Neovisni novinarski portal
23.10.2019.
POLITIKA / wheels on fire
Ljudi, radim! Ali, i gubim invalidninu, jer, kažu, ako radim, onda sam zdrav?!

Ljudi, radim! Ali, i gubim invalidninu, jer, kažu, ako radim, onda sam zdrav?!

Prvi radni dan je bio ugovoren za 3. srpnja 2017. Krenuo sam u 7:30 iz kuće s majkom prema knjižnici. U strahu hoću li sve to moći, preispitujući se: Jesam li ja uopće za taj posao? Što ako zabrljam i sav ovaj dosadašnji trud samo bacim u vodu? Gledao sam u majku na čijem se licu vidio ponos i zadovoljstvo jer svog sina, za kojeg su joj rekli da nikad neće ni pisati samostalno, sada vodi na njegovo radno mjesto.

Misli su mi nakratko prekidale poruke od Stipe, Ivane, Bare, Monike, Tota, Petre i tete Silvane: Sritno ti prvi dan na poslu, sve će biti ok. Na putu do gradske knjižnice, zvala me i rodica Tina. Podignem mobitel i javim se, a ona meni: Jel’ te trta (strah)? Predobro me znala, tako da sam joj samo odgovorio: Znaš već sve. Ajde bez panike kaže mi i počne se smijati onim svojim zaraznim smijehom, ona s jedne strane, a mama s druge strane, kraj mene. Kao da su znale što mi u tom trenutku treba, ali opet, bio sam prenapet i dizale su mi živce, najradije bi jednoj i drugoj odvalio šamar. Znam, zvuči kontradiktorno, ali raspoloženja su se iz sekunde u sekundu mijenjala…

Moji prvi radni dani…

Stigli smo. Dočekala me ravnateljica, prijatna i ugodna, kao uvijek dosad. Odvela me u Čitaonicu tiska i rekla: Ovdje ćeš biti preko ljeta, a kasnije ćeš se upoznati sa svim drugim radnim mjestima u knjižnici, pa onda preći u ogranak Ploča.
Naime, da objasnim: ogranak Ploča je ogranak gradske knjižnice Zadar koji je udaljen svega nekih 200 metara od moje kuće, stoga mi je bio glavni cilj da uglavnom tu i radim, to je neka, recimo, olakotna okolnost. Glavna (Središnja) knjižnica, u kojoj je Čitaonica, je ipak bila udaljenija od kuće i do nje mi je trebalo nekih 15 minuta autom, a kad je gužva, i puno više.
Sjeo sam za pult, a ravnateljica se obratila trima kolegicama koje su bile tu i rekla im da me upute u sve poslove i pomognu mi u svemu dok se ne uhodam, a ona je tu i mogu je zvati što god trebam.
Kolegica Emilija je preuzela brigu oko mene za početak. Objasnila mi je kako upisivati i raspoređivati dnevne i tjedne novine, gdje ih upisivati, a gdje pečat udariti i sl. Sve je to lako i brzo savladivo. Jedini problem je bio kopirni aparat, to je meni izgledalo tako komplicirano da me glava na prvu zabolila: povećaj, smanji format, kopiraj obostrano, sve je tako izgledalo komplicirano, a pojedini ljudi nestrpljivi, nerazumni, pa bi znalo biti komentara: „Ko te stavija tu tako nesposobnog“ i „brže to malo“… Srećom, bilo je puno više onih razumnih i onih koji su se trudili pomoći, iako su samo korisnici. Emilija se čak potrudila napisati mi upute za kopirni aparat na papir i olakšati mi koliko god je mogla da umanji tremu koja me držala prvih tjedana na poslu. Naravno, to su činili i ostali kolege, ali Emilija i Nora su tih dana nekako bile najviše uz mene i vječno sam im zahvalan na tome i danas. Njih dvije su bile tako mirne i strpljive sa mnom, tako da bi svaki put kad bi me obuzeo strah ili panike oko nečeg na poslu, one u sekundi to riješile i pribrale me.

Zakon kaže da sam – ozdravio (?)

Dani su na poslu sve lakše prolazili, relativno sam brzo pohvatao konce, a u međuvremenu sam se morao nastaviti boriti sa neuređenim zakonima RH. Prvo smo se mama i ja izborili za beneficirani radni staž na koji imam pravo kao osoba s invaliditetom. Zatim smo se izborili za još neke beneficije koje su prenijeli i mediji – sve što je bilo promijenjeno, bilo je promijenjeno za sve osobe s invaliditetom u RH , a ne samo za mene, što je važno naglasiti. U listopadu saznajem da ipak gubim invalidninu, jer se prvotno nagađalo, izgubit ću je – pa neću, i onda naposljetku ipak ŠOK! Nema invalidnine, a zašto? Zato što u tadašnjem zakonu koji je bio na snazi stoji nešto otprilike ovako: „Osoba s invaliditetom svojim zaposlenjem gubi pravo na invalidninu jer svojim zaposlenjem se smatra da postaje zdrava osoba“.
Suze mi potekle niz lice od bijesa, ne zbog tih u to vrijeme1.250 kn koje su mi uzeli, nego zbog tog poigravanja s nama. A zašto onda preko noći nisu nestali i moji bolovi i sve drugo što me čini osobom s invaliditetom? Zašto na kraju krajeva i radim pola radnog vremena, nego zbog tog istog razloga?
Nije mi preostalo drugo nego se žaliti. Tu su nam opet u pomoć priskočile Matea K. i Ivana koje su tražile način kako što PRIJE izmijeniti zakon. Prvo smo pisali žalbu na odluku, tu mi je u tipkanju pomogla i Selma.
Nakon poslane žalbe nije na odmet spomenuti da je trebalo dana da nadležno ministarstvo istu zaprimi, a u konačnici, da nakon moga svakodnevnog zivkanja shvate da su je zagubili, pa je žalbu trebalo poslati ovaj put i mailom.
Dok se čekalo da se žalba riješi, mediji su prenijeli sramotu glede gubitka invalidnine. Novinarka, a kasnije i prijateljica Iva, prva je javno iznijela ovu sramotu, a kasnije su to prenijele i ostale novine i portali.

Ilustracija

Tags: , , ,

VEZANE VIJESTI