Neovisni novinarski portal
23.10.2019.
wheels on fire
Moje mukotrpno spajanje točkica…

Moje mukotrpno spajanje točkica…

Piše: Antonio Milanović

Otac je došao s broda. Stigao je dan kad smo krenuli u Zagreb, tad se za Zagreb putovalo 5 do 6 sati… S nama je bio moj stric, tata, i moja majka. Dolazak u bolnicu nije bio nimalo ugodan od strane liječnika i sestre. Ali kad je majka bila malo oštrija prema liječniku, napravio je pretrage za operativni zahvat i prijem u bolnicu. Roditelji su dali kuvertu s novcima doktoru, a sestrama poklone, samo da me prime u bolnicu i operiraju. Oni su to objeručke prihvatili. Majci nisu dali da mi priđe, nego me je mogla vidjeti samo kroz staklo sobe u kojoj sam se nalazio.

Drugo mišljenje

Sljedeći dan, ujutro sam bio prvi na programu za operaciju i na intenzivnoj njezi sam proveo dva dana. Majku su pustili da me vidi na kratko, prvi dan nakon operacije, kasno popodne. Kad me vidjela s gipsom do kukova, priključenog na infuziju, kako još uvijek spavam, bila je to slika, kako kaže majka, koja se nikad ne može zaboraviti.
Uslijedio je oporavak od operacije – odlazak u Krapinske toplice. No, nedugo nakon toga morao sam na novi operativni zahvat:
Nakon nekog vremena, trebalo je i na operaciju prepona , ali ovaj put u bolnicu Biograd n/m. Sve to što se oko mene događalo, podnosio sam iznimno korektno, iako sam bio malo dijete koje je polako postojalo sve svjesnije svoje situacije.

Otišli smo u bolnicu Biograd na novu operaciju . Ovaj put je majka bila sa mnom u bolnici. Bili smo sami u sobi. Već sutra ujutro, nakon prijema u bolnicu, bio sam na programu za operaciju. Odveli su me u 10 sati ujutro, a u šok sobu sam doveden u 13 sati , gdje su mi odmah doveli i majku da bude uz mene. Bio sam jako nemiran, vrištao sam i bilo me je nemoguće smiriti, vjerojatno zbog bolova. Majka se tada umalo srušila u nesvijest od svega toga.

Nakon deset dana izašli smo iz bolnice, i uslijedio je daljnji oporavak. Doma sam odležao tri tjedna . Vrijeme mi je prolazilo uz Nintendo, Super Maria i kućne
posjete. Kontrola je bila uredna nakon tri i pol tjedna. Uz rad i vježbanje s majkom. Nekoliko mjeseci od toga, odlučili smo otići u Italiju, (točnije u Bresciu), čuti mišljenje tamošnjih liječnika. Mamin ujak koji živi u Italiji, odveo nas je kod ortopeda specijalista koji me je pregledao i rekao: To je takvo oštećenje mozga gdje nema puno pomoći, dijete je oštećeno u porodu. Neka nosi jedno vrijeme ortopedske cipele koje će dobivati odavde, ali nisu besplatne , radite vježbe i puno pričajte s njim, ali, nažalost, to neće biti njegova zadnja operacija. Na neki način majka je to znala, ali drugi oko nas su to teško prihvaćali.

Vratili smo se kući, nastavili s terapijama.

Vrtić

U Zadru se u međuvremenu otvorio vrtić Latica za djecu s posebnim potrebama. Moj neuropedijatar je od mame zahtijevao da krenem u taj vrtić. Mama je nevoljko pristala na vrtić jer se bojala mogućih infekcija. Vrtić sam pohađao od 8 do 13 sati svaki dan, osim vikendom. U vrtiću sam radio redovne vježbe , kao i vježbe fine motorike, i družio se s djecom. Bio sam u grupi 5 u kojoj su sva djeca imala jača psihička oštećenja, a ja sam bio jedini s jačim fizičkim oštećenjem. Nisam ni slutio koliko će mi to zapravo stvarati problem. Tada je u vrtiću radilo nestručno osoblje i nisu baš previše obraćali pažnju na nas.

Bili smo prepušteni sami sebi. Nikada nisi mogao znati kada će u toj djeci proraditi agresija i kada će te napasti, slomiti ti, primjerice, naočale i slično. Kad bi se i potužio teti na njihove ispade i zamolio da ih pokuša smiriti, ona bi samo rekla da ne pretjerujem i da se sam izborim s njima. Nije mi preostalo drugo, nego, kad bi ih uhvatio takav trenutak nekontrolirane agresije i bijesa, izbjegavati ih po vrtiću i nadati se da me neće teže ozlijediti. Tada sam bio još donekle stabilniji na nogama i malo brži, pa je to bilo izvedivo. Žalosno je što je naša teta sve to promatrala sa strane sa smiješkom i pušeći cigaretu u prostoru gdje smo i mi, naravno. U početku nisam nikom htio govoriti što mi se događa u vrtiću, iako je majka primijetila promjene kod mene.

Nitko mi nije vjerovao kroz koji pakao prolazim osim mame, i bio sam najsretniji kad je bio kraj vrtića, jer ovo je samo dio užasa koji sam tamo prošao.

Problemi s pisanjem

Nakon toga uslijedio je upis u osnovnu školu koji također nije prošao bezbolno, jer u osnovnoj školi Šime Budinića u Zadru isprva nisu htjeli puno razglabati nego je njihova odluka bila da sam za specijaliziranu školu Voštarnica u Zadru. Majka je molila da mi daju priliku i da me prime na neko vrijeme te da se tako uvjere da nisam za specijaliziranu školu. Majka je najbolje znala moje sposobnosti. Međutim, oni nisu htjeli pristati na to. Nakon zadnjeg pokušaja razgovora s tadašnjim defektologom, psihologom i ravnateljem škole Šime Budinića, majka se naposljetku odlučila obratiti nadležnom ministarstvu. Ispričala im je što se događalo i molila ih za pomoć, jer je smatrala da nisam za specijaliziranu školu.

Ugodno se iznenadila koliko je nadležna djelatnica Ministarstva bila ljubazna i spremna pomoći. Nakon razgovora s majkom, uputila je školi Šime Budinić u Zadru dopis u kojem traži od škole da me upiše i stavi u prilagođeni program za pisanje te da me uglavnom ispituju usmeno. Intelektualno sam mogao sve kao i druga djeca, problem je bio samo u pisanju. Nakon što su u školi primili dopis iz Ministarstva, bili su poprilično zatečeni, ali su morali postupiti po njihovom naputku. Sa mnom je radila i učiteljica i majka kod kuće. Čak smo jedno vrijeme plaćali privatno defektologa da bi radio sa mnom kod kuće, pogotovo vježbe pisanja.

Nakon nekog vremena mama i učiteljica su se dogovorile, kad smo počeli učiti slova, da mi učiteljica za početak stavlja točkice koje ću ja spajati i tako pomalo stjecaji praksu u pisanju. Bilo je jako teško s obzirom da sam imao i problem s vidom. U početku je za vrijeme velikog odmora mama dolazila svaki dan i provodila sa mnom to vrijeme, prvenstveno iz straha da me ne bi netko nehotice gurnuo.

Anđela

Djeca su me brzo prihvatila, naročito moja prijateljica Anđela koja je stalno bila uz mene. Bili su mi stvarno velika podrška i maksimalno su mi olakšali prve školske dane. To mogu zahvaliti i učiteljici koja ih je ona od prvog dana učila kako se ponašati s djecom koja imaju problem kao ja. To je bio, predivan razred pa sam s guštom išao svaki dan u školu. Usmeno sam sve savladao brzo i odlično, ali pisanje je bilo i dalje jako teško. Majka je krenula sa mnom vježbati pisanje slova bez spajanja točkica, išlo je teško, ali je ona bila uporna i stroga. Tolerirala je još neko vrijeme pisanje točkicama dok sam u školi ,onda je
jedan dan samo rekla učiteljici preda mnom da ne želi više točkice, jer je smatrala da sam spreman pisati slova bez točkica, a podržala je i učiteljica. Nakon nekog vremena nije više htjela da defektolog dolazi u kuću, smatrala je da sam sporo napredovao, pa je uzela sve u svoje ruke, zajedno s učiteljicom. I konačno sam počeo samostalno pisati bez točkica, uz velik trud i rad, a uz to sam još morao i raditi dodatne vježbe zbog svog fizičkog stanja.

Prvi razred sam završio sa vrlo dobrim uspjehom, što, iskreno, nitko od nadležnih nije očekivao.

Nova učiteljica u 3. razredu je bila jako mlada i dosta oštra, nije shvaćala moje motoričke probleme i od početka smo imali problem. Kao i svaki put, majka je objašnjavala moje stanje, ali je vidjela da učiteljica neće shvatiti moj problem, pa je majka otišla na razgovor kod defektologa i psihologa od kojih je zatražila da upute učiteljicu u sve moje probleme i posebno program za pismeni dio.

Međutim ništa nije bilo od toga, naglo sam popustio u školi, žalio sam se stalno mami kako učiteljica nema razumijevanja za mene i za to da mi treba više vremena za pisanje od ostalih. Često bi mi oduzela test prije nego što bi uspio dovršiti pisanje. U 4. razredu su bili isti problemi i jedva sam čekao da se promjeni učiteljica i jako sam se bojao prelaska u 5. razred. No, ispostavilo se da je strah bio neopravdan, jer je razrednica bila super. Naravno, bilo je nekih nerazumnih, ali bilo ih je malo.

U 6.razredu uslijedila je nova teška četverostruka operacija tetiva, zbog koje sam izbivao iz škole cijelo polugodište i imao nastavu doma. Tijekom te operacije sam imao izvantjelesno iskustvo kojeg sam postao svjestan tek par godina nakon svega, a koje i danas pamtim kao da se dogodilo jučer.

Traume s bliskom osobom

Naime, tijekom petog, šestog, sedmog razreda , meni vrlo bliska osoba u obitelji, postala je ovisnik o teškim drogama. U tom periodu je imala najveće probleme s ovisnošću i u prvo vrijeme ni sa kim nije bila u korektnom odnosu, osim sa mnom, sve to vrijeme. Krenuli su problemi, tjedno bi se događali ekscesi i skandali, tako da sam prolazio svakojake teške situacije s njom,od prijetnje mojim bližnjima, do fizičkih napada i verbalnih okršaja. Isto tako i višestrukih pokušaja samoubojstva. Nije bilo tjedna da ne izbije neki problem ili neki novi eksces. Uz sve svoje probleme sa zdravljem, živio sam u strahu što
će slijedeće ta osoba napraviti, znajući da to zapravo čini droga koja je drastično utjecala na nju.

Ta, meni vrlo bliska osoba, je došla do samog ruba, bilo je pitanje trenutka kad bi mogla umrijeti ako se ne odluči na rehabilitaciju. Nisam želio da umre. Nakon svih šokova koje mi je priuštila, naposljetku je prihvatila pomoć. Iza mene je bilo:mokrenje u gaće od straha, konzumiranje tableta za smirenje u trenutku kad bi se dogodio eksces, spavanje praktički otvorenih očiju, jer nikad nisam znao što će se slijedeće dogoditi, i što će učiniti u trenutku kad je snađe kriza. Krajem 8. razreda ponovno je uslijedila nova operacija koljena, pa korekcija prsta, u svibnju 2003. Školu sam te godine završio prije ostalih. Operacija u Splitu je prošla u redu.

Diskriminacija

Nakon toga uslijedila je rehabilitacija u moru i upis u srednju školu. Želio sam upisati Klasičnu nadbiskupsku gimnaziju u Zadru za koju sam imao dovoljno bodova, ali ravnatelj nije bio siguran trebam li pohađati tu školu s obzirom na težinu programa. Dogovorili smo se da probam prvo polugodište, pa ako ne ide, prebacujem se u drugu školu.

Isprva mi se bilo teško naviknuti na gimnazijski ritam, ali kad sam se prilagodio, mnogobrojne obaveze uskoro su mi postale rutina. Moji srednjoškolski dani prošli su relativno bezbrižno, bez operacija, ali uz manje neugodnosti kao što su ruganje i maltretiranje od vršnjaka, koje kao osoba s invaliditetom nisam mogao izbjeći. Nakon uspješno položene mature uslijedio je prijemni ispit na odjelu Psihologije zadarskog sveučilišta, gdje sam po tko zna koji put bio diskriminiran zbog svog invaliditeta, pa je cijela priča završila u medijima. Unatoč potpori javnosti i mome trudu,
nisam uspio upisati Psihologiju.

Umjesto toga, iste godine, upisao sam Informacijske znanosti.

( nastavlja se… )

Ilustracija

Tags: , ,

VEZANE VIJESTI