Neovisni novinarski portal
17.10.2019.
DRUŠTVO (NE)ZNANJA / PRIJENOS
Kruno Lokotar: Novim popisom lektire je hrvatska književnost praktički ukinuta (DW)

Kruno Lokotar:
Novim popisom lektire je hrvatska književnost praktički ukinuta (DW)

S portala Deutche Welle prenosimo intervju s Krunom Lokotarom, književnikom i urednikom brojnih književnih izdanja, neumornim promotorom dobre književnosti i književnika, te svestranim kulturnim i društvenim aktivistom. Razgovor o aktualnom uklanjanju  niza vrijednih knjiga s popisa školske kulture naslovljen “Novim popisom lektire je hrvatska književnost praktički ukinuta” priredila je novinarka Dunja Dragojević, a koji uz dozvolu Deutche Wellea možete pročitati u nastavku:

****************************************************************************************************************************************************************************

Piše: Dunja Dragojević/DW

Otkako je u Narodnim novinama objavljen popis obavezne lektire za učenike u hrvatskim osnovnim i srednjim školama, društvene mreže vrve od kritika i sablažnjavanja, dok iz hrvatskih udruga pisaca poručuju: „Opet nas je sustiglo pretprošlo stoljeće, a na ozbiljnom smo putu još dalje unatrag.“ Jedni su šokirani činjenicom da su s popisa nestala djela kojima su mnogima obilježila djetinjstvo kao što su „Pipi Duga Čarapa”, „Emil i detektivi”, „Pale sam na svijetu”, „Junaci Pavlove ulice”, „Smogovci”, drugi ne mogu vjerovati da na popisu obavezne lektire više nema „Malog princa“ ili „Dnevnika Ane Frank“, treći se pitaju zašto nema „Gregovog dnevnika“ ili „Harryja Pottera“, djela koja su postala klasici suvremene književnosti za djecu. Mi smo za komentar spornog popisa pitali čovjeka koji već godinama živi od knjige i za knjigu i književnost, Krunu Lokotara.

DW: Koliko je prašina koja se podigla oko novog popisa lektire za učenike u hrvatskim školama, po Vašem mišljenju, opravdana?

Kruno Lokotar: Čini mi se nemoguće podcijeniti značaj lektire u doba kada nove generacije, iz mnogih razloga od kojih je ključan onaj konkurencije novih medija na raznim ekranima, formiraju potpuno novu, vjerojatno i uzbudljivu neurolingvistiku. Siguran sam – a to govorim i kao otac, iz prakse – da je njihovo strpljenje skraćeno, kao i pažnja usmjerena dužim tekstovima. Lektira je jedini popis literature iza kojega stoji autoritet školstva, gdje se propisuje minimum kanona i najlakši put da se od učenika stvori prijatelj knjige, čitatelj. Vrlo emotivne reakcije dolaze i od toga što se u klasicima književnosti nalaze i naslovi koji su komunikacijski mostovi između generacija roditelja i djece. Izbacivanjem tih naslova roditelji su izgubili komunikacijsku točku s djecom, a isto tako i kontinuitet sa svojom poviješću.

Valja imati u vidu i da je broj sati namijenjenih za književnost limitiran, da su učenici već preopterećeni pa svako ubacivanje novog imena podrazumijeva izbacivanje nekog drugog imena s popisa. No, kada se ni na proširenom popisu za 6-8. razred ne nađe „Dnevnik Ane Frank”, a kada na HTV-u u emisiji „Peti dan” Marija Selak kaže da „Dnevnik” nije izbačen, pa to ponovi u krupnom planu, a na to se osloni Nino Raspudić i kaže da bi ga trebalo zamijeniti knjigom Prima Levija „Zar je to čovjek“, i još kaže da je „Dnevnik“ dosadan dječacima te da bi klinci trebali čitati Levija, onda se mora pomisliti da se tu radi o političkoj agendi, u ovom slučaju antisemitskoj, revizionističkoj i u krajnjoj liniji, seksističkoj.

Dnevnik Anne Frank - dosadna knjiga koja nije za dječake?!

“Dnevnik Anne Frank” – dosadna knjiga koja nije za dječake?!

Kritike na popis pljušte sa svih strana: učitelji kažu da nisu dovoljno konzultirani, hrvatski pisci da suvremena hrvatska književnost i uopće suvremena književnost nije dovoljno zastupljena, meni pri komparativnoj analizi popisa obavezne lektire iz 2006., prijedloga iz 2016., verzije iz 2018. nakon što je HAZU dao svoje mišljenje i ove koja je objavljena u Narodnim novinama pak upada u oči da je obavezne literature prije svega manje. Što Vi iščitavate iz ovih izmjena?

Lektirni popis sastoji se od dva dijela, kanonskog/obaveznog, koji je jako sužen, i preporučnog koji je, u odnosu na neke starije prijedloge, od kojih je bio najinkluzivniji onaj Jokićeve radne skupine koja je i krenula i daleko otišla u reformi školstva, ali je politički minirana dolaskom Karamarkove radikalno desne vlade, također minimaliziran. HAZU je kao institucija dao legitimitet rušenju Jokićeve reforme. Otada se s reformom uglavnom improvizira i leluja.

Kao prvo, preporučni popis za osnovne škole je negdje netragom nestao, naprosto ga nema u objavljenim materijalima, što svjedoči o neviđenoj aljkavosti i diletantizmu.

Najmlađe djelo na kanonskom/obaveznom popisu hrvatskih autora za srednju školu je Marinkovićev „Kiklop“ objavljen 1965. godine, dakle, prije više od pola stoljeća. Paralelno, na kanonskom popisu svjetske književnosti, najmlađe je djelo Camusov „Stranac“, objavljen usred Drugog svjetskog rata.

Preporučni popisi nisu puno suvremeniji. Najmlađe djelo je Ecovo „Ime ruže“ (1980). Doduše, na popisu je i poezija još aktivnog Danijela Dragojevića, velikog ali vrlo hermetičnog pjesnika. On je jedan od sve skupa tri živuća autora na svim popisima. Druga dvojica se nalaze na kanonskom popisu za osnovnu školu. Ukratko, ovim je popisom, konačno i javno, hrvatska književnost de facto ukinuta.

Nadalje, već godinama se govori o tome da je metodološki logičnije da se kreće od učenicima bližih razdoblja, dakle suvremenijih, prema povijesno udaljenijima, koji zahtijevaju veću imaginaciju i mentalnu dob. Ni to se nije poslušalo.

Dojma sam da je objavljeni popis sastavilo biće iz paleozoika, netko tko ne voli književnost, tko je ne poznaje i tko mrzi sve suvremeno i živo.

Oni koji brane sporni popis ukazuju na to da on nije “sveta knjiga”, da novi kurikulum daje više slobode samim nastavnicima u odlučivanju što će svojim učenicima dati čitati. Drugim riječima, da nastavnici, u okviru izbornog dijela lektire koji određuju, mogu djeci dati da čitaju sve one naslove kojih na ovom obaveznom popisu nisu nema. Što Vi kažete na to?

Kruno Lokotar

Kruno Lokotar

Krajnje je neukusno praviti popise obavezne i preporučene lektire, a onda prebacivati svu odgovornost za svoje propuste na nastavnike. Nastavnici su samo ljudi, zatrpani svojim poslom, birokracijom, i ni uz najbolju volju ne mogu pratiti aktualnu produkciju, kamoli kumulativno. Osim toga, čak i da je prate, nemaju metodološki ni metodički priređen materijal o koji bi se oslonili pri predavanju neuvrštenih naslova. Konačno, popisi s pečatom Ministarstva znanosti daju im kakvu-takvu sigurnost i zaštitu od prigovora roditelja, koji se smatraju kompetentni da odlučuju što se i kako smije, a što ne predavati pa su u tom smislu voljni i pozivati prosvjetne inspekcije. Sasvim je jasno da će prevladati konformizam, da ljudi neće riskirati niti se upuštati u ono što ih velika većina ne poznaje.

Zaboravlja se pri tom da školske knjižnice nisu opskrbljene ni literaturom s proširenog popisa, kamoli nekom drugom, koje nema na popisima. Kao što se zaboravlja i da učitelji u manjim gradovima, s obzirom na stanje knjižarske mreže, ne mogu fizički doći ni do razvikanijih naslova, eventualno samo narudžbom preko interneta, kamoli do kvalitetnijih, jer pompa ne mora pratiti kvalitetu.

Sporno je, očito, i tko stoji iza ovog popisa. Marijana Togonal iz Stručne skupine za doradu kurikula hrvatskog jezika tako tvrdi da ovo nije popis koji je Stručna skupina sastavila. Postavlja se pitanje tko ga je onda sastavio, odnosno, kako je nastala ova verzija?

Da, poseban je misterij autorstvo dokumenta koji je objavljen kao službeni, potpisan kao rad članova/ica Radne skupine, a koji su ga se javno odrekli, jer, naprosto, to oni nisu napisali. Zamislite samo kako se osjećaju ti ljudi, gnjev najšire javnosti usmjeren je prema njima, a oni su sasvim nešto drugo, tako kažu, poslali u Ministarstvo znanosti. Tu ima posla za forenzičare, vjerojatno je po srijedi i kriminalni pothvat neovlaštenog potpisivanja. Nisam pravnik, ali to bi vjerojatno moglo i srušiti ovaj skandalozni kurikulum. No, ne bude li političke volje da se stvar procesira ili pak, bude li je samo da se ušutkaju zgranuti članovi radne skupine, sve će ostati kako jest. Ne zaboravimo da postoji realan razlog zašto se žurilo s kurikulom. Treba otisnuti nove udžbenike po novim programima, mjesec je drugi, a škola po novom programu kreće za pola godine. Pitanje je, naravno, što se do sada čekalo i radilo, zašto se sustavno uništavaju svi uloženi napori, pa tako već eto, četiri godine.

Što sada? Što bi se trebalo dogoditi i što će se, po Vašem mišljenju, dogoditi? Vjerujete li da će ove burne reakcije imati nekog konkretnog učinka?

Ministrica obrazovanja Divjak je shvatila da je pogriješila i odmah pokazala da ništa nije shvatila izjavom da će se provesti anketa među učiteljima i profesorima pa da će se na temelju ankete korigirati popisi. To je, dakle, reforma koja ide odozdo, to se inače obično zove revolucija, referendum, tako nekako, ide se u masu koja je nužno manje stručna, a poziva na anketu koja može biti u sinergiji podatak, samo jedan od mnogih, nikako ključan. Znam nekoliko institucija koje će inzistirati na rješavanju lektirocida, posebno na identificiranju osoba koje su prepravile prijedlog Radne skupine, ali koliki je njihov politički doseg, to je neizvjesno.

Šteta je već sada počinjena, a ostane li ovako, bit će nemjerljiva. Izgubili smo tada, ne bitku, nego rat za knjigu i obrazovanje. Uništili generacije, budućnost. No, na kraju, oni će ionako više čitati na engleskom, pod svjetlom irskog sunca, u tom ih se smjeru potiče.

*Kruno Lokotar je književnik, urednik i kulturni promotor koji živi i radi u Zagrebu. 2004. je dobio nagradu Kiklop za najboljeg urednika. Pokrenuo je niz platformi za poticanje i promicanje književnosti: festivale, nagrade, televizijske produkcije i čitanja.

 

Tags: , , ,

VEZANE VIJESTI