Neovisni novinarski portal
19.7.2019.
KULTURA / PLESANJE
Foto: Marko Gutić Mižimakov

Inkluzivni plesni kolektiv IMRC:
Plesom u invalidskim kolicima protiv tabua i predrasuda

Foto: Marko Gutić Mižimakov

Plesni pokret vjerojatno nije prva asocijacija koja će nam pasti na pamet dok osobi u invalidskim kolicima pomažemo u prevladavanju  nogostupa, stepenica i drugih arhitektonskih barijera ili dok je bodrimo da uz pomoć ruku prebaci svoje tijelo iz kolica u automobil. Pođemo li od pretpostavke da kretanje uz pomoć kolica podrazumijeva nepokretnost, slabiju pokretnost ili osuđenost na neaktivnost unutar četiri zida, ideja da se usprkos tjelesnom ograničenju može kreativno izraziti plesom, izaziva čuđenje i nevjericu. Inkluzivni kolektiv za istraživanje pokreta IMRC ( Inclusive Movement Research Collective) polazi, međutim, od ideje da za ples i pokret nije preduvjet određeno tijelo, već da tjelesni izraz i iskustvo zajedničkog kretanja, a time i istraživanje plesačke izvedbe, pripada svima.

Sa inkluzivnim plesom koji nije terapija nego plesna umjetnost i koji se zapravo ne bavi invaliditetom nego plesom, Iva Nerina Sibila, umjetnička voditeljica zagrebačkog inkluzivnog plesnog kolektiva IMRC, prvi se puta susrela dok je kao mlada studentica plesa tražila inspiraciju na međunarodnoj sceni. Umjetnička praksa koja ruši tabue i osvještava potencijale svakog pojedinog tijela na europskoj je plesnoj sceni tada još bila nešto novo i radikalno.

Foto: IMRC

-Inkluzivni ples učinio mi se najuzbudljiviji i najstvarniji način da se gradi koreografska praksa. Kada sam se početkom devedesetih susrela s takvim radom, kada sam vidjela neke predstave, to je bilo toliko radikalno, toliko bitno, stvarno su se pomaknule granice. Otvorila su mi se pitanja o tome što jest, a što nije važno, što je tijelo, kako ga gledamo, koliko smo hrabri, koliko se imamo snage izložiti jedni drugima, koliko smo ranjivi i na koncu konca što je to koreografsko znanje. U posljednjih par godina cijela ta scena u Europi je narasla i velike se strukture pokreću da se umjetnici sa invaliditetom dignu u mainstream, da im se zaista omogući produkcija na visokoj umjetničkoj razini. Smatrala sam da na kvalitetnu plesnu edukaciju i na ulazak na plesnu scenu moraju svi imati pravo, a ne samo djeca roditelja iz više srednje klase koji žive u većim gradovima u kojima postoje plesne škole  – govori nam Iva o razlozima zbog kojih je prije sedam godina u suradnji sa Zagrebačkim plesnim centrom osnovala IMRC, kod nas jedinstveni plesni i edukacijski projekt koji okuplja plesače sa i bez fizičkog invaliditeta, u zajedničkom istraživanju plesa i tjelesnih ograničenja.

Foto: IMRC

U produkciji inkluzivnog plesnog kolektiva IMRC nastale su četiri cjelovečernje predstave i nekoliko kraćih radova. Izvodili su na velikim i malim domaćim i inozemnim scenama, a ponosni su i na Nagradu hrvatskog glumišta koju je kao prvi i za sada jedini plesač u invalidskim kolicima 2016. godine dobio Slađan Livnjak. Recentna plesna predstava zove se Bella Ciao, a talijanska revolucionarna pjesma našla se naslovu  kao simbol borbe i otpora bilo kojim opresivnim ideologijama nad slobodom tijela: opresije ‘ispravnih’ nad onima koji se u taj kanon ne uklapaju, ‘jakih’ nad slabijima i ‘savršenih’ nad krhkima. Jedna od sedam izvođačica i izvođača koji istražuju svoje različitosti i igraju se s njima iskreno i bez zadrške, otvarajući se prema granicama svojih nesavršenosti, krhkosti i ranjivosti kako bi proizveli kroz njih svoju snagu, je i Helvecia Tomić, izvođačica i edukatorica IMRC kolektiva.

Foto: IMRC

-U inkluzivnom plesu osjetila sam i prepoznala istinu i prihvaćenost. Izvan plesačke dvorane svijet i dalje pokušava funkcionirati na način da su neki ugodniji oku i poželjniji i nešto tako stereotipno bi trebalo biti prihvaćeno, što mene kao osobu boli, iako mi je tijelo dobro i prema nekim parametrima izgledam kao sa reklame. Znam, međutim, da ja to nisam i da to nije istina i onda nisam ni prihvaćena u takvom okruženju. U ovom našem malom svijetu, pak, nitko nije skriven,  svi smo tu jednaki i ravnopravni  i ta istina je mene uzela i ja sam poželjela uzeti nju jer je to pravi način bivanja svih nas zajedno. U dijelu prihvaćanja, iako spadam u standardne mogućnosti, iz ovog ili onog razloga nisam dobra i nisam prihvaćena ili ja sama mislim tako za sebe ili netko drugi i onda je tu neka borba da budem nešto što netko drugi postavlja. Ovdje sam doživjela da je to u potpunosti nepotrebno nego sam ja baš ja, prihvaćena točno takva kakva jesam, dobila sam točno ono što kao ljudsko biće priželjkujem i onda sam i ostala. Što se tiče umjetničkog i izvođačkog, s obzirom da je toliko različitog tu prisutno, imam slobodu izraziti svoj svijet. Osim što sam ja dobila tu slobodu izražavanja svog svijeta dobila sam i toliko bogatstva drugih svjetova i boja i poimanja koja onda obogaćuju i mene i to je bilo to, odlučila sam to i dalje biti,  istraživati i davati. Tijelo u odnosu sa drugim plesačem ili plesačicom postaje ekstenzija izraza, dijalog koji dozvoljava pronalazak novih načina izraza prilikom čega osoba raste. Kada publika dođe gledati predstavu, dogodi se vrlo brzo da nitko niti ne gleda invaliditet nego izražavanje osobe – priča nam Helvecia kako je pronašla sebe u inkluzivnom plesu koji prepoznaje mogućnosti umjesto ograničenja, kultivira različitost, uklanja prepreke i predrasude, potiče zajedništvo  i ravnopravnost, uključuje isključene i plesnim pokretom vodi u smjeru zdravijeg društva.

Foto: IMRC

Invalidska kolica na sceni IMRC kolektiv koristi kao uobičajen rekvizit, stvarajući koreografsku konstrukciju, sa plesačima uvježbanim za različite akrobacije. Plesni pokret u invalidskim kolicima pa i kod većim dijelom nepokretne osobe itekako je moguć.

-Uvijek krećemo iz svakog pojedinog tijela koje ima određeni raspon kretanja. Osobe koje su u kolicima možda imaju raspon kretanja samo u rukama ili u disanju. Unutar tog raspona pokreta, ukoliko postoje potreba i poriv, mogu se apsolutno napraviti čuda. Može se proći i kroz užitak i kroz ekspresiju. Čak i ako imate osobe koje se kreću samo uz pomoć očiju ili glave i tu se može desiti nešto što zovemo plesom, može se desiti ritam, detalj, kompletna dramska gesta. Kroz različite vježbe prvo osvještavamo što je sve u nama pokretno, a što niti ne znamo da je pokretno. Edukacija o tjelesnosti u našoj je kulturi katastrofalna. Sofisticiranije kretnje koje idu kroz individualizam u našem društvu nisu poželjne, a mi radimo upravo to, kroz osvještavanje vlastitog potencijala tijela i vlastite ugode u tijelu. Ako imate osobe koje imaju velika ograničenja, radimo i nešto što se zove ekstenzija dva tijela. Ukoliko ja plešem nešto malo, Helvecia kojoj tijelo ide posvuda će raditi ekstenziju i mi ćemo plesati zajedno ili ćemo prenositi težinu. Evo mi imamo ljude kao što su Nereja Lasić i Leon Goličnik, koji su od rođenja sa cerebralnom paralizom i u teškim spazmima. Sjećam se da su nam govorili, u vježbama u kojima radimo sa dodirom, sa težinom, na podu, da su im to bila prva iskustva bez bolnih spazama. Jednostavno promijenite način na koji tijelo misli o sebi, stvarno čudesno. Promjena uzorka nastaje onog časa kada vi osobi u kolicima date nekakvu drugačiju stimulaciju ili upotrijebite maštu pa kažete – kreći se kao voda ili prelijevaj se kao ulje. U mozgu se počinju drugačije kretati i to su jako lijepe stvari – približava Iva čudesni svijet plesača u invalidskim kolicima koji su iskoristili svoje nestandardne mogućnosti.

Foto: IMRC

Inkluzivni kolektiv za istraživanje pokreta nije samo izvedbeni nego i edukativni projekt koji pod egidom ‘ako ste živi možete plesati’ u svoje otvorene radionice plesne improvizacije, razmjene i druženja kroz pokret i zajedništvo, uključuje baš sve one koji žele plesati, svake subote od 12 do 14 sati u Zagrebačkom plesnom centru, dok u druge gradove i sela dolaze u suradnji sa različitim institucijama, udrugama i plesnim entuzijastima, kao što su u lipnju, primjerice, gostovali na radionici u sklopu Međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku.

– Naglasak je na visokoj edukacijskoj i visokoj umjetničkoj razini i treba reći da ovdje nije u pitanju rehabilitacija nego stvarni umjetnički izričaj. Naša namjera je da mogućnost za ples pružimo svima ne samo u Zagrebu nego i da se prelijeva po ostatku Hrvatske i za sada nam to prilično dobro uspijeva. Osim za ljude sa fizičkim ograničenjima otvoreni smo i za ljude sa intelektualnim poteškoćama različitog spektra . Ne radimo programe isključivo za jednu skupnu nego radimo za sve, pa se nekad dogodi da ako program nije dobro marketinški postavljen i ako kontakti nisu direktno uključeni da se pojasni o čemu se radi, ostaje neprepoznat. Radionicu u Šibeniku popunila su djeca koja se ili već bave plesom ili djeca roditelja plesnih entuzijasta i sva su mjesta bila popunjena prije nego li se proširila informacija da je stvarno za svih, tako da ovoga puta nije bilo djece nestandardnih mogućnosti. Napomenula bih da su sve naše radionice besplatne za sve polaznike tako da tu nema elitizma – navodi Helvecia, koordinatorica edukacije IMRC kolektiva.

Foto: IMRC

Svijet osoba s invaliditetom pun je poteškoća i otegotnih okolnosti, no rijetki projekti poput IMRC plesnog kolektiva uklanjaju zajedničke nam prepreke koje ograničavaju naš potencijal i razdvajaju nas jedne od drugih. Dok osobe u invalidskim kolicima  muku muče s arhitektonskim barijerama i pronalaskom zaposlenja, a društvo ih drži u kućnoj izolaciji, ovakvi  projekti ulijevaju nadu i potiču osjećaj pripadnosti zajednici u kojoj su svi ljudi bez obzira na sve svoje različitosti jednaki i imaju barem jednaku mogućnost izraziti se plesom.

Tags: , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI