Tvrtka AQUATOR d.o.o. Kistanje je 5. listopada 2016. završila u stečaju. Njezini su vjerovnici Ministarstvo financija, odnosno Porezna uprava ( Šibenik), Općina Kistanje i Hrvatske vode te jedan jedini radnik koji potražuje preko 92 tisuće kuna neisplaćenih plaća, a ukupni dugovi tvrtke iznose nešto preko 684 tisuće kuna i mogu se namiriti jedino prodajom imovine. Ali, vjerovnici, osim radnika, ne dolaze na stečajna ročišta… Procijenjena vrijednost firme je 7.159.610 kuna, tvrtka je u javnoj elektroničkoj dražbi prodana za 100.001 kunu, a ubrzo je na Njuškalu objavljena njezina prodaja za gotovo 300 tisuća eura! Nađe li svog kupca, bit će to doista prvoklasan posao za riječkog vlasnika- preprodavača: dao sto tisuća i dobio dva milijuna kuna!!!
Stečajni upravitelj Damir Šebetić, nakon otvaranja stečaja tvrtke, donosi odluku o prodaji nekretnine elektroničkom javnom dražbom. Procijenjena vrijednost tvrtke, prema izračunu Porezne uprave, je 7, 159. 610 kuna. Na dražbu ide hala, izgrađena 1990. (zadnji put adaptirana 2006. ), površine 3.129 četvornih metara i dvorište površine 5.638 metara kvadratnih, ukupno 8.767 m2. Početna cijena u prvoj dražbi je tri četvrtine od procijenjene vrijednosti, odnosno 5. 369.707 kuna. Prodaju vodi Fina. Za sudjelovanje u javnoj dražbi zainteresirani kupci moraju uplatiti jamčevinu u iznosu od 10 posto od vrijednosti nekretnine, dakle, 715 tisuća kuna! Tvrtka se prodaje tek u četvrtoj dražbi, koja je završena 31. srpnja 2018., kada je njezina početna cijena tek 1 kunu!
Kupi jeftino da bi skupo prodao!
Prodaje se najpovoljnijem kupcu koji je ponudio 100.001 kunu, a riječ je o tvrtki 4D VISION d.o.o. Rijeka, koja 25. rujna 2018. pravomoćno postaje vlasnik AQUATOR-a i upisuje se potom u zemljišne knjige. A već u veljači 2019. na Njuškalu je osvanuo oglas kojim se prodaje hala gospodarske namjene 3.700 m2 i zemljište 8.700 m2, po cijeni od 2.152.933 kuna ili oko 289.500 eura! Ukoliko Riječanima uspije ova intrigantna prodaja, zarada bi bila nevjerojatna. I to bez ikakvog ulaganja, bez rada, bez bilo kakvog angažmana, tek plaćeni oglas i strpljenje donijelo bi im na 100 tisuća kuna plaćenih za tvrtku, nevjerojatnih dva milijuna kuna!!!
Priča o AQUATOR-u, tvrtki koja je registrirana 2003. s velikim ambicijama, tipičan je hrvatski poduzetnički stereotip. Ispričao nam je , i sve dokumentirao, jedini vjerovnik među radnicima, Rajko Mandić, iz Đevrsaka koji je u firmi ostao i kad više nije dobivao plaću, vjerujući da će se situacija promijeniti, da će proizvodnja ipak krenuti i on svoje neizmirene plaće naplatiti. A od svih vjerovnika, uglavnom državnih, jedini je dolazio na stečajno ročište. Druge to, izgleda, nije zanimalo…
Trebala je to biti investicija koja ne može propasti “ni pod razno”. Punionica vode. Hej, pa tko danas ne treba vodu, i još ako je ona izvorska, čista, kristalno bistra, ledena, što izvire u kršu Bukovice! Tom se logikom vjerojatno vodio prvi investitor, Nenad Skejić, koji je došao u Kistanje, i kupio pogon Jadranmetala, bivše Tvornice za proizvodnju metalnog namještaja, izgrađene taman uoči rata, 1990., i u ratu poprilično devastirane. Skejić je kupio za 180 tisuća DEM ( navodno od bivših vlasnika iz Vodica ) samo jednu halu s pripadajućim dvorištem, a ostale gospodarske objekte tvrtke kupili su drugi investitori. Pogon je počeo raditi u srpnju 2006. i pripremao se za dopremu suvremene tehnologije za flaširanje vode i drugih osvježavajućih napitaka. Tvrtku je Skejić nazvao po svom velikom projektu – AQUATOR.
Nesuđena Ljubićeva punionica vode…
Uskoro mu se, priča nam bivši radnik Rajko Mandić, pridružio i strani partner, Ukrajinac Jurij Tapenko, kao suvlasnik 50 posto tvrtke.
Projekt punionice vode bio je “težak” 15 milijuna eura, a očekivalo se da će Tapenko u njemu participirati sa 6 milijuna dolara ulaganja. Plaća je redovito stizala svaki mjesec, sve se činilo vrlo prosperitetno. Međutim, već u svibnju 2007. Tapenko se povlači iz projekta, počinju finanicjski problemi, i zaposlenima se ( njih 7- 8 ) plaće prestaju isplaćivati. Na poslu, unatoč svemu, ostaje samo Mandić kao pomoćni radnik. I tako sve do srpnja 2008., kada se u tvrtki pojavljuje poznati kninski trgovac i ugostitelj Ljubomir Ljubić, i u lipnju 2008. kupuje od Skejića 25 posto AQUATOR-a, za što je, navodno, platio 250 tisuća eura uz jamstvo da će od Tapenka otkupiti svih 50 posto vlasništva tvrtke.
Mandić sudom utjeruje svoj dug, no priznaju mu samo oko 23 tisuće kuna neto, jer za ostatak potraživanja nije imao dokaz da je bio u radnom odnosu.
– Novi suvlasnik, Ljubić, prema meni je bio više nego korektan, redovito mi je, pa i iz svog džepa, svakog mjeseca isplaćivao putne troškove i topli obrok jer sam na posao u Kistanje putovao iz Đevrsaka, gdje živim. Čak bi mi i za Božić dao koju kunu. Tek šest mjeseci prije stečaja priznaje da mi više ne može plaćati jer je potpuno krahirao- kazuje Mandić. Ljubić je želio realizirati projekt punionice vode pod svaku cijenu, a već je imao i investitore iz Kine i vjerovao je , kaže Mandić, da će to uspjeti izgurati do kraja. Rajko je svakodnevno dolazio na posao, održavao pogon, farbao željezne konstrukcije kako bi ih sačuvao od hrđe, kosio travu u dvorištu, hranio pse koji su čuvali pogon po noći. No, dugovi firme su se gomilali, i neizbježno dolazi do stečaja koji je otvoren 5. listopada 2016., kako nam je potvrdio i stečajni upravitelj Damir Šebetić.
Nigdje pravde za radnika
-Nitko me nije obavijestio da je pokrenut stečaj, slučajno sam to sam saznao i odmah počeo pribavljati dokumentaciju kod knjigovođe kako bi mogao dokazivati svoja potraživanja. Ali, tu nisam dobio veliku pomoć, jer nije bilo ni platnih lista, ni uplata i isplata plaća, samo rješenje o zasnivanju radnog odnosa. Obilazio sam Poreznu upravu, Mirovinsko, Privredu banku, OTP banku, ali nigdje tragova o mojim plaćama. Bio sam uporan i na kraju sam preko MIORH-a uspio pribaviti dokumentaciju i predati je sudu. Na stečajnom ročištu, od četiri vjerovnika dolazimo samo Ljubić i ja. Ljubić je potraživao pet milijuna kuna koje je njegovo poduzeće iz Knina posuđivalo AQUATOR-u, ali ga je sutkinja odbila jer nije na vrijeme predao dokumentaciju. Nesretni kninski poduzetnik spiskao je, tvrdi Mandić, u taj projekt u Kistanjama, bar milijun eura, ostao je na kraju bez svega, potpuno je krahirao, što se naravno reflektiralo na njegovo zdravlje i nedavno je preminuo. Ljudi kažu, prepuklo mu srce- govori Mandić.
-Znate- žali nam se – stečajni upravitelj koji bi trebao štititi prije svega interese i prava radnika, jer su oni u prvom isplatnom redu, ne samo da nije štitio moja prava nego me čak i pitao što sam radio pet godina u tvrtki, a nisam primao plaću. Pa, ako ništa, radi zdravstvenog osiguranja, radi nade da će se sve konsolidirati, da će firma ipak krenuti, radi toga što na ovom području Kistanja i Knina drugog posla i nisam mogao naći, osim povremenih javnih radova na kojima sada radim kad god me pozovu.
Kako sam se jedini pojavio na ročištu, sutkinja me je imenovala predstavnikom vjerovnika i naložila je stečajnom upravitelju da mi treba isplatiti tri proječne plaće preko Agencije za radnička potraživanja. Ali, kad sam podnio zahtjev Agenciji- navodi Mandić- tražili su da im dostavim i rješenje o otkazu. No, ja to rješenje nemam. Odem kod Ljubića, ispričam mu sve, a on mi jednostavno kaže: Pa, nisam ti nikad dao otkaz! I tako, ni to pravo nisam ostvario, kamoli 92 tisuće kuna za neisplaćene plaće. Odem kod sutkinje TS-a Ane Markač i objasnim kako nisam mogao ostvariti svoje pravo iako je ona to naložila stečajnom upravitelju, a ona veli, “pa, da, a rekla sam mu da to završi”. I tako do danas- rezignirano će Mandić.
Stečaj još nije zaključen, a tvrtka je već preprodana…
Ogorčen je činjenicom da se objekt vrijedan 7,159 milijuna kuna prodao za sto tisuća kuna tvrtki iz Rijeke, a sve , kako vjeruje, samo da se vjerovnici ne naplate. I tek što su kupili AQUATOR, već su na Njuškalu oglasili da pogon prodaju i to za 289.500 eura! Pa gdje toga ima? Zar je to zakonito- pita se Mandić, žaleći se kako mu je upropašteno osam godina života koje je izgubio pokušavajući ostvariti svoja prava. Uzalud!
Rajko Mandić je i vijećnik u Općinskom vijeću Kistanja, član je SDSS-a i pokušao je obratiti se i stranci za pomoć, ali su mu rekli da su tu nemoćni, ” to je privatna stvar, privatna sudbina”…
Obratili smo se upitom i stečajnom upravitelju Šebetiću koji nam je šturo odgovorio: S obzirom da sudski procesi nisu tajni mogu Vam odgovoriti slijedeće:
-Predmetni stečaj je otvoren dana 05.10.2016. u 10,00 sati i još nije zaključen. Tokom stečaja, predao sam Izvješća o gospodarskom stanju stečajnog dužnika, te izvješće za Izvještajno ročište na kojem su utvrđene tražbine. Tokom postupka je predano 10 takvih Izvješća. Sve je to publicirano na WEB stranici E-oglasna Ministarstva pravosuđa te je svakom ona dostupna bez obzira da li je stranka u postupku. Svatko je imao pravo sudjelovati u elektroničkoj javnoj dražbi koja se može provjeriti na FINI-noj stranici pod javne objave. (Očevidnik nekretnina i pokretnina koje se prodaju u ovršnom postupku) . Za sve druge informacije nisam nadležan da ih komentiram.
Infrastruktura (? )
U naknadom razgovoru sa stečajnim upraviteljem pokušali smo saznati kako to da se tvrtka koja je službeno procijenjena na preko 7 milijuna kuna proda za sto tisuća kuna, o čemu Šebetić kaže: To je procjena Porezne uprave, a oni vrijednost “nabiju” kako bi dobili što više na račun poreza na promet nekretninama. Ali, gledajte, bile su četiri dražbe i mogao se javiti tko god je bio spreman uplatiti jamčevinu od preko 700 tisuća kuna. Nema kupaca, i to je činjenica. Moglo se dogoditi da pogon bude kupljen i za 10 kuna. Ali, nitko nije zainteresiran. Iako, na dražbu se javilo više potencijalnih kupaca ( ponude su dali BOXKOR d.o.o. Zagreb, Goran Glažar, Rijeka, Karbox Zagreb, Zvučni zid d.o.o. Zagreb, Baotić nekretnine d.o.o. Zagreb, Krešimir Maričić Rijeka ) koji su uplatili depozit ( jamstvo), a samo jedan je izglasan. Očito je da su ostali očekivali pogon kupiti za jednu kunu!
Šebetić tvrdi da je procijenjena vrijednost pogona od 7.159. 610 kuna nerealna jer tu, kaže, “nema struje, nema vode, trebalo bi izgraditi kilometar cjevovoda do izvora, infrastruktura je nikakva, nema ni radnika, jerKistanje su napušteno mjesto”.
No, svi, očito, ne misle da je tako. Jer, na Njuškalu se pogon AQUATOR-a prodaje, kako rekosmo, za 289.500 eura ( !?), a u opisu objekta stoji da se poslovna građevina ( hala) nalazi uz željezničku prugu Knin – Zadar i državnu cestu Knin- Benkovac, da je objekt priključen na komunalnu mrežu: elektroinstalacije, vodovod, kanalizacijska i telefonska mreža. Dakle, postoji sva infrastruktura, objekt vrlo solidno izgleda i izvani, i doima se kao da bi već sutra mogao biti u funkciji. Dakle, o čemu se tu radi? Zašto se nekretninu procijenjenu na preko 7 milijuna kuna, prodaje za samo sto tisuća kuna? Zar zato da bi se odmah preprodala za gotovo 300 tisuća eura?! Da, nema boljeg posla od toga…
