Neovisni novinarski portal
26.6.2019.
INTERVJUI / KULTURA / LJUDI
Foto: Fikcio Monger live u šibenskoj Kuglani; izvor: FB profil Kulturaljka

Fikcio Monger:
‘Kada sam u publici vidio mladića koji je podigao invalidska kolica na zadnja kola i plesao zatvorenih očiju, znao sam da radim dobar posao’

Foto: Fikcio Monger live u šibenskoj Kuglani; izvor: FB profil Kulturaljka

Od prvog na repeat slušanja albuma prvijenca electro fusion senzacije The FogSellers i ‘Smooth Simplicity’ poziva na ples i kontemplaciju upućenog sa ovih stranica prošlo je godinu i pol dana. Period je dovoljno dug da se nama slegnu dojmovi, a šibenski ‘prodavači magle’ svoju glazbenu inovativnost i kvalitetu potvrde pred publikom u četrdesetak gradova regije. Alfa i omega benda nastavlja djelovati i kao Fikcio Monger, propitujući svojim live nastupima neiscrpne mogućnosti i pomičući granice elektronske plesne glazbe. Ovih dana sudjeluje i u novom projektu – Tate Romanova. Dovoljno je to i razloga i povoda da napokon sjednemo sa starim drugom Mirkom Rakom i čujemo kakve se sve riječi kriju iza njegovog instrumentalnog i eklektičnog spoja elektronike i organskih instrumenata.

Što ti je bilo u glavi kada si stvarao ‘Smooth Simplicity’?

Prvenstveno to da ta glazba ne opterećuje, da ima boju, da stvori atmosferu i da ti da neki osjećaj. Na koncertima se uvijek prilagodimo publici. Kad idemo svirati na neki festival na kojem ekipa, recimo, više voli drum’n’bass stilski prilagodimo aranžmane. Ljepota live svirki upravo je u tim promjenama. Nikada mi nisu bili jasni bendovi koji godinama sviraju jedne te iste pjesme na isti način. Na meni bi se uhvatila paučina. Mi nikada nismo ni jednu pjesmu odsvirali isto.

A osjećaj? Kakav te osjećaj pratio?

Kada sam radio album pripremio sam bio dvadesetak različitih tema, od kojih je na kraju ušlo osam. Slušao sam sve to i pokušavao stvoriti cjelinu, pokušavao postići da te jedna skladba malo odnese, da je snena, da je slijedeća ritmična, da su neki tonovi pozitivniji, pa onda opet idemo u neku mistiku, jednostavno sam htio glazbom zaokupiti pažnju slušatelja, a da ne bude naporno.

Zašto je bilo važno snimiti album? Rijetki ih danas slušaju.

Album je danas vizitka s kojom ideš uokolo i promoviraš se, dijeliš ga na gažama, na intervjuima, menadžerima klubova i festivala. Inzistirao sam na kvalitetnom dizajnu, a na omotu smo dobili pravo umjetničko djelo, rad šibenskog dizajnera Ante Filipovića Grčića i njegovog 2FG studija koji je pogodio boju cijelog albuma. Znaš li odakle su ona dva zvona?

Ne znam.

Sa željezničke stanice u Mandalini. Rekao mi je Ante da ih je odavno vidio, o njima razmišljao i čekao da se pojavi prava prilika gdje bi ih mogao iskoristiti. I pojavila se.

Osim što je vama, kako kažeš, vizitka, album je, dakle, zaokružena umjetnička cjelina.

Tako je. Odrastao sam slušajući albume. Znao sam sve od prve do zadnje strane omota. Znao sam tko je producent, sve se to prije čitalo i pamtilo, pa i zahvale mami i tati.

Album vam je itekako pomogao. Imam dojam da je dobro odjeknuo, da ste izašli iz lokalnih okvira i da ljudi u regiji koji aktivnije prate glazbu danas znaju za The FogSellers.

Ljudi koji izlaze na koncerte sigurno znaju, a svaka nova svirka donese još novih fanova.

Koliko ste  svirali otkako je izašao album?

Prošli smo ukupno četrdesetak gradova u regiji, u Hrvatskoj, Sloveniji, BiH i Srbiji.

Meni vaša glazba zvuči kao da ima puno širi potencijal, da je mogu jednako dobro razumjeti i ljudi u Hong Kongu i u Parizu, i to ne samo zato što je instrumentalna.

Javili su nam se iz Amerike, puštali su nas tamo na jednom malom internetskom radiju,  a i na YouTube kanalu vidim da nas slušaju u raznim zemljama. Imamo fanova i u Rusiji.

Planirate li neke svirke izvan regije?

Bazirali smo se za sada ovdje. Planirali smo turneju po Njemačkoj, ali malo je zapelo. Ne isplati nam se ići ispod petnaest dana u koje bi trebali ugurati sedam –osam svirki kako bi mogli pokriti putne troškove.

Jesu li FogSellersi više band za live nastupe ili za kućno slušanje?

Više smo za po doma.

Zvučite i kao odlična podloga, ali i glazba koja bi mogla biti filmska.

Dosta ljudi mi je reklo da ih podsjeća na filmsku glazbu. To se možda čuje moja ljubav prema Enniu Morriconeu kojeg sam zavolio dok sam svirao u Šibenskoj narodnoj glazbi. Svirali smo njegove skladbe, a ja sam kompletnu diskografiju više puta okrenuo preko ušiju.

Kada bi se dogodila neka ponuda za film, prihvatio bi se toga?

Sigurno da bih i odradio bih to na način Franka Zappe koji je glazbom stvarao efekt da dočara riječ koju je izgovorio.

Za sada si radio samo u kazalištu. Projekt Sono Koloro dva puta je izveden u šibenskom kazalištu, jednom u splitskoj Kocki. Misliš li to dalje razvijati?

Mislim to razvijati dalje, ali ne prečesto. To je dosta zahtjevan projekt, ima ljudi sa svih strana, moraš balansirati sa dosta muzičara. Iduće zime planiramo ponovno, s tim da bi se podebljali sa velikim brojem muzičara, da bude baš orkestralno i minimalno elektronike.

Je li u međuvremenu bilo nekih pregovora za vokalno-instrumentalne suradnje?

Imamo dosta ponuda. U početku sam govorio da nikad nećemo jer smo uvijek bili instrumentalni ali sam se s vremenom smekšao. Ima mjesta za vokal, ali smatram da to mora biti baš specifičan vokal, da ga ili voliš ili ne voliš, kao što je slučaj sa, recimo, Bjork. Ako ga bude sigurno će biti ženski vokal. Za sada se još nije pojavila, ja se nadam da ubrzo hoće.

Bi li za stepenicu više u karijeri pristao na suradnju sa nekim većim komercijalnim odnosno poznatim imenom koje nije u toj kategoriji o kojoj pričaš?

Imao sam ponuda i skoro smo nešto započeli, ali ipak ne. Nije mi gušt raditi novi materijal ako taj koji će ga pjevati nije sto posto u tome.

Tko su glazbeni uzori koji su pomogli da The FogSellers tako zvuče?

Slušao sam i slušam stvarno raznovrsnu glazbu ali da krenem elektronskim putem zaslužan je jedan koncert koji je organizirao Mate Škugor. Radilo se o bendu Him u staroj šibenskoj Garaži. To je čikaška underground jazz scena. Imali su dva bubnja, semplere, bilo je uživo drum’n’bassa, housea, svega. Tu me je okrenulo, tu sam se zainteresirao i počeo slušati glazbu koja koristi kombinaciju elektronike i živih instrumenata. Onda sam se dočepao laptopa i počeo nešto petljati, sam vježbati i evo radim već petnaest godina.

Foto: Fikcio Monger, nastup u šibenskoj Kuglani, izvor: FB profil The FogSellers

U kojoj je bend fazi, što radite?

Ovoga ljeta sviramo na festivalima SuperUho u Primoštenu, TLM na Martinskoj, Dimensions u Puli, Evo ruke u Splitu, pa ćemo napraviti pauzu sa svirkama i na jesen snimiti još par stvari.

Onda bi opet nešto objavljivali?

U planu je na vinilu, ali vidjet ćemo kako ćemo biti s lovom. Dosta je to skupo.

Osim svog vremena u sve to ulažeš i svoj novac?

Ulažem puno, pogotovo kada su masterinzi i kada je vrijeme za obnavljanje opreme.

A gdje je u cijeloj priči Fikcio Monger?

Uhvatio sam se te live elektronike. To je glazba koja nije klasično producirana kao ona koju puštaju DJ-evi.  Imam sreću što sviram nekoliko instrumenata i jako dobro poznajem glazbu. Na većini nastupa krenem od metronoma, znači iz glave, napravim sebi ritam, na to odsviram neku bas dionicu i kasnije se sve samo slaže, pa i masni rockerski riff na house dionicu.

Što ti na tim live nastupima zapravo sviraš?

Namjestim u programu trideset do četrdeset kanala od kojih je svaki svoj instrument. Gotove semplove rijetko koristim. Izaberem zvukove koje hoću, pripremim harmonijske linije i slažem dalje

Koliko su nastupi pripremljeni, a u kojoj su mjeri improvizacija?

Tehnička priprema mi je bitna, a kompozicije ne slažem unaprijed. Izlazi to iz mene, nema opterećenja. Na jednom nastupu mi se nešto nije svidjelo, pa sam jednostavno stao s time i počeo nešto novo, a da ljudi to nisu niti shvatili.

Pratiš li publiku na nastupima i nastojiš li pogoditi njihovo raspoloženje?

Ja ih u glavi zovem ‘ti neki ljudi’ do kojih ti pogled ode dok sviraš i meni su to najbolji momenti. U Splitu smo, recimo, svirali u đardinu i kada sam vidio jednoga mladića u invalidskim kolicima koji ih je podigao na zadnje kolo i plesao zatvorenih očiju, onda se naježiš i znaš da radiš dobar posao. Dosta mi je od tisuću ljudi u publici vidjeti jednoga.

Foto: Fikcio Monger live u Azimutu, autor: Nino Šolić

Koči li te imalo činjenica da živiš i radiš u malom i dislociranom Šibeniku?

Ne. Niti u jednom momentu nisam mislio otići iz Šibenika. Možda bi da sam odlučio živjeti i raditi u Zagrebu više ljudi znalo za ovo što radim, ali možda tamo ne bih bio sretan. Dostupan sam i ovdje svima, samo moram dovoljno dugo sjediti ispred ekrana i to svima prezentirati.

Unatrag par desetljeća u Šibeniku se pojavilo kvalitetnih bendova od kojih su neki imali i pet minuta nacionalne slave, ali ništa više od toga. Što misliš zbog čega je to tako?

Mislim da su za to krivi isključivo članovi tih bendova sa svojim karakterima, a problem  je i što svi ti ljudi imaju neke svoje druge poslove i familije i nemaju dovoljno žara.

U posljednje vrijeme u Šibeniku je živnula elektronska scena.

Gdje god da dođem svi me pitaju što se to događa u Šibeniku. Svi su čuli za partije, svi su čuli za RatCat. Scena se napokon posložila. Mislim da se to dogodilo i zbog naših šibenskih nedostataka, što smo bili parking između Zadra i Splita, i u tom buntu je nastalo sve ovo.

Primjećuješ li mentalitet koji teško bilo kome, pogotovo domaćima, priznaje vrijednost?

Problem male sredine u kojoj se svi znamo je taj da ću ja ću uvijek kad izađem na binu u Azimutu biti Mirko Rak sa svim svojim manama i vrlinama, a ne neki tamo tip koji svira. U početku u Šibeniku priznaju da im je to super, ali već nakon pola godine zna se čuti ‘ma, šta će oni, zaglumili su’. Ne mislim da u tom ima zla, takvi smo, volimo se narugati i spustiti.

Foto: Fikcio Monger live u Azimutu, autor: Nino Šolić

Ovih dana sudjeluješ u jednom splitskom projektu, drive-pop bend Tate Romanova koji je prije neki dan objavio prvi singl, melodičan, pjevan i radiofoničan. Otkud ti tamo?

To je projekt Šime Barbarića. On je naš menadžer i vlasnik agencije Street Pulse koja između ostalog radi i sa TBF-om i Sarom Renar. Jednog dana me nazvao i rekao da ima projekt. Još nije bilo ni imena. Rekao mi je da bi htio uglazbiti neke tekstove i da bi pjevala Sara Andrić. Uzeo sam bas gitaru, došao na probu, nikoga osim Šime nisam poznavao, prvi puta sam ih vidio, krenuli smo i na nekoliko proba napravili četiri-pet pjesama, otišli u studio i snimili.

Ima to i ozbiljan komercijalni potencijal, dok od glazbe koju radiš sa FogSellersima možda nikad nećeš moći živjeti. Koja ti je motivacija da ipak guraš dalje?

To je jednostavno moj život. Cijeli dan meni je glazba u glavi. Većinu dana razmišljam o muzici i svaki dan minimalno četiri sata vježbam. Imao sam sreće da se sve malo zakotrljalo i da dolazi neki džeparac, ali i da nije tako vjerojatno bih radio sa istim žarom. Rekao mi je nedavno naš novi trubač da će svirati sa mnom sve dok mi vidi taj žar u očima.

 

Tags: , , ,

VEZANE VIJESTI