Neovisni novinarski portal
20.8.2019.
novinarstvo / PRIJENOS
Ilustracija

Slađana Bukovac:
Ako se dogodi da mediji ušute s razgovorom smo završili.

Ilustracija

Slađana Bukovac, novinarka i autorica romana Putnici, te pjesničke zbirke Nijedan pauk nije savršen, objavila je na društvenim mrežama i na portalu Radio Gornji grad komentar o temi  aktualne ugroze novinarstva i novinara, te zbog čega javnost treba podržati prosvjede i napore za opstanak kvalitetnog novinarstva. Tekst naslovljen: Slađana Bukovac: Ako se dogodi da mediji ušute s razgovorom smo završili, prenosimo u nastavku: 

Nije teško zamisliti kako će izgledati sredina u kojoj novinari neće moći obavljati svoj posao. Izgledati će kao što već izgleda veći dio zemlje, onaj u koji više nitko, pa ni mediji, bez prijeke potrebe ne odlaze. Bit će to stranačka džamahirija, u kojoj se sva komunalna pitanja svode na postavljanje čim većeg broja nakaznih, totalitarnih kipova. Gdje valja paziti u koje se kafiće ulazi. Gdje i dalje nema fasada. Gdje je, osim poltičkog podmlatka, ostalo još svega nekoliko mlađih ljudi, koji se više nemaju volje ni obrijati, a za najteže fizičke poslove, na kojima nije moguće dočekati umirovljenje, mjesečno dobiju tri i pol tisuće kuna. Gdje se, prije svega, o vlasti govori jako tiho, ili u pola glasa. Jer kada se istina zabrani novinarima, osobito je neprihvatljivo da glasno misli bilo tko drugi.

Nije problem s novinarstvom, kao što se mnogima čini, što novinari žive pod pritiskom, i što ostaju bez posla. MI možemo živjeti bez novinara, kao što se ispostavilo da možemo živjeti bez znatno važnijih stvari. Bez tvornica, bez banaka, bez industrije, a uskoro možda i bez brodogradnje. Nije stvar, dakle, da treba spašavati egzistencije, jer egzistencije se iz Hrvatske masovno iseljavaju negdje drugdje, i to je proces na koji se više ne može, niti ima tko utjecati.

Proganjanje novinara nije dakle problematično zbog njih samih. Oni odlučili su se za jednu profesiju u kojoj, da parafraziram nedavno napadnuto poprsje u Splitu, milost niti će dobiti, niti bi je trebali pretjerano dijeliti. I sa svojim odlukama moraju, kao svi odrasli ljudi, izlaziti na kraj kako god znaju.

Proganjanje, otpuštanje, zastrašivanje i tuženje novinara problematično je isključivo zbog novinarstva. Jer je demokracija, za razliku od recimo totalitarnih režima, zasnovana na međusobnom dinamičnom odnosu raznih društvenih elemenata. Zbog toga, na primjer, u parlamentu postoji opozicija: njezin je posao da bude korektiv vlasti, jer svaka je vlast u opasnosti da počne vladati na način, i u obimu, koji je neprihvatljiv, i štetan za zajednicu. Novinarstvo je u ulozi pomoćnog osigurača; vlast, i opozicija koja također želi postati vlast, imaju previše toga zajedničkog da bi se moglo osloniti isključivo na njihovo prirodno stanje sukobljenosti. Radi se o privilegiranom sloju s velikim utjecajem, koji se uvijek može odlijepiti od svoje osnovne usluge, a to je služenje zajednici. Novinarstvo dakle postoji kako bi se pod određenim pritiskom držala i vlast, i opozicija. Uloga novinarstva je da im pronalazi slabe točke, i da im objavljuje sve ono što pokušavaju sakriti. Kao što su vlast i opozicija prirodni neprijatelji, tako je novinarstvo prirodni neprijatelj kompletne političke garniture. To neprijateljstvo, koje nikako nije privatno, dio je te kompleksne dinamike društvenih korektiva. Vlast tupi svoje, opozicija tupi svoje, mediji njihove postupke podvrgavaju testu javnog interesa. Rijetko se dogodi da u tom lancu svi upravo savršeno obavljaju svoj posao, ali postojanje same strukture već garantira određeni učinak.

Mi smo suočeni sa situacijom u kojoj je odnos između vlasti i opozicije prilično zamagljen. Zastupnici postali su izrazito mobilni, i prilično često napuštaju ulogu opozicije, kako bi postali dio vlasti. Najjača poslijeratna opozicijska stranka također se ne zanima za svoj posao oponiranja vlasti, jer je strahovito zauzeta sama sa sobom. Novinarstvo je zbog toga na sebe preuzelo ulogu opozicije, vanparlamentarne. Dinamika demokracije svela se na sukob između novinara, i vlasti. Vlasti koja već vlada znatno više nego što bi trebala, jer čvrsto u rukama drži policiju, pravosuđe, utječe na zapošljavanje i kreditiranje, vlada obrazovnim programom, pa čak kadrovira bolničke liječnike.

Kako bi to sve i nadalje mogla obavljati bezbolno, i kako bi uspostavila potpuno kontrolu nad građanima, vlast se još mora obračunati s novinarstvom. To joj je u određenom stupnju dosad već uspjelo, ali priču treba dovesti do kraja. Novinarstvo je neugodno iz niz razloga: prvi je što vlasti nameće određene kriterije, koje ona uglavnom nije sposobna osigurati. Drugi je što predstavnike vlasti izlaže kritici zajednice, i narušava njihovu potrebu da istodobno budu i moćni, i omiljeni. Ono što moćnici naime žele dobiti skupa s vlašću je ugled, i čast. Žele društvenu afirmaciju, a ne kritiku. Treći problem s novinarstvom je to što objavljene tekstove, osim prilično bespomoćnih birača, čitaju i u moćnim državama zajedničke Unije. Za što bi se vlasti živo fućkalo, što o njima misle u nekakvom tamo naprednom svijetu, ali domaće okolnosti su takve da ni predstavnici vlasti nisu baš ne isključuju mogućnost da će u jednom trenutku biti najpametnije emigrirati, to jest namjestiti se u Europskom parlamentu, ili nekoj drugoj instituciji.

Što će se dogoditi ako ignoriramo novinarski prosvjed koji je zakazan za ovu subotu, 2. ožujka, s početkom ispred Novinarskog doma u 12 sati? Ništa osobito. U protekla smo dva desetljeća ignorirali toliko toga da je vrlo jednostavno te navike se držati i dalje. Možemo reći da i tako ni na što ne utječemo. Da je sve otišlo k vragu, pa neka ide do kraja. Da neće doći dovoljno ljudi. Da nitko nije reagirao ni kad je drugima trebalo. Neće se dogoditi ništa, osim što ćemo dobiti još jedan čavao u lijes, i pasti za još jednu stepenicu niže.

Nije teško zamisliti kako će izgledati sredina u kojoj novinari neće moći obavljati svoj posao. Izgledati će kao što već izgleda veći dio zemlje, onaj u koji više nitko, pa ni mediji, bez prijeke potrebe ne odlaze. Bit će to stranačka džamahirija, u kojoj se sva komunalna pitanja svode na postavljanje čim većeg broja nakaznih, totalitarnih kipova. Gdje valja paziti u koje se kafiće ulazi. Gdje i dalje nema fasada. Gdje je, osim poltičkog podmlatka, ostalo još svega nekoliko mlađih ljudi, koji se više nemaju volje ni obrijati, a za najteže fizičke poslove, na kojima nije moguće dočekati umirovljenje, mjesečno dobiju tri i pol tisuće kuna. Gdje se, prije svega, o vlasti govori jako tiho, ili u pola glasa. Jer kada se istina zabrani novinarima, osobito je neprihvatljivo da glasno misli bilo tko drugi. Ako se dogodi da mediji ušute, s razgovorom smo završili. Na facebooku će se moći objaviti da je lijepo vrijeme, i da su dobro ispale krafne. Kako ste se proveli u općini, i što vam se dogodilo u bolnici, bit će ipak mudro zadržati za sebe. Ne treba se bez potrebe s rogatim bosti.

Ne treba se, dakle, zalagati za novinare. Kao i u svim drugim profesijama, ima ih svakakvih. Nitko im nije kriv što nisu bolje odabrali zanimanje. Međutim, oni koji ostaju živjeti u Hrvatskoj, možda bi trebali razmisliti o tome da podrže novinarstvo. Možda izgleda da smo i tako na dnu, i da se nema što spašavati. Ali ima dovoljno prostora da nam postane još znatno gore.

Ilustracija

 

 

Tags: , ,

VEZANE VIJESTI