Neovisni novinarski portal
24.8.2019.
hrvatsko novinarsko društvo / MEDIJI / PRAVDOSUĐE
Jurica Pavičić

Jurica Pavičić:
Od sudova kao komisija za ćuđoređe do opasnih presedana

Jurica Pavičić

S portala Hrvatskog novinarskog društva prenosimo tekst književnika i novinara Jurice Pavičića naslovljen Od sudova kao komisija za ćuđoređe do opasnih presedana. Radi se dakako o pošasti sudskih tužbi protiv novinara i medija, a zbog koje se, među ostalim, prekosutra (subota, 2. ožujka 2019.) u 12.05 sati ispred sjedišta HND-a u Zagrebu (Perkovčeva 2) priređuje veliki prosvjed za obranu (slobode) novinarstva. Pročitajte Pavičića i dođite. A može i obrnutim redoslijedom. 

Piše: Jurica Pavičić

Kasnih osamdesetih, u doba kad sam počeo objavljivati svoje prve novinske tekstove, među novinarskim je doajenima tadašnje „Slobodne Dalmacije“ postojala uzrečica koju su rado ponavljali uz kavu (i da se ne lažemo pelin i vekju). Uzrečica je glasila: „jebo novinara kojeg nikad nije bio na sudu.“

Ta se uzrečica, dakle, ponavljala još i 80-ih, u jednom sasvim drugom sistemu, u doba kad su i sloboda tiska i neovisnost uređivanja bili relativno ograničeni, kad stvarnost nije bila ni izdaleka tako tabloidna kao danas, a pogotovo to nisu bile novine. Čak se i onda smatralo da se novinar, ako je dobar, mnogima morao zamjeriti, a ako im se zamjerio, to znači da će prije ili poslije dospjeti na sud.

Sudovanje kao sudba

Sudovanje je sastavni dio života u našoj struci. Pa je tako sudovanje bilo i sastavni dio mog života od lipnja 1991. kad sam potpisao prvi ugovor o radnom odnosu, pa do danas. Tijekom tih 27 godina tužili su me i estradni pjevači i filmski režiseri, i nogometni stoperi i voditelji folklornih skupina, tužili su me dekani, sveučilišni profesori, tužili su me arhitekti, ministri i jedan premijer. Tužile su me, eto bizara, čak i Hrvatske šume, jer sam, pazite sad, tim šumama izazvao duševnu bol.

Tijekom tih 27 godinasam se,  ukratko,  nahodao po sudovima. Nahodao sam se i kao tuženik i kao svjedok, po građanskim i krivičnim sudovima,  upoznao sam krajobraze Dračevca, Sukošanske, Črnomerca i Trnja, upoznao sudove u Samoboru, Trogiru i Novom Zagrebu, otkrivao hodnike palače pravde u Vukovarskoj i bivše kasarne na Mostinama. Prolazio sam na desetke puta kroz metal detektor, sjedio u malim i velikim sudnicama i nagledao se svakojakih, ali, vjerujte mi svakojakih,  sudaca.

Tijekom svih tih godina, naučio sam štošta. Naučio sam za početak pravo, pa sad točno znam što je to privatni tužitelj, što je to kriva pasivna legitimacija, kako funkcionira procesno pravo i gdje točno idu prizivi. Nadalje, naučio sam nešto i o našem društvu. Naučio sam, za početak, da to hoću li biti osuđen ili ne nema a ma baš nikakve veze s tim jesam li u novinarskom smislu nešto napravio krivo ili ne. Bilo je slučajeva kad sam u pola procesa shvatio da sam možda zeznuo stvar i da nisam sasvim nevin, a opet bih na koncu bio oslobođen. Bilo je,  pak, slučajeva kad sam ušao u proces uvjeren poput mramora da ništa krivo nisam napravio i da se radi isključivo o činjenično utemeljenom vrijednosnom sudu, pa bih opet izgubio. S vremenom sam shvatio da to hoće li novinar u Hrvatskoj izgubiti ili dobiti medijski spor nema nikakve veze s tim jesu li u njegovom tekstu činjenice točne, ili zaključci utemeljeni. Shvatio sam da to ima kudikamo više sa socijalnim kapitalom mene i socijalnim kapitalom privatnog tužitelja. Shvatio sam da ima kudikamo više veze s tim je li netko Rotary ili Lyon’s, ide li mu kćer na solfeggio, poznaje li nekoga tko poznaje nekoga i pripada li malom, premreženom svijetu hrvatske cavallerije rusticane. Na hrvatskim sudovima, cijela se stvar svodi na to koga se suci više boje: novine, ili onog tko ih je tužio.

Drugi bitan faktor koji će odlučiti hoćete li kao novinar biti osuđeni ili oslobođeni je-pak- malograđanska ideja kućnog odgoja, „komi fo“-a. Jer, sudovi u Hrvatskoj ionako nisu sudovi. Njih bi ispravnije bilo nazvati komisijama za ćudoređe, ili odborima za procjenu primjerenosti stila. Njihov posao nije procijeniti jesam li lagao, ili prešutio, ili izveo krivi zaključak, ili napao krivu žrtvu. Njihov je posao procijeniti je li novinarov stil iskoračio iz malograđanske predodžbe lijepog ponašanja.

Novinar u grotlu nepredividive sudnice

To je tako bilo, dosad. Tako je bilo desetljećima. I u tim okvirima, u svom malom, filistarskom, malograđanskom „komi fo“ svijetu hrvatsko je pravosuđe sve to vrijeme imalo neku crtu djelimične predvidivosti. Nikad mi se nisu sviđali kriteriji i meritum po kojem se sudi u medijskim sporovima, no svejedno sam razumio koji su kriteriji i koji je tu meritum, pa sam mogao u većoj mjeri naslutiti ishod. Mogao sam samim tim i procijeniti rizik, zauzdati stil. Primijeniti mrvu stilske autocenzure, a da bih izbjegao nepotrebno sudovanje.

Posljednjih godina, međutim, čak ni te pošemerene i besmislene predvidivosti više nema. Danas smo došli do točke da vi kao novinar možete ući u sudnicu i možete očekivati doslovno, ali doslovno bilo što.

Tu „promjenu kursa“ osjećamo svi zajedno već nekoliko godina. Ja sam je počeo osjećati i na svojoj koži. U prvih 24 godine karijere, izgubio sam samo jedan spor, a i taj od čovjeka- Antuna Vrdoljaka- koji je bio bivši podpredsjednik Republike i imao očito veći socijalni kapital od mene. U posljednjih nekoliko godina, međutim, gubim stalno, a kao novinar se nisam promijenio. Očito je, dakle, da se promijenila društvena i sudbena klima.

Razlog zašto je ovaj tekst uopće ovdje je, dakako, slučaj mog sudovanja s estradnim zabavljačem Duškom Mucalom, koji me tužio zbog serije tekstova u „Slobodnoj Dalmaciji“ iz 2011. i kojem sam po nepravomoćnoj presudi dužan platiti 50 tisuća kuna i još upola toliko sudskih troškova. Pri tom splitska sutkinja koja mi je presudila nije čak imala ni potrebe napisati u presudi da su moje tvrdnje netočne ili činjenice neprovjerene. Ni sam Mucalo nikad nije tvrdio da sam napisao nešto činjenično krivo. Osuđen sam samo zato što je istina koju sam sročio kod Mucala izazvala „stid“. Pio je normabele i čajeve. Žalio se djeci i ženi za doručkom. Išao bi trčati na Marjan da se odstresira.

Činjenica da sam osuđen jer su neupitno točno činjenice pobudila stid kod onoga kojeg su se te činjenice ticale svakako je novi okretaj zavrtnja u hrvatskom sudskom ludilu. Vrlo uskoro, novinare će se suditi jer su utajivaču napisali da je utajivač, jer su korupcionašu rekli da je korupcionaš, i jer su centraforu napisali da je pacerski promašio tri šanse.  Sudit će se novinaru ne zato što je napisao nešto netočno, nego što ta činjenica napisana fontom 11 izaziva kod centarfora, ili kod utajivača, „stid“. Ako je to nova hrvatska sudska praksa, onda mogu zamisliti što dalje slijedi. Bekovi će tužiti sportskog izvjestitelja ako im da ocjenu 5, glumci kazališnog kritičara ako im napiše lošu kritiku, a ministar će tužiti novinara koji mu pokudi reformu- jer i to „pobuđuje stid“.

Ludilo pravosudne prakse

Sudstvo je- ukratko- na mojoj koži pomaklo za još jedan mali pedalj granice ludila u hrvatskoj pravosudnoj praksi. Ali, moj slučaj samo je jedan i, iskreno, čak manje šokantan nego neki drugi. Ekipa iz „News Bara“ u Zagrebu je osuđena jer im satirička humoreska nije bila – činjenično točna? Moj list- „Jutarnji“- osuđen je zbog izjave sugovornika u autoriziranom intervjuu, a da privatni tužitelj- splitski sudac Neven Cambi- u tekstu čak nije ni spomenut. Došli smo doslovce dotle da novinar može otići na presicu, da može izvijestiti da je netko za nekog na presici rekao da je izdajnik (ili lopov, ili prodana duša) i da može očekivati sudski poziv zato što je izvijestio o javno izgovorenome. Hrvatsko sudstvo je sve sličnije sondi Voyager: iz dana u dan, prodire sve dublje u nepoznati svemir, kamo nitko još nije kročio. Hrvatski suci i hrvatski novinari pretvorili su se u dva ljuta, uzajamno konfrontirana čopora koja se mlate u catch as canu, uzajamno preziru i gledaju s mržnjom, te se dohvate slasno gdje god stignu kao zaraćene navijačke frakcije. Štos je u tome što ta dva zaraćena plemena nemaju simetriju moći. Iza sudaca stoji moć države, iza novinara ne. Suci se ne moraju bojati da će za svoje pogreške odgovarati privatnom imovinom- mi novinari da. Suci se ne moraju bojati da će zbog loših profesionalnih uradaka izgubiti posao. Mi novinari- da. Sucima ne prijete otkaz, bankrot, stečaj, predstečajna nagodba, ovrha, bijeg oglašivača. Novinarima, da. Što je manji i lokalni medij u kojem rade, prijete im više.

U Hrvatskoj imamo pravosuđe kakvo imamo- znamo dugo da je tako, a znamo dobro i kad i kako smo 90-ih takvo pravosuđe dobili. No, činjenica da sudstvo oko medija steže škripac, da se jedan za drugim gomilaju krajnje opasni presedani, pokazuje da ovo što se sad događa nije samo autogena akcija pravosudnih džihadista. Riječ je o procesu, a taj proces očito ima i mora imati svoj politički kontekst. Tog konteksta ne bi bilo da nije izvršne vlasti.

Je li izvršna vlast potakla ovaj ovu „hladnu frontu“, taj pravosudni antinovinarski džihad? Ili je „samo“ tolerirala klimu u kojoj se on dogodio? Je li grijeh vlasti grijeh djelom, ili „samo“ grijeh propustom? O tome ni sam nisam do kraja formirao sud. Ali, zapravo- to nije ni bitno. Ako me netko uroni i uguši u potoku, svejedno mi je je li netko gušitelju pridržavao ruku, ili se samo okrenuo na drugu stranu i pretvarao da ništa ne vidi. I u jednom i u drugom slučaju, za mene je taj netko suučesnik.

Jurica Pavičić

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI