Neovisni novinarski portal
18.9.2019.
HRVATSKA / POLITIKA / POVIJEST/SADAŠNJOST
Spomenici kao naše ogledalo: Novo tuđmanovsko “miksanje kostiju”…

Spomenici kao naše ogledalo:
Novo tuđmanovsko “miksanje kostiju”…

U ovoj zemlji povijest uporno ima prioritet pred sadašnjošću. Mrtvi pred živima. I dok se gase zadnji ostaci ozbiljne industrije s pokapanjem pulskog Uljanika, kao neka vrst završnog obračuna s ostavštinom socijalizma i radništva, dižu se novi spomenici revidiranoj prošlosti. Ponižavaju se pobjednici i ruše njihova spomen-obilježja da bi se nad njima mogli ponosno uzdići poraženi sa svojim spomenicima. Za još koje desetljeće imat ćemo posve novu, silom, ideološkom propagandom i političkom indoktrinacijom, koja je dubinski prodrla i u obrazovanje ( udžbenike), izmijenjenu povijest. Znat ćemo više o drugima negoli o sebi…

 

U prilog tome ide i novo državno, spomen- obilježje žrtvama iz Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja za čije je likovno rješenje Ministarstvo hrvatskih branitelja netom raspisalo natječaj, za čiju je provedbu zaduženo Hrvatsko društvo likovnih umjetnika ( HDLU). Tako će vodički pioniri spomen-gradnje žrtvama jugoslavenskog komunizma,  dobiti konkurenciju u Ministarstvu branitelja. U novom ispisivanju nacionalne povijesti…

Spomen-obilježje žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća ?!

U uvjetima natječaja za likovno rješenje kontroverznog spomen-obilježja namijenjenog groblju žrtava iz Drugog svjetskog rata i poraća, stoji kako je cilj podizanja spomenika da se na “primjeren, dostojanstven, čitak i jedinstven način” oda počast žrtvama svih totalitarnih režima Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. Bio bi to podsjetnik, navodi se, koji bi omogućio očuvanje sjećanja na stradale žrtve i “otelo ih vremenu zaborava”.

No, nije riječ tek o jednom spomen-obilježju, već o cijeloj seriji, za koje se “predviđa brža godišnja dinamika provedbe podizanja spomen-obilježja na različitim lokacijama diljem Hrvatske”. A prema procjeni investitora ( Ministarstvo branitelja ) u Hrvatskoj postoji velik broj lokaliteta masovnih i pojedinačnih grobišta žrtava iz Drugog svjetskog rata i razdoblja nakon njega, i sve ih treba obilježiti (???)

Natječaj je raspisan 21. ožujka, a njegovi konačni rezultati bit će poznati 2. kolovoza. Natjecatelji imaju pravo postavljati pitanja do polovine travnja, svi će dobiti odgovore do 25. travnja, a svoje radove mogu predati do 28. lipnja do 14 sati. Natječaj je javni, otvoreni, u jednom dijelu pozivni, anonimni, likovni- stoji u objavi Ministarstva branitelja.

Pobjedniku natječaja ( odabranog rješenja) pripada jednokratna nagrada za osvojeno prvo mjesto, ali i autorska naknada za reprodukciju za svako ponovno izvođenje spomen-obilježjaPrvonagrađeni rad dobiva 50 tisuća kuna neto, drugo mjesto pripada 30 tisuća kuna, a treće 20 tisuća.Tko pobijedi dobro će zaraditi, s obzirom na iskazane ambicije inicijatora koji je naumio spomenike posijati širom Hrvatske…

Tuđmanov san o pomirbi

Posebnu čast dobila je nekolicina pozvanih autora, akademskih kipar(ic)a: Petar Barišić, Neven Bilić, Božica Dea Matasić, Marija Ujević –Galetović i Nikola Vrljić.

O umjetničkoj relevantnosti radova odlučit će Ocjenjivački sud u kojem su akademski kipar Kristian Kožul, povjesničar umjetnosti Željko Marciuš, predstavnica Ministarstva hrvatskih branitelja Ivona Paltrinieri, dipl. ing. arhitekture Krešimir Rogina, akademski slikar i akademik Đuro Seder, predstavnik Ministarstva branitelja Stjepan Sučić i član vladinog Povjerenstva za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja ( jeste li znali da to Povjerenstvo uopće postoji? ). U pričuvi je i akademski slikar Zlatno Keser, a tehničku komisiju ( ? ) čine Iva Ručević iz Ministarstva branitelja i Vida Meić iz HDLU-a. I
I natjecanje može početi…

Kontroverzni natječaj zasad nije pobudio osobitu pažnju, ali zbog revizionističkih ambicija i konfuznih poruka koje inicijator natječaja ( Ministarstvo branitelja) šalje umjetnicima i ukupnoj javnosti, morao bi. Doista, o kakvom se tu spomeniku radi? Kome, kojim žrtvama, kojih totalitarnih režima? Jesu li žrtve Drugog svjetskog rata i partizani i ustaše i civili? Dokle traje poslijeratno razdoblje u kojemu se žrtva priznaje? Koji je smisao takvog spomen-obilježja? Je li to realizacija starog Tuđmanovog sna o pomirbi sinova ustaša i partizana, njegovo morbidno miksanje kostiju pobjednika i poraženih, heroja i zločinaca?

Ako je smisao izjednačavanje žrtava po onoj alibi poštapalici ” svaka žrtva zaslužuje pijetet”,  zbog čega se ovim jedinstvenim projektom nisu obuhvatile i žrtve recentnog Domovinskog rata?

Tko je idejni tvorac novovjeke Tuđmanove zamisli, čija je odluka da se takvo spomeničko ruglo podiže javnim novcem i još k tome reproducira i distribuira po cijeloj Hrvatskoj?

Vodički pilot-projekt

Pada mi na pamet kako je rušenje antifašističkih spomenika kojih je tijekom proteklih 29 godina dignuto u zrak oko tri tisuće, zapravo bilo uvertira za postavljanje novih obilježja, novim žrtvama i “junacima” koje će slaviti buduće generacije zakinute za povijesne istine. Jer, revizionisti rade 24 sata na dan, udarnički rehabilitiraju kvislinšku NDH i zločinački ustaški režim, ispisujući novu povijest u kojoj su pale ustaše zapravo “hrvatski vojnici”. Zar tako ne piše i na spomen-ploči u Bleiburgu? To su naši domoljubi. Poginuli i ubijeni za “povijesne težnje hrvatskog naroda” koji je od stoljeća sedmog priželjkivao vlastitu državu, pa makar i NDH čiji je poglavnik trgovao nacionalnim teritorijem…

Kad je 2015. u Vodicama, nekoć “maloj, crvenoj Moskvi”, nadaleko poznatoj po svojoj komunističkoj prošlosti i odanosti antifašističkom pokretu, otkriven prvi spomenik žrtvama jugoslavenskog komunizma u Hrvatskoj, mnogima se to ponajviše činilo karikaturalnom reinterpretacijom “nepodobne povijesti”. Nekom vrstom vodičkog “ispiranja savjesti” jer se antifašizam kod nas više “ne nosi”. Bilo je tu i podsmjeha, ironiziranja provincijskog duha kontaminiranog poganom ideologijom, zbunjenosti inicijatora zbog nemogućnosti identifikacije žrtava kojima se spomenik podiže, pa je do danas ostao obilježje kojim se odaje počast anonimnim žrtvama.
No, s današnje distance biva jasnije da je to bila priprema za nadolazeće vrijeme, svojevrstan pilot-projekt. Koji je i tada imao svoje pokrovitelje i sponzore u državi.

Spomenik nije kakav amaterski uradak, nego rad akademskog kipara Kažimira Hraste. Otkrio ga je predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva Zvonimir Šeparović, Tuđmanov ministar vanjskih poslova. Misno slovo održao je i spomenik blagoslovio tadašnji šibenski biskup Ante Ivas. Kao što je za očekivati da će buduće spomen-obilježje svetom vodicom prigodno poprskati netko od prvorazrednih crkvenih velikodostojnika, ako ne i sam kardinal Josip Bozanić. Jer, to je taj krug, to neraskidivo revizionističko klupko HDZ- politike i Crkve. U njihovim su rukama i sukno i škare.

I lako što oni pišu današnju povijest koju svojim potezima kao vlast definiraju. Ali, problem je što brišu povijest koju su drugi, puno prije njih, pisali i stvarali, što je revidiraju po svojoj mjeri, i prilagođavaju politici i sljedbi koju okupljaju. No, laž nas nikad neće učiniti većima, samo inferiornijim i poštovanja manje vrijednim narodom.

              Vodički spomenik žrtvama jugoslavenskog komunizma u Hrvatskoj
Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI