Neovisni novinarski portal
17.7.2019.
POLITIKA
Zoran Milanović ante portas: Otkad se arogantni prgavac pretvorio u mučaljivog, nesigurnog kalkulanta?

Zoran Milanović ante portas:
Otkad se arogantni prgavac pretvorio u mučaljivog, nesigurnog kalkulanta?

Svi prenose “spektakularnu vijest” koju je prvi objavio Jutarnji list, da će Zoran Milanović ipak biti kandidat SDP-a za predsjednika Hrvatske. U čemu je tu spektakl?! Pravo bi iznenađenje, pače, senzacija, bilo da je odustao. Ali, čemu ova igra skrivača? Sasvim je legitimno da se bivši premijer i bivši šef SDP-a kandidira, pogotovo ako ga SDP kao svog kandidata želi. Ali, umjesto da je svoju odluku, ako je donio, odnosno svoje nedoumice ako još nije odlučio, podijelio s građanima čija mu podrška treba, taj uporno mistificira oko svojih predsjedničkih namjera kao da se kani kandidirati za tajnog agenta. I mjesecima demonstrira svoju nesigurnost.Kome takav treba?

U toj mistifikaciji ravnopravno s njim sudjeluje i SDP, koji se ponaša kao da ima skrivenog asa u rukavu pa ga čuva od javnosti kao svog izbornog aduta do zadnjeg trenutka! Da se prerano ne potroši. Kao da Milanović već nije potrošen?! Ma dajte, ljudi, pa to je neozbiljno, nezrelo, ispod svake razine vodeće oporbene stranke u zemlji.Ali, bože moj, u ovoj zemlji nije na razini ni vladajuća stranka, pa što očekivati od oporbe?

Kukavica, kalkulant ili prijeka potreba SDP-a ?

U politici, napose u izborima, nema nikakvog jamstva da ćete uspjeti, a infantilno je odluku donositi oslanjajući se na ankete . Prema tome, ako je pravi igrač za utakmicu koja je pred nama, čega se Milanović boji, zašto tako dugo šuti dok drugi raspredaju o njegovim izbornim šansama? Pa, može samo izgubiti. Ili čak dobiti. Ali to ne može znati, ako se u utakmicu ne uključi. I to je, čini se, najveća Zokijeva muka. Je li Zoran Milanović kukavica, ambiciozni kalkulant ili SDP-ova prijeka potreba?

Teško je reći što je od toga, je li on u ovoj igri skrivača mačka ili miš. Svakako, puno više je nekoć obećavao negoli je politici dao. Dopustio je da ga se uhvati u najprizemniju i najprimitivniju trapulu, kada se dao nagovoriti na koketni, ponižavajući razgovor s “klemovcima” koji su mu dobro nasapunali dasku. I red je da se takav naivac kloni državne politike…

Sada, međutim, sirenskom zovu SDP-a da igra utakmicu za Pantovčak za njih, ne uspijeva odoljeti. Još u njemu iskra plamti…

Već mjesecima figurira kao potencijalni kandidat za šefa države, a da to sam nijednom riječju nije javno ni potvrdio ni demantirao. Njegovu “nijemu kampanju” uporno vode drugi, kao nekakvi prevoditelji odjednom mučaljivom političkom prgavcu!? U čemu je stvar, Zoki? Nesigurnost, strah od novog poraza, a opet, dobro bi bilo vratiti se u političku arenu, biti ponovo faktor, imati moć, privilegije, relevantnost, biti netko. Golica to. Naročito takvog homo politicusa kakav je bivši vođa socijaldemokrata. Kojemu je politika bila strast. Zar se ugasila?

Sjena nekadašnjeg samouvjerenog prgavca

Od tako arogantnog, narcisoidnog tipa koji je doslovce pucao od samodopadnosti, čovjek bi očekivao da uđe u kampanju na velika vrata, zato što je on tako odlučio, a ne zbog vabljenja od starih partijskih drugova. A on, umjesto da se pokaže, ako još ima force i žara, viri iza SDP-ovih vrata, mjerkajući svoje izglede da ovog puta ne bude poražen… Kalkulant, strašljivac, sjena nekadašnjeg samouvjerenog Zokija.

Toliko premišljanja, vaganja, nećkanja, naprosto za nekog tko bi htio biti na čelu države nije ni prikladno ni produktivno. Ostavlja dojam osobe s deficitom samopouzdanja ( kad mu se to dogodilo? ), što, logično, slabi njegov ugled kod birača, jer nesiguran kandidat provocira prije otpor, negoli podršku biračkog tijela.

Kako rekoh, legitimno je da se Milanović kandidira, legitimno je da kod njega postoji i taj politički poriv, jer prebrzo je nestao s političke scene, i teško je vjerovati da je rekao sve što je imao ( možda je rekao prebrzo, i u žaru želje izgorio…), ali o tome da se povuče s javne političke pozornice, sam je odlučio i morao je znati da to ima svoje konzekvencije. No, što to tjera SDP da se drži Milanovića k’o pijan plota?

Jutarnji najavljuje da će u ponedjeljak Predsjedništvo SDP-a raspraviti o ( eventualnoj ) Milanovićevoj kandidaturi za predsjednika Hrvatske, a krajem mjeseca će se očitovati o tome i Glavni odbor stranke. Iako, svi oni drže da je to gotova stvar… Navodno su proveli čak dva interna istraživanja u kojima su članstvo, ali i simpatizere stranke, anketirali o njihovim preferencijama između čak osam potencijalnih kandidata, među kojima su i Ivo Josipović, Tonino Picula, Biljana Borzan, Davorko Vidović…i preko 50 posto ih je optiralo za Milanovića. S druge strane, u SDP-u, baš čudno, nitko nije toliko hrabar da uđe u taj ring. Nema zainteresiranih kandidata. Svi bježe od tog testa kod birača. Pa se ispostavlja da stranka koja pretendira voditi državu, koja želi smijeniti HDZ i biti njegova bolja alternativa, nema nijednog jedinog punokrvnog kandidata za predsjednika Republike i zato tako uporno vuče Milanovića za rukav! Pa kakva je to stranka? Takav deficit ni puno manje i inferiornije političke opcije sebi ne bi mogle dopustiti.

Apstinent kojeg bacaju u vatru da u njoj sami ne sagore

SDP je s vremenom postao doista ziheraška stranka notornih lijenčina, čiji se reprezentativci ne žele baš gurati u finale jer im i polufinalni susret donosi sasvim dobre, profitabilne sinekure u parlamentu ( hrvatskom i europskom ), a nema velike glavobolje, nema trauma od gubitka izbora, nema javnog prozivanja, razotkrivanja i medijskih prokazivanja. Kud ćeš bolje?! Šuti i drži što imaš.

U takvoj situaciji, da, i Milanović je dobar. Mada je stranci okrenuo leđa, potpuno se pasivizirao, i otklonio od SDP-a po onoj logici ili sam prvi ili tu neću ni biti. I sad ga oni mole da im se vrati, da za njih istrči utrku za Pantovčak, da mogu reći da su imali svoga kandidata, a poslije? Ako dobije ( što je manje vjerojatno ), super, bit će to zajednički uspjeh Milanovića i SDP-a. Ali, ako izgubi, svi će SDP-ovci koji su ga forsirali zadržati svoje pozicije i svoje sinekure, a Milanović će, kao glavni krivac za poraz, po svoj prilici trajno, biti izgubljen za hrvatsku politiku. I u tom grmu leži zec. Zbog toga Milanović vjerojatno tako dugo odmjerava razloge “za” i razloge “protiv” kandidature. Još nije spreman prihvatiti da je politika samo jedna njegova životna epizoda koja je završena gubitkom izbora 2016. Htio bi još, ali da ne boli…

Ali, sam se distancirao i od SDP-a i od politike en general. Sad bi htio koketirati s njom, ali po mogućnoti bez ikakvih štetnih posljedica po njega. Ma, gle? Tri godine je apstinirao, nitko čak ne zna ni što je zapravo radio, i sad bi iz svoje nove “anonimnosti” htio na Pantovčak, ali da se na tom putu i ne ogrebe. S kakvim kapitalom ulazi u utrku za šefa države? I nije baš impresivan… A ipak, navodno je SDP-u postavio uvjet, ako žele da se kandidira, onda nema nikakvih predizbora. Nije to morao ni govoriti, jer u SDP-u, kako rekosmo, nema nikakve jagme za tu kandidaturu. Možda tu utakmicu drže unaprijed izgubljenom. Stoga, Zoki, pazi metak!

Libertarijanac kojem “ljevica” i ne vjeruje

I što sad? Hoće li u ponedjeljak Zoran Milanović nakon sjednice Predjedništva SDP-a stati pred kamere i mikrofone i javno potvrditi da je kandidat za predsjednika države? Hoće li iza njega stati tzv. ljevica ili samo SDP? Potpuno irelevantno, jer to neće bitno pojačati njegove izborne šanse, a prepucavanja na podijeljenoj, nekoherentnoj ljevici mogu samo štetiti. “Glas” svoju potporu uvjetuje odbijanjem HNS-ove podrške, zbog starih animoziteta nastalih disolucijom HNS-a, neki iz IDS-a otvoreno govore kako su spremni stati iz Milanovića samo ako može jamčiti da se ne vraća radi konačnog ostvarenja projekta “velike HDZ-SDP koalicije”, a to će dokazati rušenjem pilot-projekta toga pakta u Umagu. Čini se, na ljevici i nije doživio aplauz na otvorenoj sceni… Kao da mu se i nisu obradovali. Kao da mu ne vjeruju. Nisu zaboravili njegovo kompromitirajuće dodvoravanje opskurom desničarskom polusvijetu. Koje ga je stajalo izbora. Pribojavaju se da bi sličan scenario mogao ponoviti i odvući ih u savez s “hrvatskim pogrebnicima”…

Dakle, teško da bi se ljevica mogla iskreno ujediniti oko kandidata koji čak nije ni pravi ljevičar! I sam je svojedobno izjavio kako je blizu tome da se nazove libertarijancem, više kao svojom moralnom pozicijom negoli do kraja artikuliranom filozofijom. Liberal koji baštini tekovine antifašizma. Ali mu radnička klasa i njezin položaj u uvjetima hrvatskog sirovog kapitalizma i nije prva briga…

Stoga, sve je na Zoranu Milanoviću. Ili će u trci biti, ili neće. Njegova odluka pokazat će je li sve ovo bilo vrijedno tolikog truda i neizvjesnosti. Bilo bi dobro, da se nakon iskustva sa “šatorašima” koje ga je skupo stajalo, više ne da nagovoriti ni od koga ni na što. I da kandidatura bude njegova volja i njegov izbor, a ne posljedica SDP-ovog pritiska i Bernardićevog ( i ostalih ) uvjeravanja kako je on najbolji kandidat i da jedini može pobijediti Kolindu Grabar Kitarović. Jer, nije najbolji kandidat, a , čini se, da ima takmaca u ovoj utrci koji bi joj lakše od Milanovića čiji je “zvjezdani trenutak” prošao, mogli uzeti mjeru…

Za Milanovića bi bilo bolje, ako je već libertarijanac, da po njihovom pravilu i živi, držeći se one : Live and let live – živi i pusti druge da žive. Jer, njegovih je pet minuta slave prošlo, a ako će jednom ponovo doći, morat će u to više uložiti nego je uložio sada.

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI