

S jedne strane je točno da su institucije nezainteresirane, no s druge strane mislim da je bitan dio
problema upravo ta nevidljivost koju spominjete, samo što nevidljivost nije posljedica te
nezainteresiranosti, nego jedan od glavnih razloga zbog kojih ona postoji. A za to smo dobrim
dijelom krivi mi, osobe s invaliditetom. I sam sam napisao valjda na tisuće redaka o inertnosti naše populacije. Da, nesumnjivo je da smo široj populaciji uglavnom nezanimljivi, no kada i dobijemo priliku, bilo kakvu priliku, nas nigdje nema. Uvijek čekamo nekog drugog da nešto odradi u naše ime – vodi udrugu, bavi se politikom, pojavljuje se u medijima ili prosvjeduje za nekakva prava. I kada se od nas 50 nađe jedan ili jedna koja to i učini, onda bude u većini slučajeva predmetom deklarativne Facebook podrške koja se u konačnici pretvori u salvu kritika i osuda.
Mediji bi tu trebali biti naš traktor. A nisu, jer nismo dovoljno atraktivni, ne donosimo klikove osim
ako nas se pokaže jadnima ili licemjerno motivirajućima. A nijedno od toga nije naša stvarnost. Zato ostajemo na marginama, iako nas je mnogo. Više od deset posto populacije su osobe s invaliditetom. Ponekad se i ja pitam gdje smo.

-Koliko je vama pomogao rad na ovom portalu da bolje shvatite potrebe i želje osoba s
invaliditetom?

Imam invaliditet od rođenja i bio sam siguran da znam sve o problemima ljudi koji žive s izazovima
tjelesnog invaliditeta s kojima živim i ja. No, radeći na In Portalu, shvatio sam da ne samo da ne znam mnogo – ili ništa – o problemima koje doživljavaju osobe s drugim oblicima invaliditeta, poput osoba s autizmom ili osoba s oštećenjem vida, shvatio sam da ne znam sve niti o svom invaliditetu. Novinarski posao mi je otvorio oči. Upoznao sam mnogo ljudi koje inače nikad ne bih upoznao i tako na indirektan način osvijestio čitav niz problema za koje nisam ni znao da postoje, problema s kojima ljudi svakodnevno žive. Mislim, i nadam se, da sam zbog toga naučio biti bolji čovjek negoli sam bio prije.

-Koju biste nit vodilju, misao ili poruku u ovom trenutku poslali svim osobama s invaliditetom, a da bi im mogla biti korisna?

Pa, mogu samo svima poručiti ono što, vjerujem, svi i očekuju čuti od mene – da se moramo pokrenuti i sami postati promjena koju očekujemo. U nama je nemjerljiv ljudski, ekonomski, društveni, politički i svaki drugi potencijal. Samo ga moramo ostvariti. Mi. Ne netko drugi
umjesto nas. Jer moguće je.

Tags: , , ,

VEZANE VIJESTI