Neovisni novinarski portal
24.8.2019.
INTERVJUI / POLITIKA
Intervju/Tonino Picula (58), europski zastupnik SDP-a: Naš problem nisu incidentni pojedinci, ni Bandić ni Čović, nego incidentne institucije…

Intervju/Tonino Picula (58), europski zastupnik SDP-a:
Naš problem nisu incidentni pojedinci, ni Bandić ni Čović, nego incidentne institucije…

Tonino Picula (58), europski zastupnik socijaldemokratske provenijencije, ide po novi mandat u Europskom parlamentu. Ovog puta kao nositelj SDP-ove liste, pa stoga s neusporedivo većim teretom odgovornosti za izborni rezultat. Kampanja je počela, a s njom i Piculina turneja Hrvatskom, jer nekako treba mobilizirati birače da izađu na izbore koji su dosad u pravilu pobuđivali najmanji interes kod hrvatskih građana. Na prve izbore za EP odaziv je bio 20 posto, na drugima je izašlo 25 posto birača, a na trećima, možemo li se nadati bar 30 posto?

O tome, stanju u SDP-u, eventualnoj predsjedničkoj kandidaturi, hrvatskim povijesnim razdjelnicama i prijeporima, kontaminaciji društva i urušenom sustavu vrijednosti, razgovarali smo s Piculom neposredno nakon njegovog predizbornog gostovanja na Zlarinu. A znamo, otoci su njegova prvorazredna preokupacija, njegova zastupnička niša u Europskom parlamentu.

Otoci se tretiraju kao socijalni slučajevi, s 31 posto manjim BDP-om nego na kopnu

– U povodu Svjetskog dana voda, vaš je ured organizirao okrugli stol o temi “Vodoopskrba na otocima: izazovi i rješenja”. Vodili ste i projekt Water Saving Challenge, koji ste pokrenuli u suradnji s Kraljevskim institutom za tehnologiju iz Stockholma. Pa, kakvi su izazovi i kakva rješenja imate, prije svega, za naše otoke?

Može se napraviti puno. Smisao projekta je da prije svega priznamo da smo otočna zemlja. Da smo zemlja koja je u EU “unijela” 1244 otoka “na papiru”, ali svega 50 naseljenih, sa 130 tisuća stanovnika, da smo na neki način suočeni sa izazovom: ili ćemo dio svoga teritorija koji nazivamo jadranski, dalmatinski , kvarnerski otoci priznati kao sredinu u kojoj žive ravnopravni građani ili nećemo. Jer, ovog trenutka postoji izuzetna oskudica ne samo infrastrukturnih objekata, nego svega onog što čini jedan normalan, da ne kažem urbani način života na otoku. I to nije samo hrvatska specifika. Primijetio sam kao zastupnik u EU jednu anomaliju, da europski otoci nigdje nisu bili agenda, nijedne institucije EU ni Parlamenta ni EK, i ja sam tu anomaliju pokušao ispraviti vlastitim djelovanjem. Osnovao sam međuskupinu za otoke u EP, i prvi put je osnovano Tajništvo za otoke koje se naslanja na jednu dobru, pozitivnu tendenciju. EU je jako puno investirala u energetsku tranziciju, jer je veliki potrošač energije, ali nema dovoljno izvora energije. A ono što ima, politički je u svakom slučaju osjetljivo, jer zapravo gotovo sav plin koji dolazi u EU, dolazi s prostora Ruske federacije. Politička odluka je bila da se napravi diverzifikacija, kako se ne bi ovisilo samo o jednom dobavljaču, nego da se prije svega razviju kapaciteti same EU za proizvodnju energije. Odlučeno je da pilot projekti proizvodnje energije budu, ne iz obnovljivih, nego iz čistih izvora, dakle, snage mora i sunca, i da to budu otoci. I to se nekako poklopilo s mojom inicijativom da otoci dobiju doista puno pravo građanstva, kao teritoriji koji se neće tretirati kao socijalni slučajevi, nego kao prostori koji će se izjednačiti u kvaliteti života s ostatkom EU. BDP je 31 posto u prosjeku manji na otocima nego na kopnu. Potrošnja vode po stanovniku u EU na kopnu je 130 litara, a na otocima duplo manje.

-Mnogi otoci je i nemaju…

Čak je i imaju. Imao sam istraživanje prije godinu dana koji je obuhvatilo osam otoka iz četiri zemlje: Irska, Hrvatska, Francuska i Grčka. Istraživanje je trebalo dati odgovor na pitanje mogu li se otoci u normalnim okolnostima sami snabdijevati vodom. Ispitali smo kako se otočani snalaze u čuvanju vode i njezinom korištenju i došli do zanimljivih podataka. Postoje tehnike koje mogu biti zanimljive onima koji oskudijevaju vodom. Imamo primjera dobre prakse koliko volite. Ustanovili smo da se može uštedjeti, s 40-ak različitih tehnika i akcija, 25 posto sada već potrošene vode, nekih 45 tisuća tona CO2 manje emisije prilikom proizvodnje vode, ali to rješava ovu potrošačku stranu.

-Kako otočani štede vodu ?

Ima raznih tehnika. Poznat je podatak kad unesemo pola litre vode u sebe, da je provučemo kroz tijelo, potrebno je 10 litara vode da se ona ispere u vodokotliću. Postoje tehnike da voda, kojom pereš ruke, ne ode negdje, nego se skuplja i reverzibilizira, postoje i vaučeri kojima se stimulira došljak na otok da bude pažljiv s vodom i onda dobije stimulaciju u vidu jeftinijeg smještaja. Uglavnom, odnos prema vodi se mora promijeniti, a domaće stanovništvo može sugerirati onima koji dolaze na otok kako to činiti. Voda, naravno, u nekim situacijama može doći jedino s kopna. Radili smo analizu kako ide opskrba preko cjevovoda i tu su rezultati porazni u pogledu poroznosti cijevi, koja je u prosjeku u EU 15 posto, a u Hrvatskoj je 49 posto.

Milijarda eura za razvoj otoka

-Koji su naši otoci obuhvaćeni projektom?

Što se tiče ispitivanja o načinu racionalnog korištenja vodom uzeo sam Lastovo i Vis. Lastovo je povezano magistralnim cjevovodom s kopnom, ali nisu najsretniji zbog toga jer su periferija jednog sustava i ako dođe do nestašice vode, prvo periferija osjeti. Vis i Cres su jedinstveni slučajevi jer to su otoci koji imaju svoju vodu. Nisu slučajno Grci prvo na Vis došli i ostali tamo. Imaju svoje izvore i Vis ima uzoran način prikupljanja i distribucije vode , od kojih bi mnogi europski otoci mogli nešto naučiti. Vis u principu ne trpi od oskudice vode, a Cres ima “Vransko jezero”, golemo bogatstvo koje se koristi na pravi način. Dakle, što se tiče vode, treba utjecati na obrazac potrošnje i poboljšati infrastrukturu, a za to su nadležni Ministarstvo regionalnog razvoja i europskih fondova i Ministarstvo zaštite okoliša kojima smo prezentirali podatke. Poznato je da je Hrvatska dobila 8,5 milijardi eura u omotnici za razvoj i europske fondove. Znate li koliko ide za otoke? Milijardu i 50 milijuna, a to treba potrošiti na projekte koje netko treba napisati i sad dolazimo na ključno pitanje koliko smo mi iskoristili pogodnosti ulaska u EU.

-Da, upravo sam vas htjela pitati koliko smo dobili ulaskom u EU, odnosno, što smo izgubili, kako to uvijek potenciraju tzv. suverenisti…

Ova kampanja za europske izbore će se voditi i koncentrirati oko dva pitanja. Prije svega, da li je EU prijetnja, kao što smatraju neki, i da li je EU šansa, kako i osobno smatram, jer sam cijeli svoj život posvetio tome da Hrvatska bude drugačija, sama po sebi, bez EU, i da se kvalificira, da dostigne te standarde da može biti članica jednog uređenog prostora. Ali, postavlja se pitanje je li ovaj model EU dotrajao, da li on treba biti nadograđen, da li je dosegao neki svoj limit, a ja mislim da jest. I mislim da Hrvatska mora biti daleko aktivnija u raspravama o tome kakva će EU biti sutra. Odlazeći predsjednik Juncker je na stolu ostavio pet scenarija o kojima bi trebali raspraviti u pogledu budućnosti EU. Nisu svi jednako relevantni za nas.

Pet Junckerovih scenarija za EU

-Koji je najbolji po vama?

Idealan bi bio peti, koji je po meni najnerealniji, a to znači da bi se EU morala konačno formirati kao jedna vrsta političke zajednice. Što neće biti nimalo jednostavno, jer za razliku od SAD-a koje imaju 50 država, Amerika je zajednička država, a EU je zajednica država, i to će ostati dugo u budućnosti. Ona u svom razvoju ostaje negdje na pola puta , jer su migrantska i ekonomska kriza pokazale kako se teško, komplicirano i vrlo sporo donose odluke. Scenarij broj jedan je status quo, i on je također neodrživ jer ovako dalje ne možemo ići. Scenarij broj dva je “britanski san” o EU koji je posrnuo u Brexitu , a to je EU samo kao zajedničko tržište. To znači 512 milijuna ljudi kao potrošača. Doživljavati EU samo preko supermarketa i slobodnog financijskog cirkuliranja, nije rješenje. Treći je scenarij Europa više brzina, što manje-više imamo sad…

-A što je zapravo nepravedno i diskriminatorno i zato možda najneprihvatljivije…

Nisu ni sve članice EU, članice Schengena, nisu sve u eurozoni itd. Četvrti scenarij je onaj “orbanovski” koji kaže da EU ne treba ukinuti, ali je treba reducirati na najmanju moguću mjeru , i idemo se dogovoriti oko pet-šest bazičnih područja na kojima ćemo surađivati , a sve ostalo treba vratiti u nacionalne granice. Naravno, težak bi bio politički dogovor koja su to pitanja… Mislim da će se tzv. suverenisti puno više znojiti dokazujući svoje teze, nego ovi drugi.

-Nositelj ste liste SDP-a za europske izbore.  Očekivano ili  ne?

Ovo je treći put da sudjelujem na europskim izborima i bio sam na različitim pozicijama na listi. Igrao sam beka, veznog i centarfora, tako da mi nije ključno na koje sam mjesto pozicioniran. Naravno, to je za mene čast, jer sam u SDP-u od samog početka i nikad mi nije bilo svejedno što se sa SDP-om događa. U ovih šest godina rada u EP-u sam nešto i napravio, i vjerojatno ljudi to i prepoznaju, ali ja s tim prvim mjestom, kako sam rekao kolegama, preuzimam i odgovornost za rezultat.

Ranko Ostojić je htio biti zadnji na listi

-Što to znači?

To znači da je za SDP ovo prilika da se odlijepi od jednog, neću reći, dna, jer SDP je imao i slabije rezultate, ali mislim da je ovo prilika da se maksimalno mobiliziramo oko nečeg pozitivnog i da pokažemo sposobnost stavljanja na dnevni red onih problema čije rješavanje ljudima nešto znači. Ja vjerujem da to možemo napraviti.

-Očekujete tri mandata?

Da.

-Jesu li ipak ovi europski izbori SDP-u došli u nevrijeme, stranka se još nije konsolidirala ni oporavila od podjela?

Ja mislim da je ovo prilika da se prevladaju te podjele i da su ovi izbori došli u pravo vrijeme. Jer, ti postojiš zbog ljudi, onih koji žele glasati za tvoju političku ponudu, a jedini način da to učine jesu izbori. I to je prilika da se SDP prestane baviti sam sobom, da ne budemo unutar stranke dinamični, nego da se pokušamo kao stranka predstaviti ljudima. Hoće li to ljudi podržati, vidjet ćemo, a na nama je da im se na najbolji način predstavimo.

Tonino Picula na otvaranju konferencije u Betinu (Foto: Tris/H. Pavić)

-Kad je objavljeno da nosite listu SDP-a neki, koji su očekivali da to bude Biljana Borzan, su komentirali kako ste tu priliku dobili ” ne talasajući” oko šefa stranke Davora Bernardića, za razliku od kolegice Borzan koja se “svrstala” na stranu “pučista” .  Što kažete, je li vam “politika nesvrstanosti” donijela čelno mjesto na listi?

Ne. Kad je lista predložena, o njoj se moglo raspravljati i izraziti svoje mišljenje. Koliko sam shvatio, lista je prihvaćena s velikom većinom glasova. O spekulacijama neću.

-Mnogi se pitaju i zašto je Ranko Ostojić zadnji na listi…

Koliko sam informiran, kolega Ostojić je sam tražio da bude zadnji na listi. Kao što je prije pet godina Milorad Pupovac tražio da bude na dnu liste. To su ljudi koji naprosto smatraju da je i 12-ta pozicija ona koja može donijeti određenu vidljivost , pogotovo ako je kombinira s radom i prepoznatljivošću.

Ako ne možemo podići izlaznost na izbore, ćorav nam je posao…

-Kakva je vaša ocjena stanja u SDP-u?

Ovog trenutka nije dobra jer se puno više bavimo sobom i političkim konfliktima unutar stranke, nego onim što bi socijaldemokracija trebala, pogotovo u uvjetima kada je na vlasti vlada koja očito ne proizvodi pozitivne učinke, nego je opterećena aferama, i dovela je u krizu puno institucija . Recimo, i Hrvatski sabor je postao na neki način vlastita suprotnost , nije predstavničko tijelo narodne volje, nego ogledni primjer trgovanja u politici, pa bi očekivano glavna oporbena stranka trebala biti puno više pozicionirana, puhati za vratom vladajućima. Zbog toga su izbori prilika da afirmiramo drugačiju stranku …

-Mogu biti prilika da se stranka afirmira u drugačijem svjetlu, ali, itekako je upitno hoće li…

Moja je teza da je biračko pravo davno osvojeno, ali treba mu vratiti smisao. I treba ga konzumirati. Prema tome, svi smo mi građani s pravom glasa, ali nismo svi birači. Ja bih volio da što više građana budu birači 26.svibnja, da osjete da mogu svojim glasom na nešto utjecati. Ako glavna oporbena stranka ne može podići izlaznost na te izbore, onda nam je posao ćorav.

-Ako promatramo što se događa u Saboru, mogli bismo reći da je SDP postao “migrantska stranka”. Ostali ste bez većeg broja zastupnika, od kojih je dio danas i pouzdan support HDZ-u, zbog čega mnogi dugoročno gube povjerenje u SDP. Kako na to gledate?

To zapravo govori o načinu kako je bila formirana lista na zadnjim izborima, prije 2-3 godine. Ti ljudi nisu sami sebe postavili na listu, nego je netko imao povjerenje da oni mogu zastupati interese građana koji inkliniraju ljevici i socijaldemokraciji. Oni su to grubo kompromitirali, i to se sigurno mora odraziti na rejting SDP-a. Ali, to nije sada SDP. Srećom. Bez ikakve kurtoazije, kako sada puno putujem Hrvatskom zbog kampanje za EU- izbore, došao sam do zaključka , bez obzira na naše slabosti, zbog duboke ukorijenjenosti ljevice u Hrvatskoj, 120 godina tradicije, mi u SDP-u imamo krizu vodstva ali nemamo krizu podrške članstva i jednog dijela javnosti. Ti skupovi na kojima sam, barem ja, vrlo dobro su posjećeni, ljudi su kritični, ali su gladni nekih pozitivnih aktivnosti koje nisu unutarstranačko šamaranje. I treba to pojačati. Dovoljno sam iskusan u politici. Neka netko u SDP-u digne ruku tko je bio na svim izborima od 1990. Ja sam bio i 1990., tada sam lijepo plakate, a onda sam poslije “visio” na plakatima … Moje iskustvo je golemo, bio sam gradonačelnik, ministar, zastupnik, i ovog trenutka mogu usporediti sadašnji SDP s nekim njegovim drugim kolapsima, i 1990. i 2004. i 2015. Stranka se uvijek ljuljala. U životu je neugodno pasti, ali nije samo bitno koliko si puta pao, nego koliko si se puta digao. Vjerujem da SDP ima još uvijek tu sposobnost u sebi da se digne, a izbori su prilika da se to dokaže.

Podbaci li SDP na izborima, idemo u izbor novog vodstva

-No, ta kriza vodstva predugo traje, i ne nazire se namjera u stranci da nešto doista kod sebe i promijeni. Kako onda očekujete reafirmirati poziciju SDP-a?

Promijeniti se može jedino tako da poštujemo rezultate izbora . Ako podbacimo, treba snositi političku odgovornost iza toga…

-Što ćete učiniti ako u svibnju lista podbaci?

Vjerojatno će stranačka tijela sazvati Konvenciju i krenuti u uobičajene procedure izbora novog vodstva. A ako ne podbacimo, što su očekivanja koja nisu sasvim neutemeljena, onda treba pozitivan trend nastaviti učvršćivati. Moji kolege se bune na Željku Markić, Hrast i slične, a ja kažem- zašto prigovarate. Naravno da su naši vrijednosni sustavi cijelu galaksiju udaljeni, ali oni imaju sposobnost koju smo mi izgubili, a to je mobilizacija. Politička stranka koja izgubi sposobnost mobilizacije , u velikoj je nevolji. A oni su uspjeli Ustav promijeniti. Kako ćeš se boriti protiv toga? Moraš i ti biti sposoban izvući svoje sugrađane na izbore …

-SDP se često žali na slab odaziv na izborima, na inertnost birača, nezainteresiranost, traži uzroke poraza u biračkom tijelu a ne u sebi. Što stranka čini da potakne građane da izađu na izbore, da sudjeluju i konzumiraju svoje biračko pravo?

Bio sam ovih dana na Zlarinu, imali smo konvenciju, tu je došlo 80-ak ljudi i mogu reći da sam se osjećao vrlo, vrlo ugodno, kao i u Zadru prije toga. Ljudi žele da im se da razlog da izađu na izbore i da se osjete dijelom nekog procesa. Nama je na račun došlo puno toga, jedan stil upravljanja strankom, nekoliko izgubljenih izbora, promijenila se i narav industrijskog društva, digitalna revolucija učinila je svoje, promijenili su se obrasci političkog djelovanja. Evo, imate Živi zid koji srećom počinje padati , ali gledao sam malo analizu izbora po mjesnim odborima i gradskim četvrtima, njih nigdje nema, oni ne mogu vijećnika dobiti. A imaju 10 posto na nacionalnoj razini. Zato što se politički djeluje na temelju slike koja ide preko društvenih mreža. Ali duha se ne može vratiti u bocu, tome se treba prilagoditi i vidjeti kako ćeš ti na to odgovoriti…

Dvaput sam se kandidirao za šefa SDP-a, i dvaput izgubio…

-Do kraja godine su i predsjednički izbori. Imate li još ambicija za tu utrku?

Sada sam u potpunosti koncentriran na europske izbore, a u politici je najvažniji tajming. Možeš biti u pravu , ali ako si u pravu u krivo vrijeme, to je kao da nisi u pravu. Nitko se još nije izjasnio o kandidaturi, govorim o onima koji imaju neku šansu, pa čak ni aktualna predsjednica Republike još nije rekla hoće li se kandidirati. Mnogo njih se spremna za utrku na Pantovčak, ali mene i moju stranku čekaju izbori za Europski parlament , i ne želim svoje ambicije izdvajati iznad obaveze da pomognem stranci. Konačno, prvi sam na listi, vidjet ću i osobno kako me doživljava biračko tijelo, i nakon toga treba o svemu raspraviti u stranci. Jednom su me već pitali da li želim ići u izbore za predsjednika RH, a ja sam rekao, ako se i odlučim, to će biti isključivo kao kandidat SDP-a, nikakav nestranački , nezavisni kandidat. Ja sam naprosto 30 godina član SDP-a. Inače, mislim da bi preuranjeno izjašnjavanje o tom pitanju izazvalo samo dodatne podjele.

-Kad se prije nekoliko godina birao novi predsjednik SDP-a, što mislite, s ove distance, jeste li tada pogriješili kad ste kazali da biste preuzeli dužnost predsjednika i stranku vodili “iz Bruxellesa”?

Ja ću vam platiti večeru ako mi kažete gdje sam to izjavio.

-Riječ je o interpretaciji, ali činjenica je da ste bili spremni kandidirati se za šefa stranke, i ostati EU-zastupnik u Bruxellesu.

Točno, to je interpretacija. Čuli smo svi za PR i kampanje. Ja sam tada objasnio okolnosti pod kojima sam spreman preuzeti vođenje stranke, a nikad nisam rekao da bih vodio stranku iz Bruxellesa.Tim više što postoje primjeri kada su to neki kolege vrlo uspješno radili. Moje protupitanje je bilo: SDP se vodio s Iblerovog trga prije te kampanje i nakon nje. Jesmo li bili zadovoljni, ili jesmo, stanjem u stranci? Hoću kazati, to je bio legitiman način osporavanja moje kandidature i primio se vrlo dobro i naprosto je odbio jedan značajan broj ljudi s kojima sam računao. I svaka čast. Kao što su se i gospoda iz HDZ-a Velike Gorice silno trudila da me 2009. poraze kao gradonačelnika, pa su izlijepili plakatima onaj put između Velike Gorice i grada Zagreba s “dobro jutro i laku noć gradonačelniče”, aludirajući na to da ne živim u Velikoj Gorici, iako i danas imam stan u Velikoj Gorici. Potrošili su 4-5 milijuna na to i uspjeli su. Prema tome, ja sam u životu prošao kroz različite kampanje u kojima sam bio meta i to moram prihvatiti. Ono što s ove distance smatram jest da bi bila ozbiljna greška da se nisam kandidirao. Odnosno, da sam preskočio tu predsjedničku utrku. A ja sam je, usprkos toj vreći cementa na ramenima, otrčao od početka do kraja. Drugi put sam izgubio u utrci za predsjednika SDP-a,. prvi put 2007., kada je izabran Zoran Milanović, a u utrci smo još bili kolegica Željka Antunović i ja. Izgubio sam i sad. Znači ja sam veteran, dva puta sam se stranci nudio za predsjednika. I danas , kad me pitaju ljudi na skupovima, ja im kažem: “Čujte, ja sam se ponudio. Niste me htjeli”. A sad me zazivaju. Ali, pustimo to, mene politika raduje. Ja volim politiku.

SDP je previše puta apstinirao od predsjedničkih izbora

-S Milanovićem se stalno spekulira kao eventualnim kandidatom za predsjednika Hrvatske, a da njega nitko još nije čuo što misli o tome. Ako se ipak odluči kandidirati, jeste li ga spremni u tome podržati?

Nemam ja što nekog podržavati ili osporavati…

-Ali kao član stranke čije mišljenje ima neku težinu?

Ja smatram da SDP mora imati svog predsjedničkog kandidata. Mislim da je velika stranka, kao što je SDP, previše puta apstinirala od predsjedničkih izbora. Podsjetio bih da 1992. nismo imali svog kandidata, imali smo ga 1997., nakon toga smo imali neuspješnog kandidata gospodina Budišu, onda smo podržali Stipu Mesića i nakon toga smo po prvi put imali svog predsjednika Republike, gospodina Josipovića, koji je nažalost izgubio. Prema tome, u ovih 30 godina hrvatske samostalnosti, SDP se nije osobito proslavio u predsjedničkim utrkama. I ja bih tu bio dosta oprezan. Ne smijemo, prije svega, kompromitirati vlastiti politički identitet. Moramo podržati ljude koji doista jesu dušom i srcem za socijaldemokratsku ideju i tražimo upravo profil socijaldemokratskog kandidata. Sve ostale priče smatram da su potpuno legitimne. Očito je da neke kampanje već teku, nisu objavljene, ali su naprosto inventivne. Imamo kandidaturu bez kandidata, ali sjetimo se i kandidature gospođe Kitarović koja je u zadnji trenutak ušla u kampanju. Prema tome, to se očito uobičajilo, a ja samo smatram da SDP ne smije biti pasivan promatrač tog procesa i da mora donijeti doista vrlo odgovornu i zrelu odluku što će napraviti u utrci za Pantovčak.

-Ni ove godine neće se u Jasenovcu održati zajednička komemoracija, iako je premijer Plenković već najavio suglasje sa svima, i vrlo brzo dobio “šamar” od židovske općine. S druge strane, na Bleiburgu novi prijepori oko održavanja mise, spor unutar Katoličke crkve, hrvatske i austrijske. Što učiniti da povijest počiva tamo gdje joj je mjesto i da nam se ne vraća stalno u lice, dok sustavno ignoriramo sadašnjost i budućnost?

Bleiburg i Jasenovac

Odnos prema Bleiburgu i prema Jasenovcu su alibi politike za jedno opće siromaštvo političke scene. Odnosno ne nude se stvari koje bi trebale u 21. stoljeću biti relevantnije od identificiranja s događajima koji su se zbili pred 70 godina. I naravno, ne možemo Jasenovac i Bleiburg stavljati u istu razinu. Čovjek se uvijek može groziti nad tim da su ljudi u ime politike , osobne osvete, ubijeni bez suda, i to je sasvim jasno. Ali Jasenovac je stratište koje je bilo dio državne politike, rasnih zakona i kolaboracije s nacizmom. I ono je mjesto gdje su stradali drugi i drugačiji, zato što je režim smatrao da ih treba uništiti jer su drugačiji. Svi smo se mi nadali da je osobna iskaznica moderne europske Hrvatske upravo priznavanje korijena na kojima se temelji hrvatska država, ali i Europska unija. Politika koja bi bila malo na strani temeljnih europskih vrijednosti, ali koketirala, namigivala jednim okom prema sentimentima koji smatraju da je Hrvatska na neki način branjena i u Bleiburgu, nema suživota. Te dvije stvari se moraju politički razdvojiti. Problem ove Vlade je što je u tome nedosljedna. Ne možete imati ZDS djelomično priznat kao hrvatski pozdrav, kada i oni koji ga zazivaju tvrde da to nije stari hrvatski, nego ustaški pozdrav. I onda naravno da se predsjednik Vlade treba prestati čuditi kad ga predsjednik Židovske općine ili antifašistički borci ne doživljavaju kao iskrenog zagovornika proeuropskih, antifašističkih vrijednosti. Iako, Plenković je sam po sebi na toj politici. Mislim da on oko toga ima puno više problema kao predsjednik HDZ-a i puno više vodi računa o tome kako stranku držati pod kontrolom, nego što troši vrijeme na reforme koje mora provoditi.

-Pravih reformi i nema, a umjesto toga stalo se podgrijavaju revizionističke teme, poput Bleiburga. Najnovija je inicijativa, koju je iznio HDZ-ov zastupnik Miro Kovač, da se umjesto osporavane komemoracije na Bleiburgu uvede dan nacionalne žalosti za žrtve Bleiburga. Što kažete na to?

Samo ću reći da je predizborna kampanja i u HDZ-u. To su rečenice i izjave koje trebaju pozicionirati pojedince u okviru HDZ-a koji se ozbiljno ljulja, pritisnut aferama. Kažem, u budnom stanju gospodin Plenković se puno više bavi svojom pozicijom u HDZ-u nego što razmišlja o vođenju hrvatske vlade. I to , čini mi se, s punim pravom, jer se tu upravo on nalazi pod neprestanim pritiskom onih koji bi ga najradije ispratili iz HDZ-a.

-HDZ je zapravo”lažnjak”. Jedno lice za “po kući”, a drugo za vani…

Da, ali HDZ danas ima problema i kao dio Europske pučke stranke. Oni imaju u svom krilu jednog Viktora Orbana koji provodi, eufemistički rečeno, jednu neliberalnu politiku koja se naprosto obzidala bodljikavom žicom i od Hrvatske.

Ljudi glasaju “nogama”…

-Umalo su izbačeni iz EPP-a, zasad su ih “pučani” samo suspendirali…

Suspendirali su ih, jer ne žele da Orban ojača front onih koji EU doživljavaju kao prijetnju, za razliku od nas koji je doživljavamo kao priliku. Prema tome, kao dio te obitelji oni se doista sada ljuljaju između svog tradicionalnog, konzervativnog desnog usmjerenja, građanskog, i nečeg što predstavljaju Orban i gospodin Tajani, predsjednik Europskog parlamenta koji ima dva šešira. Jedan je gospodin predsjednik EP-a koji jako brzo reagira na seksističke ispade raznoraznih zastupnika u EP-u koji napadaju žene ili drugačije i onda ih lupa po džepu. Ali ima i drugi šešir talijanskog ultrakonzervativnog političara koji zagovara najprije jednu vrstu povijesnog iredentizma koji onda može prerasti u vrstu revizionizma, a zatim i revanšizma. I to križanje konzervativne i radikalne desnice se vrlo brzo vidi u rezultatima EP-a.

-U Hrvatskoj danas, nakon potpunog urušavanja sustava vrijednosti, vlada jedna nezdrava atmosfera iz koje proizlaze i odluke poput one zagrebačkog Sveučilišta da se dodijeli počasni doktorat Milanu Bandiću, ili prije njega Draganu Čoviću, za što smo se nadali da je eksces, a bojim se da postaje neka vrst pravila. Kako to komentirate?

Problem, naravno nije u incidentnim pojedincima. Problem hrvatskog društva je u incidentnim institucijama. Ako incidentni pojedinci ne mogu biti politički sankcionirani i ako nastavljaju svoje političko trajanje, onda će se vrlo brzo doći do sustava incidentnih institucija. A ako nam se to dogodi, to će nas izuzetno unazaditi i neće nam ni članstvo u EU omogućiti da prizdravimo brzo. Mi smo još uvijek, nažalost, zbog ekskluzivnih institucija društvo u kojem funkcionira jaki pojedinac, a ne jaka institucija. I dok to bude tako, dotle ćemo se zgražati nad ovim i sličnim primjerima. Ali to samo znači da su u Hrvatskoj institucije posrnule . Jer, kad jedan političar, dobar ili loš, ode, može se za njim žaliti ili ne, doći će drugi, ali institucije ostaju. A ovo je doprinos, sad već trajnožarećem, slabljenju povjerenja građana u institucije, od pravosuđa, obrazovanja, zdravstva… i to je naš najveći problem. To nije briga za pojedinca i njegov eksces, nego briga za institucije koje se kompromitiraju. Jer ljudi glasaju nogama…

Tags: , , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI