Neovisni novinarski portal
20.6.2019.
HRVATSKA
Faktograf.hr: Hrvatski energetski sektor je opljačkan i zarobljen

Faktograf.hr:
Hrvatski energetski sektor je opljačkan i zarobljen

Ovaj tekst prilagođena je verzija uvoda u Gongovu istraživačku publikaciju “Zarobljavanje plinom”, koju potpisuju novinar Faktografa Petar Vidov i analitičar javnih politika Duje Prkut. Čitavu publikaciju možete besplatno preuzeti.

S portala Faktograf.hr prenosimo tekst Hrvatski energetski sektor je opljačkan i zarobljen autora Petra Vidova. 

Ilustracija: Faktograf.hr

Ovaj tekst prilagođena je verzija uvoda u Gongovu istraživačku publikaciju “Zarobljavanje plinom”, koju potpisuju novinar Faktografa Petar Vidov i analitičar javnih politika Duje Prkut. Čitavu publikaciju možete besplatno preuzeti OVDJE. Tekst na engleskom jeziku možete pročitati OVDJE.

Piše: Petar Vidov

Neosporna je činjenica da je energetika najvažnija djelatnost u kojoj države vide svoj strateški interes. “Energija je za gospodarstvo ono što je hrana za ljude”, istaknulo je više sugovornika intervjuiranih u sklopu Gongovog istraživanja o kvaliteti upravljanja i stanju zarobljenosti hrvatske energetike. No energetski sektor u Hrvatskoj poprište je i desetaka uglavnom nerazjašnjenih korupcijskih afera iza kojih se naslućuju skrivene mreže partikularnih interesa. Hrvatski politički sustav i inače je ranjiv naspram partikularnih i koruptivnih interesa, ali u energetici je taj problem posebno naglašen zbog financijske intenzivnosti sektora: vrijednost energetskih projekata najčešće se izražava u milijardama kuna. U Gongu (udruzi koja je i izdavač portala Faktograf.hr) je stoga osmišljeno i provedeno istraživanje s ciljem utvrđivanja kvalitete upravljanja u hrvatskoj energetskoj politici, te razine do koje tom politikom dominiraju skriveni, partikularni interesi (tzv. zarobljavanje politike). Promatralo se i u kojoj je mjeri stanje energetske politike RH refleksija vanjskopolitičkih ciljeva Ruske Federacije, zbog čega je poseban naglasak stavljen na politiku plinskog gospodarstva. Prirodni plin, naime, ima status važnog tranzicijskog goriva u prijelazu prema postfosilnom dobu, a glavni opskrbljivač plinom čitavog europskog kontinenta – pa tako i Hrvatske – je ruski Gazprom, moćno geopolitičko oružje Vladimira Putina.

Istraživanju se pristupilo zbog neophodnosti usluga energetskog sektora za razvoj država i njihovog gospodarstva, očigledno prisutne korupcije širokih razmjera, te činjenice da se radi o djelatnosti izrazito podložnoj političkom utjecaju. Kao važna inspiracija poslužilo je istraživanje “The Kremlin Playbook: Understanding Russian Influence in Central and Eastern Europe”, objavljeno 2016. godine, kojim je prokazan ključni instrument ruskog zarobljavanja: sustavno slabljenje pozicije lokalnog aktera na pliskom tržištu kako bi Gazpromove posredničke kompanije ostvarile dominantnu poziciju. Iako Hrvatska nije bila obuhvaćena ovim istraživanjem, autori je identificiraju kao “posebno živopisan primjer” jer “se doima da mreže pod ruskim utjecajem zahvaćaju sam vrh vlasti”. Nužno je bilo pokušati potvrditi točnost citirane tvrdnje jer “The Kremlin Playbook” konstatira kako povećana prisutnost ruskog kapitala u lokanim gospodarstvima u Istočnoj i Središnjoj Europi, koje Rusija smatra svojom interesnom sferom, rezultira klizanjem prema kleptokratskoj iliberalnoj demokraciji. Posebna pažnja posvećena je učincima liberalizacije plinskog tržišta Europske unije, koje je na istoku Europe rezultiralo monopolskom pozicijom ruskog Gazproma. Naime, iako je liberalizacija otvorila istočnoeuropska tržišta različitim preprodavačima, sav plin kojim oni trguju dolazi iz istog izvora.

Ilustracija: Faktograf.hr

Nekoliko je razloga zbog kojih se pretjerana ovisnost o ruskom plinu shvaća se kao nepoželjna. Ovisnost o samo jednom dobavljaču čini sigurnost opskrbe plinom instrumentom političkog pritiska, što je postalo evidentno nakon ukrajinske plinske krize 2009. godine. Također, ruska dominacija na plinskom tržištu pogoduje korupciji koja ubrzava razgradnju vladavine prava, te dovodi u pitanje samostalnost i neovisnost nadzornih institucija. Konačno, ovisnost Europe o ruskom plinu usporava tranziciju prema niskougljičnoj ekonomiji; države Istočne Europe u velikoj se mjeri i dalje oslanjaju na termoelektrane na ugljen za proizvodnju električne energije upravo zbog straha da će u slučaju potpunog prelaska na plin postati dodatno izložene ruskim ucjenama. Ključni vanjskopolitički cilj ruskog djelovanja političko je zbližavanje Rusije i europskog kontinenta, što se nažalost ne postiže povećanjem razine demokracije, transparentnosti i ljudskih prava u Rusiji, već pokušajima političkog zarobljavanja zemalja Istočne Europe kako bi ih se gurnulo prema autoritarnom modelu vlasti kakav je prisutan u Putinovoj Rusiji. Umjesto da s EU gradi partnerski odnos, rusko djelovanje usmjereno je prema razgrađivanju jedinstva unutar Unije. Kleptokratske iliberalne elite koje provode ovu retrogradnu tranziciju zalažu se za slabljenje utjecaja institucija EU, što Rusiji omogućuje izbjegavanje bilateralnih odnosa s EU i uspostavu multilateralnih odnosa s pojedinim državama članicama. Takav se pristup posebno uspješnim pokazao u odnosu Rusije prema Mađarskoj, čiji se premijer Viktor Orban smatra najvažnijim Putinovim saveznikom unutar EU, te najglasnijim promotorom koncepta tzv. kršćanske iliberalne demokracije. U mandatima vlada Tihomira Oreškovića, a posebno Andreja Plenkovića primjetno je novo političko zbližavanje Hrvatske i Mađarske, nakon godina narušenih odnosa. HDZ-ovi zastupnici u Europskom parlamentu u više su se navrata prilikom glasanja o problematici ljudskih prava i vladavine prava svrstali uz politički izoliranu Mađarsku (i Poljsku), oponirajući pritom službenom stajalištu vlastite političke grupacije, Europske pučke stranke (EPP). Orbanova vlada odustala je od blokade hrvatskog pristupanja Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). Novi Zakon o privatizaciji INA-e otvara mogućnost da mađarski MOL konačno i službeno preuzme većinsko vlasništvo u hrvatskoj naftnoj kompaniji. Premijer Plenković ugostio je Orbana u Zagrebu prvi put nakon sedam godina, a dva su se premijera družila i neformalno tijekom Orbanovog ljetovanja u Hrvatskoj. Sve to možda i ne bi bilo zabrinjavajuće kad u Hrvatskoj ne bi istovremeno u porastu bili fenomeni imanentni iliberalnim demokratskim sustavima: politička netransparentnost i sklonost korupciji, upitna nezavisnost medija i pravosuđa, slab rad nadzornih i kontrolnih institucija, opetovani pokušaji ograničavanja izborene razine ljudskih prava i sloboda.

Ilustracija: Faktograf.hr

Rezultati istraživanja ukazuju na potpunu odsutnost strateškog upravljanja i promišljanja u energetskom sektoru. Hrvatska je donijela dvije energetske strategije, 2002. i 2009. godine, ali radilo se o dokumentima upitne kvalitete koji povrh toga nisu bili ni provođeni. Razina nebrige za energetski sektor vidljiva je u činjenici da strategije nisu popraćene operativnim dokumentima, što je jedan od ključnih preduvjeta za smislenu evaluaciju i upravljanje provedbom same politike. Ključne odluke u energetskom sektoru donose se mimo, a ponekad čak i usprkos postojećim strategijama te su podložne netransparentnim lobističkim utjecajima. Hrvatski energetski sektor metaforički se može opisati kao zrakoprazan prostor, potpuno otvoren za partikularne interese i njihovo zagovaranje često štetnih energetskih projekata. U taj zrakoprazan prostor bilo tko može “utrčati” s vlastitim projektom, a da Republika Hrvatska ne zna jednoznačno odgovoriti jesu li takvi projekti u njenom nacionalnom interesu. Jer nacionalne interese nije ni sama definirala. Otkad je izborila neovisnost, Republika Hrvatska uspjela je samostalno izgraditi tek jedan energetski objekt, malu hidroelektranu Lešće, ali i ona je idejno osmišljena još za vrijeme Jugoslavije. Energetski sektor u Hrvatskoj nije se razvijao jer je izgradnja energetskih objekata skup i dugotrajan posao, za koji je nužno dugoročno strateško planiranje.

Također, ustanovljeno je da Republika Hrvatska već sad većinu svojih potreba za plinom zadovoljava uvozom plina. Izgledno je da će se ovisnost RH o ruskom plinu još povećavati: INA-ina proizvodnja plina na poljima u Sjevernom Jadranu opada dok novih nalazišta ni istraživanja nema, LNG terminal kao alternativni dobavni pravac za plin iz Katara ili SAD-a još nije izgrađen, a kapaciteti RH za skladištenje plina “za crne dane” ili manevriranje na tržištu izrazito su skromni. Rezultati istraživanja ukazuju i da je INA, otkad je 2009. prepuštena MOL-u na upravljanje, izgubila svoju dominantnu poziciju na tržištu plina, kao i dobar dio kapaciteta za istraživanje i eksploataciju plinskih nalazišta. Slabljenje tržišne pozicije nacionalne naftno-plinske kompanije najčešće koruptivnim metodama kako bi se stvorio prostor za Gazpromovog posrednika na plinskom tržištu važan je instrument zarobljavanja prema “The Kremlin Playbooku”. Ovim istraživanjem potvrđeno je da se takav proces odvio i u Hrvatskoj. INA-inu dominantnu ulogu na tržištu plina u RH preuzelo je Prvo plinarsko društvo (PPD), posrednička kompanija za uvoz Gazpromovog plina.

Neupitan je utjecaj PPD-a na hrvatski politički prostor. Ova je firma milijunskim posudbama financirala oporbeni HDZ Tomislava Karamarka, čije je političko djelovanje obilovalo iliberalnim tendencijama: promovirali su historijski revizionizam, zagovarali verbalni delikt, prijetili ukidanjem prava nacionalnih i seksualnih manjina, kao i reproduktivnih prava žena, cenzurirali kritičke glasove nezavisnih novinara i satiričara, razgrađivali modele neovisnog financiranja civilnog društva i filmske produkcije, kritičare etiketirali kao narodne izdajnike, te doprinijeli porastu govora mržnje, zapaljivog govora i političke nekorektnosti. Mogućnost utjecaja na političke odluke vlasnik PPD-a Pavao Vujnovac imao je i kroz privatni odnos s predsjednikom HNS-a i ministrom gospodarstva u vladi Kukuriku koalicije Ivanom Vrdoljakom, za čijeg se mandata i dogodio enormni poslovni uzlet PPD-a. No pritom je nužno istaknuti i da bi primjena modela zarobljavanja plinskog tržišta opisanog u “The Kremlin Playbooku” bila nemoguća bez europske politike liberalizacije plinskog tržišta. Evidentno je da Europska unija prilikom usvajanja energetskih liberalizacijskih paketa nije u dovoljnoj mjeri uzela u obzir specifičnosti plinskih tržišta Istočne i Srednje Europe, što vodi ka ekonomskoj i političkoj dominaciji Rusije na tim prostorima.

Krajnji cilj takvog ruskog djelovanja je zarobljavanje države, zbog čega bi Republika Hrvatska u predstojećem razdoblju morala smanjivati svoju ovisnost o prirodnom plinu kao primarnom energentu za grijanje prostora i proizvodnju električne energije. Štetnost daljnje plinofikacije Hrvatske može se argumentirati kako političkim, tako i ekonomskim i ekološkim razlozima. Smanjenje ovisnosti o plinu iz političkog aspekta znači i smanjenje podložnosti naspram štetnog ruskog utjecaja. Ali s obzirom na recentne alarmantne klimatske pokazatelje, još je važnije istaknuti da prirodni plin nije ekološki prihvatljiv izvor energije. Plin zauzima važnu ulogu u tranziciji prema niskougljičnoj ekonomiji jer može poslužiti kao zamjena za prljavija fosilna goriva, poput ugljena, ali i dalje doprinosi razini emisija stakleničkih plinova. A kako je ulaganje u plinske termoelektrane ekonomski manje isplativo nego ulaganje u obnovljive izvore energije, veći zaokret prema obnovljivim izvorima energije nalaže i ekonomska logika odgovornog upravljanja javnim sredstvima. Hrvatska je, naime, u znatnoj mjeri deindustrijalizirana kroz kriminalnu pretvorbu i privatizaciju pa su njene potrebe za ugljikovodicima već sad razmjerno niske. Istovremeno, Hrvatska na raspolaganju ima velike količine neiskorištenih potencijala obnovljivih izvora energije, primarno sunčeve energije, energije vjetra i hidro-potencijala.

Razumna energetska politika stoga bi se prvenstveno trebala orijentirati na ugradnju mikrosolara, koji su zbog tehnoloških napredaka postali ne samo najčišći, već i najjeftiniji način dobivanja električne energije. Također, barem dio svojih potreba za plinom Hrvatska bi mogla i trebala zadovoljavati obnovljivim bioplinom dobivenim kompostiranjem organskog otpada. Investicije u obnovljive izvore energije potaknule bi rast hrvatskog gospodarstva, razvoj lokalnih zajednica i smanjenje energetskog i općeg siromaštva među hrvatskim građanima. Nažalost, svi prikupljeni podaci upućuju da se upravljanje energetskim sektorom u skladu s hrvatskim interesima neće dogoditi prije nego se temeljito transformira način bavljenja politikom u RH. Izgradnja političkog sustava, državne administracije i javnog sektora u kojima žive principi odgovornosti, transparentnosti, integriteta i polaganja računa za vlastiti rad preduvjet su za kvalitetno upravljanje energetskim sektorom koji zahtijeva visoku razinu stručnosti, dugoročnost u promišljanju, te koordiniranost s drugim javnim politikama (poput primjerice politike gospodarenja otpadom, poljoprivredne ili prometne politike). Stoga su to i preduvjeti da energetska politika ispuni svoju temeljnu funkciju koja u Hrvatskoj postoji samo na deklarativnoj razini – da energetika uistinu postane osnovna razvojna poluga društva i države.

Ilustracija: Faktograf.hr

Tags: , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI