Neovisni novinarski portal
14.10.2019.
wheels on fire
Volontiranje u knjižnici i nove operacije…

Volontiranje u knjižnici i nove operacije…

Završio sam preddiplomski studij i krenuo tražiti posao. Bilo je to jako teško. Zakoni nisu bili uređeni glede osoba s invaliditetom. Trebalo je mijenjati zakone, što nije bilo lako, ali je netko to morao odraditi. Krenuli smo u tu bitku početkom 2012. godine. Bilo je nužno ponovo uvesti mogućnost četverosatnog radnog vremena za osobe s invaliditetom, i to je bila prva stavka koju je trebalo promijeniti da bi dobio mogućnost zaposlenja. Pisali smo nadležnim ministarstvima i svima u lancu odgovornosti za tu problematiku. I čekali…

U međuvremenu, nakon mnogih odbijenica za posao, otišli smo kod tadašnjeg ravnatelja Gradske knjižnice Zadar, onog istog koji mi je u fakultetskim danima zagorčavao život, da ga pitamo za mogućnost zaposlenja, s obzirom da mi je jedan od ogranaka gradske knjižnice Zadar praktički pred kućom.

Ravnatelj s “dva lica”

Ravnatelj se u razgovoru pokazao izrazito korektnim što je mene i mamu prilično iznenadilo s obzirom na prijašnja iskustva s njim. Ponudio mi je da prvih šest mjeseci volontiram svaki dan, od ponedjeljka do petka, četri sata, što će mi plaćati tisuću kuna mjesečno, a u rujnu ( 2012. ) će knjižnica raspisati natječaj na koji ću se ja prijaviti, i kao osobu s invaliditetom će me zaposliti. Bili smo sretni s takvom ponudom. Krenuo sam s volontiranjem 5. ožujka 2012., sretan što ću napokon jednu stvar u životu riješiti na lakši način. U posao u ogranku uvela me kolegica Nora i odmah me bacila u vatru, jer jedino tako sam mogao na kvalitetan način naučiti raditi. Kroz volontiranje sam odradio mnogo radionica, projekata, igokaza. i uveo čak satove lektire u knjižnici za učenike od 1. do 4. razreda područne škole u blizini koje je bila i ova knjižnica.

Sve je to ravnatelj znao, ali nikakve naknade za volontiranje nije bilo na vidiku, a kamoli obećanog posla. Neke kolege su se založile za mene kod ravnatelja, uključijući i Noru koja se trudila da mi pomogne oko svega, imali smo sjajan odnos. Sve to nije bilo dovoljno ravnatelju koji mi je naposlijetku ponudio samo ugovor o volontiranju u kojem je praktički stajalo da ja tu ništa ne radim, što sam kategorički odbio potpisati, a on je tada izjavio da nikad neće zaposliti osobu s invaliditetom dok je on ravnatelj.

Htio je dobiti moj potpis samo da bi se zakonski osigurao, i preveslati me. Kasnije je dolazio u knjižnicu i govorio mi kako zbog mene i moje majke ne može mirno spavati dok ne stavim potpis na taj ugovor.Nisam htio potpisati i nastavio sam volontirati u nadi da ću pomoću toga lakše doći do željenog posla. Ravnatelju je jedan od argumenata za takav odnos prema meni bio i to što moj otac radi na brodu, pa mi je rekao u facu “što će vama posao kad vama otac dobro zarađuje”.

Moje lijevo koljeno

U jesen 2012. godine odlučio sam upisati izvanredni studij novinarstva i odnosa s javnošču, budući da sam oduvijek htio završiti magisterij, ali ne na informacijskim znanostima, nego negdje kombinirano, da mi je lakše naći posao. U međuvremenu su počeli problemi sa zdravljem i na dan kada sam upao na fakultet pomoću razredbenog postupka na kojem sam bio drugi od tridesetak kandidata, koliko je bilo na listi na upis, morao sam odustati zato što sam saznao da me uskoro očekuje operacija lijevog koljena koja je trebala biti u studenom iste godine. Znao sam da će mi trebati puno vremena za oporavak, i zato sam odustao.

Na fakultet su me nagovorili majka i Stipe. Budući da sam bio nesiguran u svoju odluku, Stipe me je čak ucjenio time da neće više komunicirati sa mnom ako ne probam upisati faks.

Nastavio sam s volontiranjem sve do studenog 2012., kada sam obavio potrebne pretrage za operaciju i čekao prijem u bolnicu, koji se odužio sve do veljače slijedeće godine, tako da sam operiran tek 4. veljače 2013. U bolnici sam bio osam dana, a uz mene su tijekom oporavka najviše bili mama, Matea B. i Stipe koji su mi dolazili u posjete svaki dan, a mama je je bila tri puta dnevno. Oporavak je trajao tri i pol tjedna.A i nakon oporavka trebao sam paziti da se pretjerano ne oslanjam na tu nogu, i bilo mi je zabranjeno hodanje po stepenicama. Iste godine sam saznao da me čeka operacija i drugog koljena zbog istog razloga. Operiran sam u prvom mjesecu 2014. godine.

Korekcija prsta, ispiti, oporavak

A u međuvremenu, 31. kolovoza 2013., imao sam priliku biti na vjenčanju svoje drage prijateljice Katarine čiju smo udaju proslavili onako kako dolikuje i onako kako ona zaslužuje. Bilo mi je drago što sam bio dio toga, što sam taj dan bio uz nju, jer je neizmjerno volim. Moja pratnja na tom vjenčanju je bio moj najbolji prijatelj Stipe.
Nastojao sam što više skupljati snagu za ono što je uslijedilo…

No, tu nije bio kraj operacijama. Poslije operacije koljena, uslijedila je operacija korekcije prsta zbog skvrčenosti mišića na nogama, nastala uslijed mog oštećenja. Bila je to moja najbolnija operacija jer sam imao žicu u prstu. Iako zahvat nije trajao dugo, oporavak je trajao šest tjedana. Tek nakon što su mi izvadili žicu iz prsta moglo se započeti s rehabilitacijom. Nakon te operacije, zbog prevelikog broja zahvata u tako kratkom vremenu, moj liječnik mi je predložio i neke alternativne metode za ublažavanje boli koje su mi pomogle. I poslije oporavka i rehabilitacije, odlučio sam upisati magisterij.

U tom periodu sam se silno bojao kako ću to odraditi, ali sam odlučio da nema više odustajanja, u čemu su me podržali mama, Stipe, i Ivana, Stipina sestra koja je dvije godine prije ušla u moj život i obećala da će mi pomoći oko svega što se tiče faksa, a i dobro smo se sprijateljili, pa je bila uz mene uvijek kada je trebalo. Na novinarstvu sam morao polagati predmete razlike jer nisam završio njihov preddiplomski studij, ali sam brzo pohvatao sve konce i uspješno očistio prvi semestar. U drugom semestru sam saznao da me čeka korekcija još jednog prsta zbog istih problema, ali sam uspio nekako, unatoč šavovima i žici, izaći na ljetne ispitne rokove. Bez obzira na sve, samo jedan ispit mi je ostao za jesenski rok.

Napokon sam se mogao malo odmoriti i uživati u ljetu, ali i razmotriti mogućnosti za posao. U rehabilitacijskoj fazi izlazio sam s prijateljima Stipom, Bajlom, Laurom, Editom, Larom Ana Marijom, Barom, Petrom i Lucom. Provodi s prijateljima su mi puno pomogli da se saberem i napunim baterije za sve ono što me čekalo…

( nastavlja se… )

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI