Neovisni novinarski portal
15.12.2019.
GRAĐANI / HRVATSKA / POLITIKA / PROSVJED
Zovu nas ulice…/ Režirane prosvjedne predstave na kojima je časno i sasvim bezopasno biti…

Zovu nas ulice…/ Režirane prosvjedne predstave na kojima je časno i sasvim bezopasno biti…

Hrvatske ulice, ipak, pomalo postaju, ako ne političke bojišnice, a ono političke pozornice. Konjunkturnih predstava. Borbe za ljudska prava, slobodu govora i izražavanja, za slobodu i neovisnost medija, protiv nasilja, ne samo nad ženama i nasilja u obitelji, protiv nasilja an gro, protiv klimatskih promjena, za pravo mladih na budućnost koju su im ukrali i uništili stariji. Svojom neodgovornošću i nečinjenjem. Samoživom grabeži. Institucionalna politika spala je na lojalnost stranačke vojske i njezinih ovisnih “priležnika”. Ulična postaje sve življa i glasnija, a ako prebrzo ne izgubi korak i dah, mogla bi mobilizirati puno više građana negoli ih je umreženo u uhljebničke stranačke strukture i njihove logističke infrastrukture. Svijet se brzo mijenja. Valjda nećemo ostati njegov europski atavistički rep?

U Hrvatskoj je osjećaj gađenja i prezira prema političkim strankama postao faktor mobilizacije onih koji nisu spremni vlastito dostojanstvo, i dostojanstvo čovjeka po sebi, žrtvovati za judine škude i sitne sinekure velikih političkih lopova. Oni danas izlaze na ulice…

Miris promjena

Blagi miris promjena ćuti se u zraku. Kad mladi ljudi izađu na ulice, ako to nije tek radi adrenalinskog marširanja u medijski praćenoj masi, radije negoli sjedenje u školi, to je prvi signal revolucioniranja društvenih odnosa.
Srednjoškolci izlaze na ulice prosvjedovati zbog klimatskih promjena koje im ugrožavaju budućnost na ovoj planeti upropaštenoj generacijama pohlepnih, neodgovornih i samoživih moćnika. Ne u ime globalnog dobra i prosperiteta, nego za račun multipliciranja profita onih najbogatijih, najbešćutnijih i najnezasitijih. Mladost je po sebi beskompromisna, energična, nestrpljiva, i ne miri se s kozmetiziranjem stanja, hoće više, brže, drugačije. Zbog klimatskih promjena koje dovode u pitanje opstojnost Zemlje, samo u Zagrebu okupilo se, na poziv jedne srednjoškolke, Laure Skala, gotovo dvije tisuće mladih. Oni znaju što hoće.

-Trebamo promjenu i trebamo ju sad. Imali smo vremena na bacanje, ali sada trebamo reagirati. Nemamo više vremena, idućih 11 godina nam je presudno i trebamo glas svake osobe kako bismo mogli osigurati sigurnu budućnost. Odgađali smo predugo i sada imamo globalnu krizu koja nam svima treba biti prioritet. Političari, obraćam se vama! Što ste učinili? Jeste li zabranili jednokratnu plastiku? Jeste li uložili išta u solarnu energiju ili energiju vjetra? Jeste li uveli reformu o klimatskim promjenama? Niste, niste ništa napravili. Ili ćete reagirati ili ćete ignorirati. Mi, mi ćemo reagirati- poručila je s prosvjeda Laura.

Ali, znaju li kako, dokle, koliko dugo su spremni ustrajati u započetoj akciji? Hoće li ovo biti samo jednokratno demonstriranje za dirigiranu “globalnu stvar”, dok one interne, naše, ostaju izvan njihova fokusa i interesa? Koliko je otporan ovaj bunt mladih, koliko je uopće svoj, i može li izdržati perfidne veteranske provokacije i represiju koja ih čeka na tom putu “vatrenog krštenja ” ?

HRT protiv HND-a kao faktor mobilizacije

Prije njih, na ulice su izašli i novinari, zajedno s aktivistima civilnog društva koji ih podupiru u borbi za slobodu izražavanja, za medijske slobode i neovisnost, za spas novinarske profesije koja je ozbiljno ugrožena tužbama i drakonskim novčanim kaznama za nikad dokazane “duševne boli” prokazanih, prozvanih, javno diskreditiranih, makar i istinom! Godinama su novinari pred sudovima, godinama su izloženi pritisku i ušutkivanju prijetnjama i represijom. Ali, eskaliralo je kad je HRT nasrnuo tužbama protiv HND-a i vlastitih članova strukovne udruge. I na fonu bitke za slobodu govora i izražavanja Hrvatsko novinarsko društvo dobilo je za svoj prosvjed podršku oko dvije tisuće ljudi. Ali, hoće li novinari marširati za slobodno i neovisno novinarstvo i kad se bude pred sudove, najčešće radi istine koja tužitelje vrijeđa, izvodilo novinare većih i manjih redakcija, svejedno, a ne samo kad je Društvo ugroženo?

U Zagrebu se na Tomislavovom trgu, kao eho grozomornog slučaja na Pagu gdje je otac kroz prozor pobacao svojih četvero djece, okupilo oko šest tisuća ljudi da bi digli glas protiv nasilja u obitelji, nasilja nad ženama i nasilja uopće. Akcija #SPASIME, koju je inicirala glumica i producentica Jelena Veljača, na Facebooku, je okupila preko 45 tisuća sljedbenika. Na ulicu ih je izašlo nekoliko tisuća. Onih kojima je dosta ponižavanja, ugnjetavanja, fizičkog i psihičkog zlostavljanja žena, primitivne torture, i gaženja dostojanstva osobe u svakoj napadnutoj žrtvi! Svakoj zlostavljanoj osobi. Dosta je svakovrsnog nasilja kojeg generira nezdravo, rigidno društvo okrenuto prošlosti i srednjovjekovnim sustavima vrijednosti , spolnoj i rodnoj nejednakosti, u ime očuvanja kršćanske vjere koja i dalje, griješna do neba, sebično drži kako se sve može mijenjati, osim njezinih dogmi! Zar će se u 21. stoljeću raspravljati o pravu na pobačaj, umjetno potpomognutoj oplodnji, definiciji braka, pravu na udomiteljstvo i životnom partnerstvu? A zataškavati crkvenu, svećeničku pedofiliju?

#SPASIME

Nasilje u obitelji izmjenama Kaznenog zakon 2015. postaje kazneno djelo. Ali, i dalje se tretira i procesuira najčešće kao prekršaj! U zadnjih pet godina 91 žena je ubijena. One koje su preživjele nasilje svoga zlostavljača, ako im nisu kosti polomljene, nikad nisu dobile satisfakciju. Nasilnici su prekršajno sankcionirani, žrtva prepuštena njegovoj milosti i eventualnom recidivu, bez zaštite i pomoći sustava.

U 2017. je čak 11.506 osoba policija prijavila zbog nasilja u obitelji. Samo 8 posto ih je osuđeno na bezuvjetnu kaznu zatvora. Čak 90 posto ih je procesuirano prekršajno. A žrtve nisu samo žene, žrtve su i djeca, ponekad i muškarci.

Spasite nas od neučinkovitog pravosuđa i njegovih nesposobnih sudaca!- vapili su danas aktvisti , svih dobi i uzrasta, i djeca i mladi, i sredovječni i stari, osviješteni muškarci i žene, u borbi protiv nasilja. Nulta stopa tolerancije na nasilje, nasilje nije obiteljska stvar, nasilje je zločin a ne prekršaj, čulo se sa skupa s kojega je pozvan i premijer Andrej Plenković da im se pridruži. I jest, bio je na prosvjedu. Došao je podržati ovu građansku akciju solidarnosti sa žrtvama nasilja i obećati adekvatnu zaštitu sustava.  Kao da ga je netko spriječavao dosad da radi svoj posao, da sustavom štiti žrtve i pobrine se za rigoroznije sankcioniranje nasilja i nasilnika. Je li uopće shvatio da je naprosto vulgarno, nekmoli licemjerno,  pružati potporu ovakvom prosvjedu a imati u Vladi ministricu obitelji koja na suze žene-žrtve obiteljskog nasilja javno reagira bešćutnom primitivnom opaskom : Tako vam je to u braku…

Ali, ministrica se ispričala- veli Plenković, kao da je time potpuno isprala ne samo svoju savjest nego i svijest o tome koliko je nasilje u obitelji, kako veli sam premijer,  “pravi, istinski problem tkiva našeg društva”.

Zovu nas ulice…

Ulica je, dakle, napokon postala i politička pozornica. A mislili smo da se to kod nas neće nikad dogoditi. Ipak, jest. Makar, još uvijek akademski, u maniri režirane prosvjedne predstave, koja se odigra i nakon nje svi se mirno raziđu, a sve ostaje isto. No, može li ovo biti uvertira u nešto drugo, ozbiljnije, nešto što bi korjenitije mijenjalo sustav, društvo kao takvo, civiliziralo ambijent, politiku, ponašanje, zajednicu u cjelini? Hoćemo li se od predstave do predstave zanositi iščekivanjem i te mogućnosti, ili je ona već sad de facto izgubljena time što se ovakvim uljuđenim građanskim aktivizmom vrlo dobro “kontrolira veća šteta”? Vi slobodno recite svoje, nema problema, i idemo dalje. Kao i dosad.

Štoviše, čak se i premijer odazvao, kako reče, više kao građanin senzibiliziran ovim teškim problemom, nego kao predsjednik Vlade. Apsolutno podupire inicijativu, smatra da je vrlo dobro da se ovakvim akcijama društvo senzibilizira na jedan ovako težak problem, koji je s nekoliko recentnih, groznih slučajeva nasilja u obitelji ( slučaj Pag ) dodatno emancipirao to pitanje. I naravno, naš civilizirani premijer prihvaća sve zahtjeve inicijative #SPASIME. Smatra da se nasilje nad ženama, nasilje u obitelji, treba procesuirati kao kazneno djelo, da se sankcije moraju pooštriti, da se mora osigurati više sredstava za sigurne kuće, za zaštitu žrtava…

Ali, tko to mora? Zar je premijeru trebala građanska inicijativa na Tomislavovom trgu kako bi zaključio da se Kazneni zakon mora primjenjivati, i da nije bilo dovoljno 2015. samo donijeti njegove izmjene i time maskirati stvarno stanje s obiteljskim nasiljem koje u Hrvatskoj zadnjih godina opasno eskalira? Na kome je, dakle, potez? Na “hrabrim ljudima” koji su se okupili na Trgu kralja Tomislava ili na Vladi koja je za to plaćena?

-Vi, vi hrabri ljudi, vi ste promjena, vi ste promjena- ponavljala je danas Veljača s Tomislavca, oduševljena potporom i odazivom građana. Ali, jesmo li ovim prosvjedom dosegli kritičnu masu nužnu za promjene? Naravno, ne.

Sve je kod nas parada, predstava, privid, trend, sve je fake. Teatar. Od premijera do prosvjeda. Jer, što znači izaći na ulice zbog nasilja nad ženama, tužbi protiv HND-a i novinara, globalnog zatopljenja odnosno klimatskih promjena, a ostati kod kuće zbog završnog rastakanja hrvatske industrije i gospodarstva uopće, pljačke Uljanika ili svojedobno Agrokora, gašenja sisačke Rafinerije ili izgradnje forsiranog, neisplativog LNG terminala i kupnje preskupih polovnih borbenih aviona? Što znači šutjeti kad se milijarde kuna hrvatskih poreznih obveznika odlijevaju u privatne džepove, na političku kastu i kojekakve tajkune, kvazipoduzetnike, konzultante i menadžere koji svaki “savjet” naplaćuju u milijunima, a nakon isplate tvrtka tone u iste dubioze u kojima bi bila i bez njihovih ingenioznih konzalting usluga?

Antireformsko ozračje

Zar možemo uopće očekivati reformiranje društva u dosljedno antireformskom ozračju? Kako ćemo se mijenjati kao društvo ako prepuštamo isključivo medijima i društvenim mrežama problematiziranje sveprisutne ustašizacije države, rehabilitacije NDH i komemoriranja ubijenih “hrvatskih vojnika” na Bleiburgu ?  Zbog kojih nekoć nacistička Austrija, svjesna razmjera naci-fašističkih zločina iz Drugog svjetskog rata, podučava nekoć antifašističku Hrvatsku neprimjerenosti revizionističkog filoustaštva, koje nije nimalo dobrodošlo na njihovom tlu. Kod kuće radite što hoćete, kod nas nećete- poručila je hrvatskoj katoličkoj crkvi- austrijska. Jasno, jer je Crkva u Hrvata jedan od ključnih generatora ustaštva i štovatelja poglavnikova lika i (ne)djela. A kod naroda koji se s postotkom od 80 posto deklarira vjerničkim i katoličkim, crkvena besjeda je sama “riječ Božja”.

Za Crkvu ZDS nije sporan pozdrav, nego , valjda – starohrvatski, kako nas je donedavno podučavala i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Zar je onda čudno kad policajci, u službenim odorama, tjeraju imigrante da kliču ZDS i Dinamo? Kad glazbenici na koncertima dižu mase na noge pokličem ZDS ? Nota bene, kad akademik Zvonko Kusić i njegovi “povjerenici za suočavanje s prošlošću” legitimiraju ZDS kao službeni pozdrav HOS-a ( a inače je zabranjen !?), iako svi znamo da ga je HOS “prisvojio” upravo u čast poglavnika i ustaške NDH kao “povijesne težnje hrvatskog naroda”. Pa sad imamo “službenu toleranciju inače neustavne prakse” koja je, kako to veli austrijska teologinja , dr. filozofije, povijesti umjetnosti i katoličke teologije Anna Maria Grunfelder, obična bedastoća.

Zato, ma koliko Veljača pokušavala mobilizirati i ohrabriti građane tvrdnjom “vi ste promjena”, većina njih danas se nije osjećala kao vjesnik promjena, nego tek kao sudionik jednog civiliziranog, građanskog happeninga. Na kojem je bilo časno i sasvim bezopasno biti…

Tags: , , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI